Ljeto ima svoja nepisana pravila u domaćim medijima. Čim temperatura pređe trideset podiok, počinje sezona lova na fotografije poznatih u kupaćim kostimima. Nema tu priče, nema povoda, nema novosti. Dovoljno je da neko poznat postoji na plaži, da ga neko uslika ili da sam objavi sliku na Instagramu, pa da to postane vijest s naslovom koji obećava da ima šta da se vidi.
Tako je i fotografija Nataše Ninković, nastala na odmoru u društvu supruge jednog biznismena, završila na portalu s onim poznatim tabloidnim pakovanjem. Poza u kupaćem, komentar o izgledu, pogledi, tijelo, godine. Sve ono što smo već vidjeli stotinu puta i što će se ponoviti još stotinu puta do kraja augusta.
Iskreno, meni je prva reakcija bila umor. Ne zbog Nataše, nego zbog načina na koji se o njoj piše. Jer ako iko na ovoj sceni ne zaslužuje da bude sveden na kupaći kostim i masan naslov, onda je to ona.
Šta se zapravo dogodilo
Koliko se iz objavljenog može razumjeti, Nataša Ninković provodi ljetne dane na moru i tom prilikom je fotografisana u opuštenom izdanju, u kupaćem kostimu, u društvu prijateljice. Nema tu nikakvog incidenta, nikakve provokacije, nikakve izjave koja bi sama po sebi bila vijest. Vijest je, po logici tabloida, samo to što poznata glumica ima tijelo i što se ne skriva.
Fotografija se proširila društvenim mrežama, portali su je prenijeli, dodali par rečenica o tome kako izgleda odlično za svoje godine i kako ima šta da pokaže. Taj jezik mi je posebno zapao za oko, jer on mnogo više govori o onome ko piše nego o ženi na slici.
Nataša ima 53 godine, majka je dvoje djece, iza sebe ima decenije karijere u pozorištu i na filmu, a na slici izgleda zaista sjajno. Zategnuto, njegovano, prirodno. Bez napumpanih usana, bez prenaglašenih filtera, bez onog paničnog pokušaja da izgleda dvadeset godina mlađe. Izgleda kao žena koja živi normalno, radi, smije se, pliva, jede, odmara. I baš zato izgleda moćno.
Meni je posebno zanimljivo što se u takvim tekstovima redovno provuče ono čuveno iznenađenje: gle, ona i dalje izgleda dobro. Kao da je žensko tijelo nakon četrdesete neko čudo prirode koje treba posebno zabilježiti i nagraditi člankom.
Nataša Ninković nije starleta sa ljetne tezge
Ovdje moram biti sasvim direktan. Nataša Ninković je jedna od najljepših žena ovih prostora, i to ne mislim kao praznu kompliment frazu. Mislim bukvalno, u onom klasičnom smislu riječi.
Ima onu vrstu ljepote koja ne zavisi od trenda.Crte lica koje kamera voli, ali koje jednako dobro funkcionišu i u pozorištu iz petog reda. Osmijeh koji nije naučen pred ogledalom za Instagram. Držanje koje se ne može kupiti. Ima i ono što se često zaboravi kad se priča o ljepoti, a to je pamet u pogledu. Vidi se da iza tog lica stoji osoba koja čita, razmišlja, sumnja, koja nije samo lijepa nego je i prisutna.
Kada je gledam u ulogama, od ranih filmova devedesetih do serija poput Ubice mog oca ili Ulice lipa, uvijek mi djeluje kao neko ko ne glumi ljepotu nego je nosi usput, dok radi nešto drugo. Nije joj glavni adut da bude zgodna, a opet je stalno zgodna. To je rijetka kombinacija.
Zato mi tabloidni pristup djeluje gotovo uvredljivo. Nataša nije osoba koja je postala poznata jer se slikala u kupaćem. Ona je prvakinja drame Narodnog pozorišta u Beogradu, dobitnica ozbiljnih nagrada, glumica koja je igrala i tragediju i komediju, i koja je u Danari iz Jasenovca ili u Profesionalcu pokazala da može iznijeti i težinu i tišinu. Svesti takvu ženu na rečenicu da ima šta da se vidi je novinarski minimalizam najgore vrste.
Ne mogu se oteti utisku da bi strani mediji od glumice njenog ranga pravili intervju o karijeri, o majčinstvu, o odnosu prema starenju, o pozorištu koje se prazni. Kod nas se pravi galerija slika s plaže.
Moj problem nije kupaći, nego pogled
Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga da se objavi fotografija s mora. Nataša se očito ne skriva, očito uživa, očito joj ne smeta da je ljudi vide takvu. I to mi je simpatično. Nema bježanja od paparaca, nema drame, nema foliranja da je uhvaćena nespremna. Žena je na odmoru, slika se s prijateljicom, smije se. To je normalan život.
Moj problem je ton kojim se to prati. Taj mješoviti ton divljenja i procjenjivanja, kao na stočnoj pijaci. Ima šta da se vidi, grmi u kupaćem, pokazala zanosne obline. Taj rječnik se nije promijenio od devedesetih, samo je prešao na portale.
Posebno mi smeta sintagma za svoje godine. Nataša odlično izgleda, tačka. Ne za svoje godine, ne uprkos godinama, ne iako je majka dvoje djece. Nego prosto odlično izgleda. Ta dopuna za svoje godine je mali, podmukli način da se ženi kaže da joj je rok prošao, pa je čudo što se još drži. Muškarcima to rijetko rade. Za glumca od 55 godina će napisati da je šarmantan, harizmatičan, u top formi. Za glumicu će napisati da prkosi godinama, kao da su godine neprijatelj kojeg treba pobijediti na plaži.
A istina je suprotna. Nataša izgleda dobro baš zato što se vidi da ima godine, iskustvo, život. To nije tijelo djevojke od 22 godine koja živi na salati i strahu. To je tijelo žene koja je rodila, radila noćne predstave, snimala po hladnoći, smijala se, plakala, živjela. I to se vidi na najbolji mogući način. Zdravo, čvrsto, ženstveno, bez potrebe da se izvinjava.
U društvu prijateljice, opuštena, bez šminke kakvu nosi na crvenom tepihu, meni djeluje ljepše nego na polovini namještenih naslovnica. I to kažem bez trunke ironije.
Zašto me nervira priča sa suprugom biznismena
Drugi detalj iz naslova mi je jednako simptomatičan. Nataša Ninković sa zgodnom suprugom biznismena. Dakle, jedna žena se identifikuje imenom, profesijom i svim što je uradila, a druga se identifikuje mužem i izgledom.
Ne znam ko je ta druga žena i ne želim da nagađam, ali mi je žao što je u priču ušla samo kao ukras. Zgodna žena biznismena. Kao da sama po sebi ne postoji. Kao da je njena jedina funkcija da stoji pored Nataše u kadru i da naslov ima još jedan mamac za klik.
To je klasična tabloidna matematika. Jedna poznata plus jedna nepoznata ali atraktivna jednako više klikova. Nema veze što time obje žene svodiš na tijelo. Natašu na tijelo uprkos karijeri, a njenu prijateljicu na tijelo umjesto karijere, imena, identiteta.
Mislim da smo kao publika pomalo saučesnici u tome. Kliknemo, pogledamo, prokomentarišemo, podijelimo. A onda se čudimo što se ništa drugo ne nudi. Nudi se ono što se traži. Ja prvi volim pogledati lijepu fotografiju s mora, ne pretvaram se da sam imun. Razlika je u tome da li nakon gledanja kažeš lijepa žena, lijep prizor, idemo dalje, ili od toga praviš tekst koji ženu procjenjuje kao polovni automobil.
Volio bih da smo kao publika malo zahtjevniji. Da tražimo razgovor s Natašom o tome kako bira uloge, kako gleda na pozorište danas, kako je odgajati djecu uz ovaj posao, kako je igrati u vremenu u kojem se sve mjeri pregledima. Umjesto toga dobijamo brojanje centimetara kupaćeg kostima.
Šta nam Nataša govori bez riječi
Ima nešto u toj fotografiji što mi je iskreno drago, kad sklonim tabloidni okvir.
Drago mi je vidjeti poznatu ženu koja ne pokušava da izgleda kao da nema život. Koja se ne pegla do neprepoznatljivosti. Koja se druži, koja ima prijateljice, koja ljetuje normalno, a ne kao PR projekat na jahti s logom sponzora.
U vremenu kada dvadesetogodišnjakinje izgledaju kao da su izašle iz iste klinike za estetsku hirurgiju, pojavljivanje žene od preko pedeset godina koja izgleda prirodno, njegovano i samouvjereno je gotovo subverzivno. Bez pretjerivanja, bez straha da će joj neko zumirati celulit. Samo stoji, smije se, živi.
To je poruka koju će mnoge žene razumjeti bolje od mene. Ne moraš nestati nakon četrdesete. Ne moraš se izvinjavati što imaš tijelo. Ne moraš se povući s plaže jer više nisi djevojčica. Možeš obući kupaći, sjesti s prijateljicom, popiti kafu i biti zgodna na svoj, odrastao način.
Nataša to radi s lakoćom koja se ne može odglumiti. Vidi se da se dobro osjeća u svojoj koži. A to je, po mom sudu, najveći dio njene ljepote. Nije samo genetika, iako je ona očito dobila dobar paket. To je stav. Smirenost. Odsustvo grča.
Zato i kažem bez zadrške, Nataša Ninković jeste jedna od najljepših žena ovih prostora, ali ne na onaj prazan, kalendarski način. Ona je lijepa kao cjelina. Lice, glas, hod, način na koji govori, način na koji sluša. Kupaći kostim je tu najmanje bitan. On samo potvrđuje ono što se već znalo.
Na kraju, ostaje mi gorak ukus zbog cijelog slučaja. Ne zbog slike, slika je divna. Nego zbog činjenice da živimo u medijskom prostoru gdje žena mora biti uhvaćena u kupaćem da bi došla na naslovnicu, čak i kada je riječ o vrhunskoj umjetnici. Gdje se o talentu piše jednom godišnje, povodom nagrade, a o tijelu svaki dan, povodom ničega.
Ja bih volio obrnuto. Više Nataše koja govori, manje Nataše koja se gleda. Više pitanja o ulogama, manje brojanja kilograma. A kad je već gledamo na plaži, onda barem da kažemo pošteno i ljudski, bez masnih komentara: žena izgleda fantastično, vidi se da uživa, svaka čast. I da tu stanemo.
Jer neke ljude tabloidi nikada neće razumjeti, koliko god ih slikali. Nataša Ninković pripada upravo takvima. Možeš je uslikati u kupaćem, ali je ne možeš svesti na kupaći. Prevelika je za taj kadar.