U Tianjinu se ovih dana nije dogodila nikakva prekretnica. Dogodila se predstava. I to predstava koju smo već gledali.
Vladimir Putin je doputovao u Kinu na summit Šangajske organizacije za saradnju, sreo se sa Xi Jinpingom, nasmijao se pred kamerama, rukovao se malo predugo da bi fotografi uhvatili kadar, a onda su dvojica izašla sa gotovo identičnim rečenicama. Odnosi Rusije i Kine su na najvišem nivou u historiji. Strateško partnerstvo nema granica. Zajedno će graditi pravedniji svjetski poredak u nepredvidivom svijetu.
To je ono što je Al Jazeera prenijela 31. augusta u tekstu pod naslovom “Putin and Xi affirm strategic alliance amid unpredictable world”. Korektan, diplomatski, gotovo sterilno neutralan izvještaj. I upravo me taj ton najviše nervira.
Šta se zapravo dogodilo
Hajde da maknemo ukrasni papir. Putin nije došao u Kinu da bi filozofirao o multipolarnom svijetu. Došao je jer mora. Tri i po godine nakon invazije na Ukrajinu, Rusija je ekonomski priključena na kineski aparat za disanje. Evropa je zatvorila vrata, Amerika uvodi carinu za carinom, a ruski budžet ovisi o tome hoće li Peking kupovati naftu i gas po diskontnoj cijeni i hoće li slati komponente koje se sutra mogu naći u dronu iznad Harkiva.
Xi s druge strane nije dočekao Putina iz ljubavi prema Rusiji. Dočekao ga je jer mu takva Rusija odgovara. Oslabljena, izolovana, ovisna i poslušna. Savršen junior partner. Dok Amerika pod drugim Trumpovim mandatom zateže trgovinski rat i prijeti carinama i Pekingu i svima koji trguju sa Moskvom, Xi dobija priliku da se predstavi kao glas razuma, kao lider stabilnosti, kao čovjek koji okuplja lidere takozvanog Globalnog juga dok Zapad navodno tone u haos.
Meni je posebno zanimljivo kako obojica koriste istu frazu, nepredvidiv svijet. Kao da je svijet postao nepredvidiv sam od sebe. Kao da nije postao nepredvidiv upravo zbog onoga što su njih dvojica uradili. Putin je tenkovima prešao granicu suverene države i srušio svaki sigurnosni poredak u Evropi. Xi prijeti Tajvanu, gazi Hong Kong, drži milione Ujgura pod nadzorom i gradi vojsku kao da se sprema za nešto veliko. I onda zajedno sjednu i kažu, svijet je nepredvidiv, moramo se držati zajedno. To je kao da piroman i njegov dobavljač benzina zajedno komentarišu kako je u kvartu učestalo došlo do požara.
Savez bez granica koji ima itekako jasne granice
Sjećate se one čuvene rečenice iz februara 2022. godine, neposredno prije invazije, o prijateljstvu bez granica. Tada je zvučala kao prijetnja. Danas zvuči kao ugovor o zavisnosti.
Rusija i Kina nisu saveznici u onom smislu u kojem su to članice NATO-a. Nemaju međusobnu obavezu da ginu jedni za druge. Njihov savez je transakcijski. Kina kupuje ruske energente za oko 30 posto ispod tržišne cijene, plaća u juanima, prodaje automobile, bagere, mikročipove i onu robu dvostruke namjene za koju se poslije pravi da ne zna gdje završi. Rusija zauzvrat daje sirovine, daje političku podršku oko Tajvana i daje legitimitet Xijevoj priči da nije usamljen.
Brojke to najbolje pokazuju. Robna razmjena je sa oko 140 milijardi dolara prije rata otišla na preko 240 milijardi. Kina je postala najveći kupac ruske nafte, a Rusija najveće tržište za kineske automobile. To nije ideologija, to je računica. I to računica u kojoj Peking uvijek dobija bolji dio.
Moj problem sa ovim narativom o ravnopravnom strateškom partnerstvu je što on prikriva hijerarhiju. Prije deset godina su bili koliko toliko ravnopravni. Danas je Rusija klijent. Putin to zna i zato dolazi u Tianjin da se slika. Xi to zna i zato ga dočekuje sa osmijehom, ali bez ikakvih obavezujućih ugovora koji bi ga mogli uvući u ruski rat. Nema potpisanog vojnog saveza. Nema kineskih vojnika u Ukrajini. Ima puno lijepih riječi i vrlo opreznih poteza.
Al Jazeera i umjetnost neutralnosti koja to nije
Ovdje moram zastati i reći nešto o samom izvoru. Al Jazeera je napravila korektan izvještaj u smislu da je prenijela šta su dvojica rekla, dodala kontekst samita i citirala zvanična saopćenja. Ali to je upravo problem.
Kada pročitate taj tekst, dobijete utisak da se radi o dva državnika koji legitimno traže stabilnost u haotičnom svijetu. Nema podsjećanja da je jedan od njih pod potjernicom Međunarodnog krivičnog suda zbog deportacije djece iz Ukrajine. Nema podsjećanja da drugi vodi najsofisticiraniji sistem nadzora i represije u modernoj historiji. Nema pitanja o tome šta znači kada dva autokrata govore o pravednijem svjetskom poretku. Pravednijem za koga.
Razumijem zašto Al Jazeera tako piše. Njena publika je globalna, često skeptična prema Zapadu s dobrim razlogom, i svaka kritika Putina i Xija se lako može protumačiti kao stajanje na stranu Washingtona. Zato bira jezik koji nikoga neće naljutiti. Nepredvidiv svijet, strateški savez, poziv na saradnju. To su fraze koje ne znače ništa i zato nikome ne smetaju.
Ali novinarstvo koje samo prenosi saopćenja nije novinarstvo. To je protokol. Ako Putin kaže da želi mir u Ukrajini dok istovremeno njegove rakete pogađaju stambene zgrade, onda nije dovoljno napisati da je Putin rekao da želi mir. Mora se napisati da to što govori nema veze sa onim što radi. Isto vrijedi i za Xija kada govori o poštivanju suvereniteta dok podržava zemlju koja je taj suverenitet zgazila.
Ne mogu se oteti utisku da veliki mediji, uključujući Al Jazeeru, sve češće biraju sigurnu neutralnost umjesto tačnosti. Kao da se boje da će ih neko optužiti za pristranost ako autokratu kažu da je autokrata. A upravo ta neutralnost postaje pristranost, jer normalizuje nenormalno.
Zašto je baš sada ova predstava važna
Ovaj susret nije slučajno tempiran. Dešava se u trenutku kada Amerika ponovo mijenja pravila igre. Trumpova administracija je uvela nove carine Kini, zaprijetila sekundarnim sankcijama svakome ko kupuje rusku naftu i pokušava natjerati Evropu da plati veći dio računa za Ukrajinu. Za Putina i Xija to je poklon.
Njihova poruka domaćoj i svjetskoj publici glasi, vidite, Zapad je nepredvidiv, Amerika ucjenjuje, mi nudimo stabilnost. Ima nešto perverzno u tome da dvojica lidera koji su najveći izvor nestabilnosti sebe predstavljaju kao stubove stabilnosti, ali ta priča prolazi u velikom dijelu svijeta. I prolazi zato što Zapad zaista djeluje haotično i sebično.
Tu dolazimo do neugodne istine. Dok mi na Zapadu, uslovno rečeno, raspravljamo o procedurama, izborima i carinskim stopama, Peking i Moskva nude jednostavnu priču. Nema miješanja u unutrašnje stvari, nema lekcija o ljudskim pravima, samo poslovi i poštovanje suvereniteta, osim kada ga mi kršimo. Za mnoge vlade u Aziji, Africi i Latinskoj Americi to zvuči primamljivo. Ne zato što vole Putina ili Xija, već zato što su umorni od zapadnog licemjerja.
I to je najopasniji dio ovog saveza. On nije vojni, on je narativni. Oni grade priču da postoji alternativa liberalnoj demokratiji. Nazovimo je kako hoćemo, suverena demokratija, konsultativna demokratija, kako god. Suština je ista, sistem u kojem nema opozicije, nema slobodnih medija, nema smjene vlasti, ali ima reda, rasta i nacionalnog ponosa. Tianjin je pozornica za tu priču.
Šta to znači za obične ljude
Neko će reći, kakve veze ima rukovanje u Tianjinu sa životom čovjeka u Bosni i Hercegovini. Ima, i to direktne.
Prvo, svaki put kada Kina kupi rusku naftu ispod cijene, ona finansira rat koji diže cijenu energenata i hrane i kod nas. Taj popust ne plaća Peking, plaća ga ukrajinski vojnik na frontu i evropski potrošač na računu za grijanje.
Drugo, ovaj savez učvršćuje svijet u kojem pravila važe samo za male. Ako Rusija može uzeti teritoriju silom i proći bez stvarne kazne jer ima leđa u Pekingu, zašto to sutra ne bi pokušao neko drugi. Taj princip se direktno tiče i Balkana, gdje granice nikada nisu bile samo linije na mapi.
Treće, tehnološka razmjena između Rusije i Kine, čak i ona naizgled civilna, ubrzava razvoj sistema nadzora i cenzure koji se izvoze dalje. Model pametnog grada koji prati svaki korak, model interneta koji filtrira svaku misao, to više nije futurizam. To je roba koja se prodaje, a Tianjin je njen sajam.
Ne tvrdim da je Zapad nevina strana. Naprotiv, veliki dio nepovjerenja prema Americi i Evropi je zaslužen. Ali zamijeniti jednu hegemoniju drugom, pri čemu je nova hegemonija još manje zainteresovana za prava pojedinca, nije rješenje. To je samo promjena gospodara.
Pitanja koja ostaju nakon aplauza
Nakon što se svjetla ugase i delegacije odu kući, ostaje nekoliko pitanja na koja ni Al Jazeera ni zvanična saopćenja ne daju odgovor.
Koliko dugo će Xi tolerisati Putina ako rat u Ukrajini postane još veći teret. Kini treba stabilna Evropa kao tržište, a ne beskonačni rat na njenoj periferiji. Podrška Rusiji ima cijenu u odnosima sa Berlinom i Parizom, a Peking tu cijenu pažljivo mjeri.
Šta će se dogoditi ako Trump zaista sprovede najavljene sekundarne sankcije na kineske banke koje posluju sa Rusijom. Hoće li prijateljstvo bez granica izdržati kada zaprijeti dolar.
I najvažnije, šta ovaj savez nudi osim zajedničkog neprijatelja. Mržnja prema Americi je snažno ljepilo, ali nije program. Rusija nema ekonomski model koji bi iko poželio kopirati, Kina ima model koji funkcioniše samo uz brutalnu kontrolu. To nije vizija pravednijeg svijeta, to je vizija poslušnijeg svijeta.
Ja ovaj susret ne vidim kao početak novog svjetskog poretka. Vidim ga kao potvrdu starog pravila da se autokrate uvijek nađu kada im zatreba alibi. Putin treba da pokaže Rusima da nije izolovan. Xi treba da pokaže Kinezima da nije sam protiv Amerike. A obojica trebaju da pokažu ostatku svijeta da imaju alternativu.
Problem je što alternativa zaista postoji, ali ne u Tianjinu. Postoji u društvima gdje je vlast smjenjiva, gdje novinar može pitati predsjednika neugodno pitanje i ostati na slobodi, gdje sud može presuditi protiv države. To je nepredvidivo, da. Demokratija je haotična i spora. Ali to je jedina nepredvidivost koja vrijedi, jer ostavlja prostor da je građani isprave.
Ono što nude Putin i Xi je druga vrsta predvidivosti. Predvidivost da će izbori uvijek imati istog pobjednika, da će mediji uvijek pisati isto, da će svaka kriza biti prilika da se stegne obruč. To je stabilnost groblja. I koliko god je Al Jazeera upakovala u neutralne fraze, suština ostaje ista.
Ne vjerujem ni riječi o nepredvidivom svijetu iz usta ljudi koji ga čine nepredvidivim. I ne vjerujem da će im svijet povjerovati na duže staze, ma koliko lijepo izgledao kadar njihovog rukovanja.