Ako ste pratili Huawei posljednjih godina, znate tačno kako izgleda njihov narativ. Svaki novi telefon je priča o otporu, o tome kako kompanija kojoj je odsječen pristup Googleu, američkim čipovima i globalnom lancu snabdijevanja ipak uspijeva da napravi vrhunski uređaj. Pura 90S Pro Max, kako ga opisuje članak na SK, uklapa se savršeno u tu priču. Nazvali su ga evolucija koja teče. Meni je ta formulacija odmah zapela za oko, jer zvuči kao marketinški stih, ali istovremeno pogađa suštinu onoga što Huawei radi već pet godina.

Ne radi se ovdje o revoluciji. Radi se o upornom, gotovo tvrdoglavom brušenju istog koncepta dok se ne dobije nešto što izgleda drugačije, a zapravo je nastavak iste ideje.

Šta znači kada kažu da evolucija teče

U originalnom tekstu se dosta pažnje posvećuje dizajnu. I to s razlogom. Pura serija je od kada se odvojila od P imena postala Huaweijev poligon za eksperimentisanje sa formom. Pura 70 Ultra je imao onaj trouglasti modul kamera koji je ili bio genijalan ili kičast, zavisno koga pitate. Kod Pura 90S Pro Max ideja je, sudeći po opisu, otišla korak dalje ka nečemu fluidnijem, zaobljenijem, skoro tečnom.

Ne radi se samo o estetici. Taj dizajn ima i praktičnu stranu. Zaobljene ivice, staklo koje se prelijeva preko rubova, kućište koje nema oštar prelaz između metala i stakla, sve to čini telefon ugodnijim u ruci. Meni je to uvijek bio jedan od rijetkih iskrenih argumenata za ovakav dizajn. Ne volim telefone koji izgledaju kao cigle sa kamerama. Ako već nosim uređaj koji mi je pola dana u ruci, neka barem ne žulja.

Ali ovdje se postavlja jedno pitanje koje članak samo ovlaš dotiče. Koliko dugo se dizajn može razvlačiti kao žvakaća guma prije nego što postane sam sebi svrha. Huawei je majstor da od istog kućišta napravi deset varijacija i proda ih kao nešto novo. Pura, Pura Pro, Pura Pro+, Pura Ultra, pa sada Pura S, Pura 90S Pro Max. U jednom trenutku prestanete pratiti koja je razlika osim slova na kutiji i cijene na računu.

Evolucija koja teče je lijep način da se kaže da nema naglih rezova. Nema eksperimenta koji bi mogao propasti. I to je legitimna strategija kada ste pod sankcijama i ne možete riskirati promašaj.

Ispod haube: Kirin, HarmonyOS i priča o nezavisnosti

Najvažniji dio svakog Huawei telefona danas nije kamera, nego odgovor na pitanje šta je unutra i kako uopšte radi bez onoga što svi ostali uzimaju zdravo za gotovo.

Pura 90S Pro Max se, prema navodima iz članka, oslanja na novu generaciju Kirin čipa. Huawei i dalje ne voli da priča previše glasno o nanometrima i partnerima u proizvodnji, jer je to politički osjetljiva tema. Nakon što je SMIC uspio da isporuči Kirin 9000S za Mate 60 liniju, svaki sljedeći čip se posmatra kao dokaz da sankcije ne funkcionišu. Moj problem sa ovim je što se tehnička rasprava pretvorila u geopolitičko navijanje.

Činjenica je da je Huawei uspio da napravi čip koji je dovoljno brz za svakodnevni rad, igre i obradu fotografija, i to bez TSMC-a. To je impresivno. Isto tako je činjenica da taj čip i dalje troši više energije i grije se više od konkurencije iz Qualcommove ili MediaTekove kuhinje na 3 ili 4 nanometra. Ne možete ignorisati fiziku samo zato što vam se sviđa priča o otporu.

Isto važi i za HarmonyOS. U verziji NEXT, Huawei je konačno presjekao i izbacio podršku za Android aplikacije u izvornom obliku. To je hrabar potez, možda i jedini mogući ako žele potpunu kontrolu. U Kini to funkcioniše jer imaju vlastiti ekosistem, od WeChata do Alipaya, sve je prilagođeno. Kod nas, u Bosni i Hercegovini, to i dalje znači petljanje sa AppGalleryjem, GBoxom, MicroG rješenjima i vječitim pitanjem hoće li bankarska aplikacija raditi.

Članak to predstavlja kao fluidno iskustvo, kao sistem koji teče zajedno sa hardverom. Vjerujem da teče, kada ste unutar Huaweijevog svijeta. Problem je što većina nas ne živi u tom svijetu. Živimo u svijetu gdje vam neko pošalje link na Google Docs, gdje morate otvoriti klijentov fajl na Driveu, gdje vam dijete koristi Google Classroom. Tu fluidnost plaćate stalnim zaobilaznim rješenjima.

Ne kažem da je HarmonyOS loš sistem. Naprotiv, po brzini animacija i optimizaciji za njihov hardver, često djeluje uglađenije od Androida na istom cjenovnom rangu. Samo mislim da se previše romantizuje ideja nezavisnosti, a premalo priča o cijeni koju plaća običan korisnik izvan Kine.

Kamere: mjesto gdje Huawei i dalje nema konkurenciju

Ako postoji jedan razlog zašto bih nekome preporučio da uopšte razmotri Pura 90S Pro Max, to su kamere. I članak s pravom najviše prostora daje upravo njima.

Huawei je još od saradnje sa Leicom, a kasnije i sa vlastitim XMAGE brendom, postavio standard koji drugi tek sustižu. Pura 70 Ultra je prošle godine pokazao šta znači fizički veliki senzor od jednog inča koji se uvlači, varijabilni otvor blende, telefoto koji ne služi samo za slikanje mjeseca. Pura 90S Pro Max tu priču gura dalje, sa naglaskom na obradu slike koja, kako kažu, teče prirodnije, bez agresivnog izoštravanja i vještačkih boja.

Meni je posebno zanimljivo kako Huawei obrađuje portrete i noćne fotografije. Dok Samsung voli da sve presvijetli, a iPhone da zadrži realnost ponekad i na uštrb atraktivnosti, Huawei je oduvijek išao na onaj wow efekat. Koža izgleda čisto, svjetla u noći ne gore, nebo je tamno ali i dalje ima detalja. Nekome će to biti previše obrađeno, nekome savršeno za Instagram bez filtera.

Ono što me brine kod ovakvih telefona je što se inovacija u kamerama sve više svodi na softver. Senzori su već godinama odlični, optika je na fizičkom limitu onoga što može stati u tanko kućište. Razlika se pravi u tome kako čip obrađuje 20 snimaka u sekundi i spaja ih u jedan. Huawei tu ima prednost jer kontroliše i čip i softver, ali to znači i da ste zaključani u njihov način viđenja svijeta. Ako volite njihovu nauku o bojama, oduševit ćete se. Ako ne volite, nemate mnogo prostora da to promijenite.

I još jedna stvar koju rijetko ko spominje. Ove kamere su fantastične, ali koliko ljudi zaista treba ovakav sistem na telefonu. Većina nas slika djecu, kućne ljubimce, hranu i poneki pejzaž na putovanju. Za to vam ne treba Pro Max. Pro Max treba onima koji žele da kažu da imaju najbolje, a Huawei to zna i naplaćuje.

Cijena fluidnosti i kome je ovaj telefon zaista namijenjen

Ovdje dolazimo do najosjetljivijeg dijela. Huawei Pura 90S Pro Max nije jeftin telefon. U Kini njegova cijena vjerovatno starta na nivou iPhone Pro Max i Galaxy Ultra modela, a kod nas, ako i kada stigne preko uvoznika, biće još skuplji. I tu se postavlja logično pitanje, zašto biste platili toliko za telefon bez punog Googlea.

Odgovor koji Huawei nudi je da plaćate nezavisnost, vrhunski hardver i kamere bez premca. Moj odgovor bi bio da plaćate i rizik. Rizik da neka aplikacija neće raditi kada vam najviše treba. Rizik da će vam za dvije godine podrška biti slabija nego kod konkurencije. Rizik da ćete preprodajom izgubiti više novca nego sa Samsungom ili iPhoneom, jer tržište polovnih Huawei telefona kod nas praktično ne postoji izvan kruga entuzijasta.

S druge strane, potpuno razumijem i one koji ga kupe upravo zbog tog rizika. Postoji nešto privlačno u ideji da imate telefon koji nije isti kao kod svih ostalih. Da niste dio Google i Apple duopola. U vremenu kada nam se stalno govori da nemamo izbora, Huawei je dokaz da izbor postoji, makar bio i komplikovaniji. Poštujem tu tvrdoglavost. Više bih volio da na tržištu imamo pet različitih sistema nego dva koja se prave da su različita.

Ne mogu se oteti utisku da je Pura 90S Pro Max telefon za dvije vrste ljudi. Za one u Kini, kojima je ovo domaći ponos i logičan izbor. I za tehnološke zaljubljenike kod nas koji tačno znaju u šta ulaze i spremni su da se igraju sa sistemom da bi dobili najbolju kameru na tržištu. Za prosječnog korisnika u Sarajevu, Mostaru ili Banjoj Luci koji želi da telefon samo radi, bez razmišljanja, ovo i dalje nije najsigurniji izbor.

Šira slika: šta nam govori evolucija koja teče

Volim kada se iza jednog telefona može pročitati šira priča. Pura 90S Pro Max nije samo telefon. On je simptom vremena u kojem tehnologija više nije neutralna.

Prije deset godina, kada bi izašao novi Huawei P model, pričali bismo samo o specifikacijama. Danas pričamo o sankcijama, o lancima snabdijevanja, o tome da li Amerika može zaustaviti kineski tehnološki razvoj. Telefon je postao politički objekat, htjeli mi to ili ne.

Evolucija koja teče je možda i najiskreniji opis onoga što kineska tehnološka industrija trenutno radi. Nema više skokova od 50 posto godišnje. Nema više kopiranja Zapada. Sada se radi na postepenom, upornom poboljšanju postojećeg, na zaokruživanju ekosistema, na tome da se svaka rupa zakrpi domaćim rješenjem. To nije spektakularno kao nekadašnje predstavljanje prvog Pura ili Mate telefona, ali je dugoročno možda i opasnije za konkurenciju. Jer fluidna evolucija je teška za zaustaviti. Ne možete je sankcionisati jednim potezom.

Za nas kao korisnike, to znači da ćemo u narednim godinama imati sve manje razlike u sirovim performansama, a sve više razlike u filozofiji. Da li želite zatvoren, uglađen Apple svijet, haotični ali otvoreni Android svijet, ili treći put koji nudi Huawei, a koji je zatvoren na drugačiji način i otvoren na drugačiji način.

Ja ne mislim da je Pura 90S Pro Max telefon koji će promijeniti tržište u Evropi. Previše je prepreka za to. Ali mislim da je važan podsjetnik da inovacija ne mora doći samo iz Kalifornije. Ponekad dolazi i iz Šenžena, upakovana u kućište koje izgleda kao da teče, sa kamerom koja vidi više od vašeg oka i sistemom koji vas tjera da razmislite da li ste spremni da napustite ono na šta ste navikli.

I na kraju, možda je baš to poenta te fluidnosti. Ne da telefon bude savršen za svakoga, već da pokaže da se može i drugačije. Da li je to dovoljno da opravda cijenu i odricanja, to svako mora odlučiti za sebe. Ja bih ga rado isprobao, fotografisao s njim mjesec dana i uživao u svakoj slici, ali bih ga teško preporučio nekome ko me pita koji telefon da kupi da nema brige naredne tri godine. Iskreno, mislim da i sam Huawei to zna.

IZVOR: SK