Ne postoji niko ko na internetu nema šta da krije u apsolutnom smislu. Postoji samo niko ko ne razmišlja o tome koliko se o njemu zna. I tu nastaje problem. Jer čim prestaneš da razmišljaš o privatnosti, ti zapravo ne odustaješ od nje. Nego je poklanjaš. Besplatno. Svaki dan. Svakim klikom, svakom aplikacijom, svakim “prihvatam uslove korištenja” na koje niko od nas nikada nije stvarno obratio pažnju.

Privatnost nije pitanje da li ti imaš šta da kriješ. Privatnost je pitanje koliko tuđe znanje o tebi može da ti naudi, a da ti toga nisi ni svjestan.

Šta se zapravo promijenilo do 2026.

Tekst sa kojeg polazim u ovoj analizi govori o tome kako se privatnost na internetu suočava sa novom generacijom izazova: praćenjem koje pokreće vještačka inteligencija, digitalnim identitetima i količinom podataka koja je prije samo nekoliko godina bila nezamisliva. Autor nudi i konkretne savjete, od korištenja menadžera lozinki i VPN-a, do selektivnog dijeljenja ličnih podataka. Na tome ću se vratiti malo kasnije, jer dio tih savjeta je koristan, ali dio je već odavno prevaziđen ili djeluje kao zakrpa na sistem koji curi sa svih strana.

Ono što je suštinski novo nije tehnika. Suštinski novi je obim. Ranije je privatnost bila pitanje pojedinačnih incidenata. Danas je to pitanje infrastrukture. AI sistemi ne analiziraju tvoj unos podataka samo u trenutku kada ga ostaviš. Oni ga pamte, povezuju, kombinuju sa drugim izvorima i prave profil koji je detaljniji od bilo čega što bi jedna država ili kompanija prije deset godina mogla da napravi.

Tu više nije riječ o oglašavanju. Tu je riječ o kontinuiranom mapiranju ponašanja.

Digitalni identiteti više nisu opcija, oni su uslov

Jedan od najvažnijih pomaka u posljednjih nekoliko godina jeste širenje digitalnih identiteta. Razni programi, od evropskog eIDAS-a do nacionalnih digitalnih novčanika, pretvaraju identitet iz nečega što ti imaš u pasošu ili ličnoj karti u nešto što stalno nosiš sa sobom u telefonu i dijeliš sa sistemom kad god se to od tebe zatraži.

Na prvi pogled to zvuči logično. Lakši pristup uslugama, manje papirologije, brža verifikacija. Problem je u tome kako se ti sistemi projektuju. Centralizovani digitalni identitet znači da postoji jedno mjesto na kojem su sakupljeni tvoji podaci, tvoja biometrija, historija pristupa, povezani računi. To je efikasno za državu i za kompanije. Za korisnika je to jedna velika meta.

Kad ti neko kaže da je digitalni identitet “samo praktičniji način da pokažeš ko si”, sjeti se da je i svaka baza podataka do sad bila “sigurna”. Do trenutka dok nije bila.

Nije stvar u tome da je svaka od tih tehnologija zlonamjerna. Stvar je u tome što svaka od njih proširuje površinu napada i količinu podataka koji su trajno povezani sa tvojim imenom. A kad se jednom podaci povežu, teško ih je nepovezati.

AI praćenje je drugačija vrsta nadzora

Ranije si mogao da obrišeš kolačiće, promijeniš pretraživač, koristiš drugi pretraživač u anonimnom modu. Danas je taj nivo zaštite u velikoj mjeri simboličan. AI modeli koji analiziraju ponašanje korisnika ne zavise toliko od kolačića koliko od obrazaca. Način na koji pomjeraš miša, ritam kojim kucaš, vrijeme koje provodiš na određenoj vrsti sadržaja, prelaz sa jedne teme na drugu, svi ti detalji zajedno čine otisak koji je jedinstven.

Tu dolazimo do ključnog problema. AI sistemi ne moraju da znaju tvoje ime da bi te identifikovali. Dovoljno je da znaju kako se ponašaš. A iz toga se, u dovoljno velikom uzorku, može izvući nevjerovatno mnogo.

Kad čitaš tekst o privatnosti u kojem piše “koristite VPN i menadžer lozinki”, to je istina, ali je to isto kao da ti neko kaže da zaštitiš kuću tako što ćeš zaključati ulazna vrata dok su svi prozori otvoreni. Ne pomaže mnogo.

Ko zapravo ima koristi od toga što mi “pristajemo”

Evo dijela koji većina tekstova o privatnosti preskače. Pitanje ko je motivisan da naši podaci budu dostupni.

Komercijalna strana je jasna. Oglašivači, platforme, brokeri podataka, lanci vrijednosti koji zavise od toga da te što preciznije profiliraju. Tu nema nikakve misterije, tu je čist interes.

Ali postoji i druga strana. Države. Nije svaki digitalni identitet zamišljen kao alat nadzora, ali je gotovo svaki dizajniran tako da se u budućnosti može koristiti i za nadzor. Ovo važi i za demokratske države. Digitalni novčanici, sistemi za verifikaciju dobi, sistemi koji povezuju tvoj poreski broj sa tvojim ponašanjem na internetu, sve to ima legitimnu korisničku priču. Ali korisnička priča nije ista kao i sistemska priča. Sistemska priča je da jednom kad jedan entitet ima pristup tolikoj količini podataka o tebi, pitanje je samo ko će ga i kada upotrijebiti.

Ne tvrdim da je sve ovo zavjera. Tvrdim da je struktura sistema takva da zloupotreba nije izuzetak, nego ugrađena mogućnost. I obično se realizuje upravo onda kada javnost prestane da obraća pažnju.

Drugu stranu treba čuti, ali je ne treba gutati

Ako se zauzmem za privatnost, moram da kažem i šta je druga strana argumenta. Digitalni identiteti mogu znatno olakšati život ljudima kojima je papirologija barijera. AI sistemi mogu pomoći u otkrivanju prevara, u bržem pronalaženju ranjivosti, u boljoj zaštiti od sajber napada. Praćenje može pomoći u borbi protiv dezinformacija, u otkrivanju pedofilskih mreža, u bržem reagovanju na incidente. Tu nema spora.

Problem nastaje kada se iz ovih legitimnih razloga napravi infrastruktura koja nema jasne granice, koja nema dovoljno nezavisnog nadzora i koja se ne može efikasno osporiti od strane pojedinca. Jer država ima resurse da pristupi sistemu. Kompanija ima resurse da pristupi sistemu. A ti, kao građanin, imaš jedino dugme na kojem piše “slažem se”.

Istorija nas uči da se sistemi koji su uvedeni pod izgovorom sigurnosti, retko kada demontiraju kada ta sigurnost prestane da bude razlog. Obično se samo proširuju.

Privatnost danas nije prost čin, nego stav

Volim kada tekstovi o privatnosti nude konkretne korake. Menadžer lozinki, dvofaktorska autentifikacija, VPN, ažuriranje softvera, oprez pri dijeljenju podataka. Sve su to dobre stvari i svaka od njih pomjera ravnotežu makar malo.

Ali ove savjete treba posmatrati kao minimalnu higijenu, a ne kao rješenje. Niko se nije zaštitio od poplave tako što je u dvorište stavio jednu kanticu. Privatnost u 2026. zahtijeva nešto teže od alata. Zahtijeva svijest o tome šta se dešava sa našim podacima, spremnost da se odbije usluga koja traži previše i odricanje od udobnosti koja nije besplatna, samo izgleda tako.

Sad ću reći nešto što se ne čita često u tekstovima ove vrste. Nije dovoljno zaštititi sebe. Problem je sistemski. Ako se tvoja banka odluči da proda tvoj profil ponašanja nekom brokeru, tvoj menadžer lozinki ti neće pomoći. Ako država uvede obavezni digitalni identitet bez dovoljno garancija, tvoj VPN ti neće pomoći. Ako AI model koji analizira sadržaj tvojih poruka radi na serveru kompanije koja ga trenira na tvojim podacima, tvoja dvofaktorska autentifikacija nema nikakve veze s tim.

Zato individualna zaštita jeste nužna, ali nije dovoljna. Potrebna je i javna rasprava, regulatorni okvir koji ima zube, i institucije koje su stvarno nezavisne od kompanija koje prikupljaju podatke. Bez toga, mi samo brusimo ivice problema.

Šta ostaje otvoreno

Postoji nekoliko pitanja na koja ni izvor koji sam čitao, ni širi diskurs o privatnosti, ne daju dovoljno dobar odgovor.

Prvo. Ko odlučuje šta je “dovoljna” privatnost. Da li je to država, koja ima interes za kontrolu. Kompanija, koja ima interes za profit. Ili korisnik, koji obično nema dovoljno znanja da procijeni tehničke implikacije.

Drugo. Šta raditi sa podacima koji su već prikupljeni. Možemo li uopšte govoriti o privatnosti u sistemu u kojem su podaci od prije 15, 10, pa čak i 5 godina i dalje dostupni na broker platformama, jer nikada nije postojao zakon koji bi ih obrisao.

Treće. Koliko dugo AI modeli smiju da čuvaju podatke o nama. Mnogi modeli se “treniraju” na podacima korisnika, a zatim se ti podaci više ne mogu ukloniti bez ponovnog treniranja, što je izuzetno skupo. To znači da tvoj razgovor sa chatbotom danas može postati dio modela zauvijek.

Četvrto. Ko kontroliše digitalne identitete. Ako jedna kompanija razvije rješenje na kojem počiva pola države, ona ima moć koju nijedna demokratska institucija ne može lako osporiti.

Ovo nisu tehnička pitanja. Ovo su politička pitanja. I na njih se mora odgovarati na političkom nivou, a ne u sekciji “savjeti” na kraju bloga.

Zašto je ova tema bitna upravo sada

Zato što se nešto zatvara. Prozor u kojem je privatnost bila nešto što se podrazumijevalo, a ne morala da se brani, polako se zatvara. Svaka nova verzija pretraživača, svaka nova verzija operativnog sistema, svaka nova regulativa ima malo drugačiji odnos prema našim podacima. I promjene su toliko postupne da većina ljudi ne primijeti kada je tačno izgubila nešto.

Onda jednog dana shvati da ne može da kupi avionsku kartu bez dijeljenja biometrije. Da se ne može prijaviti na posao bez digitalnog ID-ja. Da mu se odbije kredit jer je neki algoritam procijenio da je njegov profil rizičan, bez objašnjenja kriterijuma.

Tada će privatnost biti pitanje za kasno. Zato je sada pravo vrijeme da se o tome priča ozbiljno, a ne sa pozicije “nemaš šta da kriješ”.

Zaključak koji ne glumi zaključak

Privatnost u 2026. godini nije tehničko pitanje. To je pitanje moći. Ko ima informacije o tebi, ko ih povezuje, ko ih čuva, ko im pristupa i pod kojim uslovima. Većina alata koje koristimo danas samo nam daju iluziju kontrole. Pomažu, naravno, ali su mnogo manji od problema koji pokušavaju da riješe.

Ja ne koristim VPN zato što mislim da sam nevidljiv. Koristim ga zato što odbijam da internet bude mjesto na kojem mi se sve pruža besplatno, a zapravo ništa nije besplatno. Cijena su naši podaci, naše navike, naše buduće odluke prije nego što ih donesemo.

I to je nešto o čemu treba da razmisli svako od nas. Ne sutra. Danas.

IZVOR: DevTo Rayan Webb