Negdje u posljednjih deset godina navukao sam se na jednu naviku. Kada naiđem na naslov tipa “Slavna glumica proslavila 60. rođendan i izgleda fantastično”, prvo ne čitam tekst, već zastanem i zapitam se zašto me taj naslov uopšte privukao. Pa onda kliknem, naravno. I onda se naljutim na sebe, ali i nastavim čitati.

Upravo to se desilo sa Salmom Hayek. Navršila je 60 godina, portal objavi galeriju fotografija, prateći tekst hvali njen izgled, a u komentarima se vodi mala, predvidljiva rasprava. Neko kaže da izgleda kao da joj je trideset. Neko kaže da je to zasluga novca, doktora i filtera. Neko kaže da je prirodno lijepa. I gotovo niko ne priča o tome šta je ta žena zapravo uradila u životu, osim što je ostala mlada duže nego što je “dozvoljeno”.

Meni je to, iskreno, fascinantno.

Rođendan kao vijest samo kada si žena

Kada neki muškarac u Hollywoodu napuni 60 ili 70 godina, to obično prođe kao informacija. Možda uz kratku napomenu da je “još uvijek u odličnoj formi”, ali bez te posebne vrste divljenja koja prati žene. Niko ne pravi specijalne galerije sa naslovom “George Clooney proslavio 65, pogledajte kako izgleda”. Niko ne analizira njegove bore, ne nagađa da li je “nešto radio” sa licem, ne raspravlja da li njegova žena izgleda bolje od njega.

Sa ženama je drugačije. Svaka godina postaje tema. Svaka promjena na tijelu ili licu se analizira. A rođendan, umjesto da bude razlog za retrospektivu karijere ili životnog puta, pretvara se u estetsku diskusiju.

Ovo nije samo Hollywoodski fenomen. To je ogledalo cijelog društva. I većina nas, htjeli to priznati ili ne, učestvuje u toj igri.

Šta znamo o Salmi Hayek, a šta zapravo znamo

Evo šta većina ljudi zna o Salmi Hayek: bila je u “Desperadu”, bila je u “Fridi”, bila je udata za jednog od najbogatijih ljudi u Francuskoj, izgleda dobro za svoje godine i voli pse.

Evo šta većina ljudi ne zna, ili ne želi da zna: Salma Hayek je rođena u Meksiku, u porodici libanonskog porijekla, odrasla je uz oca koji je bio naftni inženjer, majku opernu pjevačicu, a školovala se u katoličkom okruženju. Na filmsku scenu probijala se uporno, godinama, suočavala se sa svim mogućim predrasudama, bila je jedna od prvih meksičkih glumica koja je probila zid u Hollywoodu. I ne, nije to uradila zahvaljujući “sretnim okolnostima” i “dobrim genima”. Uradila je to radom, hrabrošću i ogromnom dozom tvrdoglavosti.

A onda je, desetljećima kasnije, glavna stvar koju ljudi primjećuju jeste to kako joj koža izgleda na fotografijama sa 60. rođendana.

Postoji nešto duboko pogrešno u tome.

Opsesija mladošću nije samo estetsko pitanje

Kada se priča o ženama u javnom prostoru svede na pitanje izgleda, to nije samo površna tema. To je političko pitanje, ekonomsko pitanje, a naročito psihološko pitanje.

Žene od malena uče da je njihova vrijednost, u velikoj mjeri, vezana za njihov izgled. To se ne dešava slučajno. To je sistem koji se gradi kroz medije, kroz reklamne kampanje, kroz izbor “junakinja” u filmovima, kroz komentare na društvenim mrežama, kroz razgovore u porodici, kroz frizerske salone i kroz “komplimente” koji se daju djevojčicama sa četiri godine (“kako si lijepa” umjesto “kako si pametna” ili “kako si hrabra”).

Kada žena napuni 40, 50, 60 godina, a mi je i dalje posmatramo kroz prizmu izgleda, mi zapravo potvrđujemo da je ona u očima društva i dalje samo tijelo, a ne osoba sa biografijom.

Salma Hayek je napisala scenarij za “Fridu”, producirala ga i insistirala da se snimi uprkos tome što joj je rečeno da “niko ne želi film o debeloj, dlakavoj Meksikanki”. Godinama je bila jedina žena u prostoriji na sastancima producenata u Hollywoodu. Otvoreno je pričala o teškom zdravstvenom stanju, o gotovo smrtnom iskustvu tokom trudnoće, o suočavanju sa starenjem u industriji koja žene baca na marginu čim prođe trideseta. Radila je na dokumentarcima o ženama u Meksiku. Bila je glasna o pitanjima koja većina njenih kolegica izbjegava.

A mi joj, kao društvo, kao rođendanski poklon, poklanjamo diskusiju o tome da li joj bore “odaju godine”.

Filteri, hirurzi i javno mnijenje

Neću reći da Salma Hayek ne koristi nikakvu pomoć da izgleda kako izgleda. To bi bilo naivno. Sada živimo u vremenu kada je estetska medicina postala normalizovana, kada su fileri, botoks, laserski tretmani, vitaminske infuzije i personalizovani programi vježbanja dostupni kao ikad ranije. I nema ništa loše u tome da neko koristi šta mu je dostupno.

Ali postoji problem u kombinaciji tih stvari sa društvenim mrežama i sa filtriranim fotografijama. Jer mi više ne znamo šta gledamo.

Kada pogledamo Instagram fotografiju slavne osobe, mi gledamo proizvod. Proizvod koji uključuje profesionalnog fotografa, profesionalnog šminkera, frizera, odabir ugla, osvjetljenja, filtera, korekcije. A onda poredimo taj proizvod sa svojim odrazom u ogledalu, u kupaonici, pod fluorescentnim svjetlom, u 7 ujutro, sa podočnjacima.

To poređenje nikada ne može biti pošteno. Ali svejedno ga radimo, svaki dan, hiljade puta.

I kada neka žena u javnosti, koja ima pristup svim tim resursima, izgleda “savršeno” u 60. godini, mi to tumačimo kao standard prema kojem bismo trebali težiti. A ne kao proizvod koji je nemoguće reprodukovati.

Muškarci stare drugačije, jer im je društvo to dozvolilo

Ovo je tema o kojoj se ne priča dovoljno. Muškarci u javnom prostoru stare potpuno drugačije. Sijeda kosa kod muškarca postaje “karizmatično”. Bore postaju “znak iskustva”. Veća tjelesna težina postaje “zrelost”. Propadanje fizičkog izgleda tumači se kao “prioriteti su mu važniji od izgleda”.

Žene, s druge strane, nemaju tu vrstu popustljivosti. Kod njih se svaki znak starenja tretira kao gubitak. Sijeda kosa se krije. Bore se peglaju. Tijelo se prilagođava standardu koji je nemoguće održavati bez resursa koje obična osoba nema.

I to nije prirodno. To je društveni konstrukt. I kada prihvatamo naslove u stilu “Pogledajte kako Salma Hayek izgleda u 60.”, mi učestvujemo u održavanju tog konstrukta, htjeli to ili ne.

Zašto nas takvi članci zapravo privlače

Postoji, naravno, i druga strana ove priče. Takvi članci postoje jer postoji potražnja. Postoji ogroman broj ljudi koji klikću na te naslove, dijele ih po društvenim mrežama i diskutuju o njima. I sigurno nisu svi od njih zlonamjerni. Mnogi su jednostavno radoznali, neki su inspirisani, neki traže potvrdu da starenje nije strašno ako se “pravilno pristupi”.

Problem nije u tome da li je Salma Hayek lijepa ili nije. Ona jeste privlačna žena, bez sumnje. Problem je u tome što to treba da bude sekundarna stvar u njenom životu.

Kada objavimo članak o njenom 60. rođendanu, mogli smo napisati o njenom humanitarnom radu. Mogli smo napisati o tome kako je jedna od rijetkih žena u Hollywoodu koja je koristila svoj položaj da progovori o nasilju u Meksiku. Mogli smo napisati o tome kako je promijenila način na koji Hollywood gleda na meksičke glumice. Mogli smo napisati o njenom radu sa ženama žrtvama nasilja.

Umjesto toga, fokus je na njenim obrazima.

I tu dolazim do ključnog pitanja: ko zaista ima korist od ovakvog pristupa?

Ko profitira od naše opsesije izgledom

Kratki odgovor: industrija ljepote, estetska medicina, modna industrija, kozmetičke kompanije, proizvođači filtera za društvene mreže i svi oni koji zarađuju na našoj nesigurnosti.

Dugi odgovor je komplikovaniji. Od nas samih, kroz naše izbore, kroz ono što kupujemo, kroz ono na šta trošimo pažnju.

Svaki put kada kliknemo na naslov o tome kako neko izgleda, mi šaljemo signal algoritmima. Signal da takav sadržaj funkcioniše. Algoritmi ga onda guraju pred još ljudi. Mediji ga onda prave u još većim količinama. Kompanije ulažu u to da nas podsjećaju da nismo dovoljno dobri, da bi onda mogle prodati rješenje za taj problem.

To je mašina koja se sama hrani. I većina nas je, u nekom trenutku, dio te mašine.

Šta bismo mogli uraditi drugačije

Neću se praviti da imam magično rješenje. Ovo je kulturološki problem koji se gradi decenijama i koji se neće riješiti jednim člankom, niti jednom promjenom ponašanja.

Ali moguće je početi sa malim stvarima.

Kada sljedeći put vidite naslov u stilu “Pogledajte kako slavna X izgleda u 60.”, zastanite na sekundu. Zapitajte se šta zapravo tražite u tom članku. Informaciju, inspiraciju, potvrdu, ili samo brzu dozu zadovoljstva zbog toga što neko drugi, eto, stari.

Zapitajte se šta biste više voljeli da pročitate o toj osobi. Šta je ona uradila, za koga se zalagala, kako je doprinijela svijetu.

Zapitajte se kako biste se osjećali kada bi vas, u vašoj šezdesetoj, ljudi svodili na fotografiju i diskusiju o vašim borama.

Starenje nije neuspjeh

Ovo je, možda, najvažnija stvar koju treba reći. Starenje nije neuspjeh. Nije kazna. Nije greška. To je jedina alternativa smrti, a smrt je jedina sigurna stvar u životu.

Salma Hayek danas živi drugačiji život nego prije 30 godina. Ima ćerku, ima partnera, ima ogromno bogatstvo, ali ima i zdravstvene probleme o kojima je otvoreno govorila. I dalje radi, i dalje se bori za stvari koje su joj važne, i dalje se pojavljuje u javnosti sa stavom koji odbija da se pretvori u ukras.

Ako je nešto fascinantno u vezi sa Salmom Hayek u njenih 60, to nije njeno lice. To je činjenica da je preživjela industriju koja je konstantno pokušavala da je redefiniše, smanji, uklepi u kalup i na kraju odbaci kada prestane biti “profitabilna”.

Ona je tu. I dalje radi svoj posao. I dalje ima šta da kaže.

A mi, kao publika, imamo izbor da to primijetimo. Ili da nastavimo brojati bore.

Zaključak koji nisam planirao, ali moram napisati

Salma Hayek napunila je 60 godina. Portal koji sam pročitao odlučio je da to bude vijest o njenom izgledu. Većina komentara svodi se na estetiku. I sve to, na površini, izgleda kao bezazlena zabava.

Ali ispod te površine nalazi se nešto što nema nikakve veze sa Salmom Hayek, a sve veze sa nama samima. Sa time koliko cijenimo ljude, posebno žene, na osnovu onoga što jesu, a ne kako izgledaju. Sa time koliko smo spremni da starimo sa dostojanstvom. Sa time koliko smo svjesni da industrija ljepote živi od naše nesigurnosti.

Salma Hayek je u šezdesetoj godini. Meni je draće da pričam o tome šta je ta žena postigla, nego kako izgleda. I ako nas je njen rođendan podsjetio na nešto važno, onda je to podsjetnik da je ljudski život mnogo više od fotografije.

IZVOR: Superžena / B92