Prije nekoliko dana stigla je vijest koja je u dijelu regionalne javnosti odjeknula kao hladan tuš. Vuk Vuković, ekonomista poznat po medijskim nastupima, kolumnama i samouvjerenim analizama, uhapšen je u Sjedinjenim Američkim Državama.
Prema saopćenju Hrvatske agencije za nadzor finansijskih usluga, Hanfe, američke vlasti ga terete za prijevaru s vrijednosnim papirima i prijevaru putem elektronskih komunikacija. U prevodu na običan jezik, sumnja se da je investitorima prikazivao ljepšu sliku fonda nego što je stvarnost bila.
Ne pišem ovo kao neko ko uživa u tuđem padu. Pišem jer mislim da je ovaj slučaj škola za sve nas. I za one koji ulažu, i za one koji gledaju ekonomske gurue na televiziji, i zaone koji misle da se ovakve stvari dešavaju samo negdje drugdje.
Šta se zapravo dogodilo, bez senzacije
Da raščistimo činjenice onako kako ih je iznijela Hanfa.
Vuković je osnivač kompanije Oraclum Capital LLC i glavni izvršni i investicioni direktor fonda ORCA BASON Fund. Američko tužilaštvo za Južni okrug Njujorka, a to nije bilo kakvo tužilaštvo nego adresa gdje padaju najkrupniji finansijski slučajevi, sumnjiči ga da je investitorima slao neistinite mjesečne izvještaje u kojima su prinosi fonda prikazivani većim nego što su zaista bili.
Druga tačka optužbe je još teža za razumijevanje ako nikada niste ulagali u fond. Tereti ga se da je najmanje jednom potencijalnom investitoru dostavio falsifikovane brokerske izvještaje, dakle papire koji bi trebali dokazivati koliko fond vrijedi i koliko je zaradio, a u kojima su brojke navodno bile napuhane.
Ovdje moram stati i reći nešto važno. Ovo su optužbe, sumnje. U Americi, kao i kod nas, vrijedi pretpostavka nevinosti. Hapšenje nije presuda. Ali nije ni sitnica. Za ovakve optužbe u SAD-u se ne hapsi olako, posebno ne strani državljanin s adresom u finansijskom sektoru.
Drugi dio priče dolazi iz Hrvatske i meni je možda još zanimljiviji. Hanfa kaže da je još tokom svojih nadzora utvrdila nepravilnosti oko nuđenja i distribucije ulaganja u taj isti fond na području Hrvatske. Zato je 11. jula 2025. donijela rješenje kojim je naložen prestanak i zabranjeno dalje neovlašteno pružanje investicionih usluga povezanih s tim fondom, kao i neovlašteno držanje novca investitora.
Zatim je 9. decembra 2025. kompaniji Oraclum Capital LLC naloženo da prestane s trgovanjem na području Hrvatske, uključujući distribuciju i promociju udjela u fondu, i da investitore obavijesti o njihovim pravima, uključujući pravo na isplatu sredstava. Rješenjem od 1. juna 2026. utvrđeno je da je kompanija postupila po naloženim mjerama, ali zabrane trgovanja i distribucije ostaju na snazi.
Drugim riječima, hrvatski regulator je više od godinu dana slao signale da nešto nije u redu. Hanfa je, kako navodi, o svemu obavijestila nadležna tijela u SAD-u, jer je riječ o fondu i kompaniji osnovanim u Americi. Sada su američki organi povukli svoj potez.
Moj problem s ovim nije u samoj proceduri. Procedura je, barem na papiru, odrađena. Moj problem je u tišini između tih datuma.
Zašto su obrazovani i pametni ljudi davali novac
Lako je sada, nakon hapšenja, praviti se pametan i govoriti da je sve bilo očigledno. Nije bilo.
Vuković nije bio anonimni lik s interneta koji obećava da ćete se obogatiti preko noći. Bio je obrazovan ekonomista, doktor nauka, čovjek koji je govorio tečno, pisao razumljivo, pojavljivao se tamo gdje se pojavljuju ozbiljni ljudi. Takvi ljudi ne prodaju dobit, oni prodaju sigurnost. Prodaju osjećaj da vaš novac vodi neko ko razumije sistem bolje od vas.
Ne mogu se oteti utisku da upravo u tome leži zamka. Kod nas, a pod kod nas mislim na cijeli prostor od Sarajeva preko Zagreba do Beograda, finansijska pismenost je na vrlo tankim nogama. Većina ljudi ne zna razliku između dionice, obveznice i udjela u fondu. Ne zna šta je revidiran izvještaj, šta je kastodi banka, ko smije držati tuđi novac, a ko ne smije. I to je normalno, niko nas tome nije učio.
Ali kada neko ko zvuči uvjerljivo kaže da ima fond u Americi, da ima strategiju, da ima prinose, mnogi ne pitaju ono osnovno. Gdje je novac fizički. Ko ga kontroliše. Ko ga revidira. Šta se dešava ako fond propadne. Ljudi pitaju koliki je prinos.
I tu počinje mehanizam koji se ponavlja u gotovo svakoj finansijskoj aferi, od najmanje štedionice u provinciji do Vol Strita. Prinos na papiru postaje dokaz poštenja. Ako izvještaj svaki mjesec izgleda dobro, ko će tražiti brokerski izvod. Ako vam čovjek pošalje PDF s logom i brojkama, ko će posumnjati da je PDF lažiran.
Američka optužba tvrdi upravo to, da su mjesečni izvještaji bili uljepšani, a brokerski izvještaji u najmanje jednom slučaju falsifikovani. Ako se to dokaže, to nije greška u procjeni tržišta. To je svjesno crtanje stvarnosti.
Hanfa je reagovala, ali gdje su ostali
Moram priznati da me iznenadilo koliko je Hanfa bila detaljna u svojoj objavi. Rijetkost je da regulator na našim prostorima tako otvoreno složi hronologiju, pomene svoja rješenja i kaže da je slučaj proslijedio kolegama u SAD-u. To je profesionalan potez i zbog zaštite investitora i zbog integriteta tržišta.
Ovdje se postavlja pitanje koje originalna vijest ne razrađuje. Kako je uopšte došlo do toga da američki fond prikuplja novac po Hrvatskoj bez dozvole. Ko ga je promovisao. Gdje su se održavali razgovori s investitorima. Da li su to bili privatni sastanci, preporuke, zatvoreni krugovi. Jer ovakvi fondovi rijetko idu na bilbord. Oni idu od usta do usta, kroz povjerenje, kroz poznanstva, kroz dojam ekskluzive.
Isto pitanje vrijedi i šire, za Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Da li je bilo investitora i s ovih prostora. Za sada o tome nema javnih podataka. Ali logika distribucije ovakvih proizvoda govori da granice malo znače kada neko ulaže na riječ. Ako je fond nuđen u Hrvatskoj, teško je povjerovati da glas o njemu nije stigao i dalje.
Druga strana priče, koju moram pošteno navesti, jeste da regulator ne može čuvati svakoga od svega. Hanfa nije policija koja stoji iza svakog investitora. Ako neko svjesno zaobiđe propise, uplati novac stranoj firmi, potpiše papire koje ne razumije, regulator to može naknadno zabraniti, ali novac je već otišao. Zabrana je kao kočnica koju povučete nakon što je auto već sletio s ceste. Bolje je imati je nego nemati, ali šteta je već tu.
Zato mislim da je pogrešno cijeli slučaj svesti na Hanfa je zakazala ili Amerika će sve riješiti. Istina je neugodnija. Sistem je reagovao sporo jer je tako dizajniran, prekogranično prikupljanje novca je siva zona puna rupa, a investitori su često prepušteni sami sebi dok ne bude kasno.
Guru ekonomija kao biznis model
Postoji nešto što me kod ovakvih slučajeva posebno nervira. To je spoj medijske vidljivosti i finansijskog posla.
Jedno je biti komentator, pisati analize, kritikovati centralne banke, objašnjavati inflaciju. To je legitimno. Drugo je istovremeno voditi fond i skupljati tuđi novac. Tada više niste samo analitičar, vi ste tržišni igrač. A tržišni igrač koji koristi medijski kredibilitet da privuče kapital nalazi se u ozbiljnom sukobu interesa, čak i kada je sve čisto.
Ne tvrdim da svako ko se pojavljuje u medijima i vodi fond vara. Ima poštenih upravitelja koji su transparentni do zadnjeg centa. Ali kažem da publika mora naučiti razlikovati uloge. Lijep nastup nije revizija. Broj pratilaca nije licenca. Doktorat nije garancija da će vaš novac biti siguran.
Vuković je godinama gradio imidž modernog, liberalnog ekonomiste koji razumije i Ameriku i Balkan. Takav imidž otvara vrata. Ljudi ga zovu na panele, citiraju ga portali, pozivaju ga na večere. U takvoj atmosferi kritička pitanja zvuče nepristojno. Ko će čovjeka koji je gostovao svuda pitati da pokaže kastodi izvještaj ili dozvolu regulatora. To se smatra nepovjerenjem, a nepovjerenje se u našoj kulturi kažnjava isključivanjem iz kruga.
E pa upravo zato mislim da je nepovjerenje prema novcu zdravo. Kada vam neko traži novac, imate pravo biti dosadni. Imate pravo tražiti dokumente, licence, revizorske kuće, pravna mišljenja. Pošten upravitelj će vam to dati bez drame. Onaj drugi će se uvrijediti, pričati o viziji i prilici koja se ne propušta.
Šta ovo znači za običnog čovjeka koji nikada neće upoznati Vol Strit
Neko će reći, kakve veze imam ja s američkim fondom, ja jedva sastavljam kraj s krajem. Ima veze, i to direktne.
Prvo, ovakvi slučajevi ubijaju povjerenje u cijelo tržište kapitala. Nakon svake afere običan čovjek zaključi da su svi fondovi prijevara i da je najbolje držati novac u čarapi ili, u najboljem slučaju, na oročenju u banci s mizernom kamatom. Time najviše gube upravo mali ljudi, jer ostaju bez prilike da kroz legalne, regulisane fondove dugoročno nešto uštede. Lopov ne ukrade samo novac svojih investitora, ukrade i povjerenje onih koji nikada nisu investirali.
Drugo, slučaj pokazuje koliko su naši građani izloženi prekograničnim ponudama koje niko ne kontroliše u stvarnom vremenu. Nekada su to bili lanci sreće iz komšiluka, danas su to fondovi iz Delavera, kripto platforme s Kariba, forex roboti s Instagrama. Forma se promijenila, suština nije. Obećanje natprosječnog prinosa bez rizika ne postoji. Nikada nije postojalo.
Treće, lekcija za institucije u BiH je jasna. Naše agencije za vrijednosne papire, entitetske komisije, moraju mnogo glasnije govoriti o ovakvim rizicima. Ne jednom godišnje u saopćenju koje niko ne čita, nego stalno, prostim jezikom. Ljudi moraju znati da strani fond bez dozvole domaćeg regulatora ne smije prikupljati novac ovdje i da svako ko vam ga nudi na kafu, preko Vibera ili na zatvorenoj prezentaciji, vjerovatno krši zakon.
Ako iz ovoga ne izvučemo tu lekciju, sljedeći Vuković, a biće ga, samo će promijeniti ime fonda i PowerPoint prezentaciju.
Pitanja koja ostaju otvorena
Ima nekoliko stvari koje me kopkaju i na koje još nema odgovora.
Koliki je ukupan iznos štete. Koliko investitora je pogođeno i da li će ikada vidjeti svoj novac. U američkim slučajevima prijevare s vrijednosnim papirima često se govori o milionima dolara, ali povrat novca traje godinama i rijetko je potpun.
Šta će pokazati dokazi o namjeri. Odbrana će vjerovatno ići u smjeru da se radilo o greškama u knjiženju, lošoj procjeni, tržišnim gubicima koje je pokušao peglati. Tužilaštvo će morati dokazati da je svjesno lagao. Ta granica između lošeg upravljanja i prijevare je u sudnici sve, a u javnosti je često nevidljiva.
I na kraju, da li će ovaj slučaj promijeniti način na koji mediji biraju ekonomske sagovornike. Hoće li urednici ubuduće pitati da li sagovornik istovremeno prodaje finansijski proizvod o kojem govori. Sumnjam, ali bih volio da griješim.
Ne želim glumiti sudiju. Ako se optužbe pokažu netačnim, Vuković ima pravo na odštetu za reputaciju i na izvinjenje. Ali ako se pokažu tačnim, onda ovo nije priča o jednom čovjeku koji se polakomio. Ovo je priča o sistemu u kojem titula, medijska slika i američka adresa vrijede više od dozvole, revizije i čuvanja tuđeg novca.
Ja ovo vidim drugačije od onih koji već likuju ili već brane. Ne vidim senzaciju, vidim upozorenje. Novac voli tišinu, papir i provjeru. Sve što se nudi glasno, brzo i ekskluzivno, a bez papira koji se može provjeriti za pet minuta, treba gledati s velikom rezervom. To nije cinizam, to je elementarna higijena.
Ako ništa drugo, zapamtite ovo. Kada vam sljedeći put neko bude objašnjavao kako njegov fond pobjeđuje tržište, nemojte ga pitati šta misli o kamatnim stopama. Pitajte ga gdje spava vaš novac dok on spava mirno.
IZVOR