Pročitao sam tu takozvanu šokantnu ispovijest i ostao sam prilično hladan. Ne zato što u njoj nema ničega zanimljivog, nego zato što znam kako te priče funkcionišu. Portal objavi fotografije, doda riječi fatalna, afera i tajni život, i čitalac dobije osjećaj da je zavirio iza zavjese. Ja sam zavirio, ali ono što sam vidio nije erotika. Vidio sam dobro uhodan sistem u kojem svi znaju pravila, svi šute kad treba i svi naplate svoje kad dođe vrijeme za priču.
Katarina Amalija ima 26 godina, dolazi iz Njemačke i predstavlja se kao influenserka i OnlyFans kreatorka. Njena priča, prenesena na portalu Sportal, počinje 2018. godine. Tada je kao osamnaestogodišnjakinja preko društvenih mreža stupila u kontakt s prvotimcem Bayerna iz Minhena. Prije prvog sastanka, kako sama kaže, povećala je grudi jer je željela ostaviti što jači dojam. Šest godina poslije ona putuje na sastanke s igračima Bešiktaša i Galatasaraya, potpisuje NDA ugovore prije ulaska u hotelske sobe, spava s oženjenim muškarcima koji su u javnosti porodični ljudi i naplaćuje OnlyFans pretplatu oko 573 dinara mjesečno. Usput, kako tvrdi, radi kao praktikantkinja u pozivnom centru i sebe opisuje kao privremenu djevojku igrača.
To je ukratko ono što se dogodilo. Zašto je to važno? Nije važno zato što je neka djevojka odlučila pričati o svom seksualnom životu. Važno je zato što njena priča spaja četiri stvari koje danas oblikuju fudbal i javnost: novac bez kontrole, slavu bez odgovornosti, ženska tijela kao robu i medije koji od svega prave sapunicu.
Od voza do biznis klase nije samo njen put
Meni je posebno zanimljiv detalj o vozu. Katarina je, kaže, nekad sjedila u vozu da bi se vidjela sa simpatijom, a danas leti na sastanke u Istanbul. Taj detalj mediji koriste kao simbol uspona, nešto u stilu od pepeljuge do princeze. Ja to vidim drugačije.
Njen put nije izuzetak, nego pravilo u ekonomiji pažnje. Početak je uvijek isti: mlada djevojka, Instagram, divljenje prema fudbalerima kao nedodirljivim zvijezdama. Zatim dolazi prilagodba: operacija s 18 godina, fotografije, pretplata, kontakti. Na kraju dolazi razočarenje koje i sama izgovara: pažnja fudbalera više joj nije posebna, postala joj je svakodnevica.
Tu rečenicu vrijedi zadržati. Kad neko s 26 godina kaže da su mu fudbalske zvijezde postale svakodnevica, to ne govori samo o njoj. To govori o hiperprodukciji dostupnosti. Nekad su fudbaleri bili daleko. Danas su na udaljenosti jedne poruke. Klubovi, menadžeri i sponzori i dalje prodaju mit o herojima, a iza toga postoji paralelno tržište poruka, dogovora, letova i šutnje. Katarina je samo jedna od osoba koje su shvatile kako to tržište radi i odlučile ga unovčiti pričom kad im zatreba pažnja.
Ugovor prije poljupca
Najozbiljniji dio priče nisu afere, nego NDA ugovori, odnosno ugovori o povjerljivosti.
Prema njenim tvrdnjama, igrači od nje traže da potpiše papir prije nego što uđe u hotelsku sobu. Time štite brak, reputaciju i milionske ugovore sa klubovima i sponzorima. Ona kaže da joj to nije problem, da je sve stvar povjerenja i trenutnog uživanja.
Moj problem s ovim je sljedeći: kad seks počinje potpisom pravnog dokumenta, to više nije spontana avantura. To je organizovana aktivnost s uračunatim rizikom. Fudbaler zna da vara ženu, zna koliko bi ga to moglo koštati ako procuri i zato unaprijed kupuje šutnju. Papir mu daje lažni osjećaj da je sve pod kontrolom.
Ovdje se postavlja pitanje koje originalni članak jedva dodiruje. Ko sastavlja te ugovore? Da li ih donosi advokat kluba, menadžer ili ih igrač skine s interneta? Šta se tačno njima zabranjuje, samo otkrivanje imena ili i svaka priča o susretu? Koliko djevojaka ih potpiše ne razumijevajući pravne posljedice? I koliko vrijedi takav papir u Njemačkoj, Engleskoj ili Turskoj kad jedna strana odluči progovoriti za medije?
NDA je postao omiljeni alat moćnih. Koriste ga klubovi, kompanije, političari, a sada očito i pojedinci za privatne afere. Na papiru to izgleda kao zaštita privatnosti. U praksi je to često zaštita licemjerja. Javnost dobije sliku uzornog supruga i oca koji ljubi dijete na terenu poslije utakmice, dok se privatno potpisuju papiri koji garantuju da istina neće izaći van sobe.
Ne kažem da javne ličnosti nemaju pravo na privatnost. Imaju. Ali postoji razlika između prava da te paparaci ne prate i prakse da sistematski varaš porodicu i onda pravnim prijetnjama ušutkavaš drugu stranu.
Oženjeni, djeca, sretni brakovi
Citiram po sjećanju njenu najcitiraniju rečenicu, da je lojalnost u svijetu fudbala skoro nemoguće pronaći i da mnogi igrači, čak i oni u sretnim brakovima s djecom, bez oklijevanja traže afere. Ne sumnjam da u tome ima istine. Premalo je tu mašte da bi sve bilo izmišljeno, a i logika novca i moći ide u prilog takvom ponašanju.
Ali budimo pošteni. Ja ne znam imena tih ljudi. Ona ih ne otkriva, dijelom zbog ugovora, dijelom zbog strategije. Kad se iznose ovako opšte optužbe, one pogode sve, pa i one koji nisu krivi. Svaki oženjeni fudbaler odjednom postaje sumnjiv, svaka supruga postaje potencijalna prevarena žena. To je jeftin način da se napravi velika priča bez ijednog dokaza.
Opet, ne mogu se oteti utisku da je upravo ta opštost namjerna. Da je imenovala nekoga, rizikovala bi tužbu. Ovako dobija naslovnicu, a rizik je minimalan. Portal dobija klikove, ona dobija nove pretplatnike na OnlyFansu, čitaoci dobiju dozu zgražanja, a fudbaleri nastave po starom. Svi zadovoljni, osim onih žena i djece koji možda čitaju takve tekstove i pitaju se da li se to odnosi i na njihov dom.
Ako je nešto u ovoj priči zaista besmisleno, to je tvrdnja da ona svoje usluge ne naplaćuje i da je riječ isključivo o dobrom provodu. Istovremeno naplaćuje pretplatu na sadržaj za odrasle, putuje o tuđem trošku, dobija poklone i luksuzna putovanja, a priču o fudbalerima koristi kao marketing. Niko joj ne brani da zarađuje na svom tijelu, ali predstavljanje da tu nema nikakvog interesa djeluje neiskreno. Interes postoji, samo nije klasična kupoprodaja u sobi. To je širi paket: pažnja, status, pratitelji, pretplate, medijski prostor.
S druge strane, moram reći i ovo: licemjerno je svu moralnu težinu prebaciti na nju. Ona nikoga nije oženila na prevaru. Oženjeni muškarci su ti koji su dali zavjete, oni imaju djecu, oni poziraju s porodicama na klupskim kalendarima. Ako igrač prevari ženu, to je njegov izbor. Katarina nije kućna prijateljica koja im je upala u brak, nego simptom okruženja u kojem se vjernost smatra dosadnom, a prevara dokazom da si i dalje faca.
OnlyFans za 573 dinara i mit o lakoj zaradi
Cijena njene pretplate posebno mi je zapela za oko. Manje od 600 dinara mjesečno. To je cijena kafe i peciva u Sarajevu ili Beogradu. I to je cijela poenta današnjeg tržišta intimnog sadržaja.
OnlyFans se prodaje kao platforma osnaživanja, budi svoj šef, unovči svoje tijelo bez posrednika. Realnost je da većina kreatorki zarađuje sitniš, dok ogroman novac uzima mali vrh. Da bi uopšte došla do publike, kreatorka mora stalno šokirati, otkrivati, pričati o poznatima, davati intervjue portalima poput ovog. Tijelo više nije dovoljno, potrebna je priča, po mogućnosti s poznatim imenima.
Zato ovu ispovijest ne čitam kao iskreno kajanje ili želju da se razotkrije istina. Čitam je kao poslovni potez. Portal dobija priču o grudima, prevarama i Istanbulu. Ona dobija besplatnu reklamu za profil koji košta koliko i žvakaća guma. Svi znaju šta rade.
Mene tu brine nešto drugo, a to su osamnaestogodišnjakinje koje ovo čitaju. Poruka koju dobijaju je prilično jasna: operiši se, kači slike, javi se fudbaleru u porukama, potpiši papir, leti biznis klasom. Niko im ne priča o drugoj strani: o osjećaju praznine kad ti sve postane svakodnevica s 26 godina, o zavisnosti od tuđe pažnje, o tome da te moćni ljudi tretiraju kao privremenu djevojku, kako se sama naziva. Taj izraz, privremena djevojka, zvuči kao šala, ali je zapravo prilično tužan. Znači da si uvijek tu dok ne dođe sljedeća.
Zašto mediji ovo vole
Sportal je sportski portal, ali rubrika u kojoj je tekst objavljen govori sve. Ovo nije sportska vijest. Ovo je sadržaj za klikove koji koristi fudbal kao mamac. Naslov spaja grudi, oženjene fudbalere i prodaju tijela za sitniš. Fotografije su u prvom planu. Fudbal kao igra ne postoji u tekstu.
Ne mislim da takve teme treba zabraniti. Ali mislim da ih treba pošteno nazvati pravim imenom. Ovo nije istraživačko novinarstvo o moralu u fudbalu. Ovo je prenošenje neprovjerene ispovijesti bez ijednog imena, datuma koji se može provjeriti ili druge strane. Nema izjave nijednog igrača, nema advokata koji bi objasnio ugovore, nema sagovornika koji bi pričao o OnlyFans ekonomiji. Ima samo njene rečenice i mnogo fotografija.
Takav pristup ima posljedice za obične ljude. Prvo, normalizuje se ideja da je varanje normalan dio uspjeha. Kao, svi to rade, šta se čudiš. Drugo, normalizuje se ideja da djevojke s 18 godina treba da mijenjaju tijelo zbog muškarca iz poruka. Treće, stvara se slika da je privatnost nešto što se kupuje potpisom, a ne gradi povjerenjem.
Postoji i druga strana priče koju moram spomenuti da bih bio pošten. Fudbaleri su izloženi i ucjenama. Dovoljno je da neko snimi video u sobi, sačuva poruke i onda traži novac. NDA je i odgovor na to. Slava ih čini metama. Svaka djevojka koja izađe u javnost s pričom o njima automatski dobija pažnju, a oni gube. Ne branim prevaru, ali razumijem paranoju. Kad zarađuješ desetine miliona i živiš pod kamerama, i najmanja greška postaje globalna vijest.
Ipak, to ih ne oslobađa odgovornosti. Ako ne želiš biti ucijenjen, nemoj varati ženu u hotelu i potpisivati ugovore o šutnji. Rješenje je jednostavno, samo nije atraktivno.
Šta ostaje kad se ugase reflektori
Moguće posljedice ove kulture su šire nego što izgleda.
Za porodice igrača posljedica je poniženje. Zamisli da si supruga koja prati muža na utakmice, slika se za klupske humanitarne akcije, a onda čita ovakav tekst i zna da se u svlačionici svi smiju jer znaju o kome se radi, samo javnost ne zna. Djeca tih ljudi jednog dana će znati čitati.
Za klubove i sponzore posljedica je finansijska i reputacijska. Oni prodaju porodične vrijednosti, a plaćaju ljude koji ih privatno gaze. Jednog dana će neka afera procuriti s imenom i prezimenom, s porukama i fotografijama, i tada ugovor o povjerljivosti neće pomoći. Sponzor će se povući, klub će se praviti da ništa nije znao.
Za društvo posljedica je erozija povjerenja. Kad klinci vide da su idoli prevaranti kojima se to toleriše jer daju golove, nauče da je rezultat važniji od karaktera. Kad djevojke vide da se tijelo cijeni više od znanja, nauče da je pažnja valuta.
Pitanja koja ostaju otvorena su jednostavna i niko ih ne postavlja. Koliko je uopšte istinito ono što Katarina priča, a koliko je nadogradnja za medije? Da li bi ijedan ozbiljan medij objavio ovakvu priču bez dokaza da nije praćena atraktivnim fotografijama? I da li bismo drugačije gledali na nju da je muškarac koji se hvali aferama sa poznatim fudbalerkama? Mislim da bismo. Žene u ovakvim pričama uvijek dobiju etiketu, dok muškarci dobiju status zavodnika.
Na kraju, ne mislim da je Katarina Amalija ni žrtva ni zlikovka. Mislim da je osoba koja je vrlo rano shvatila pravila igre i pristala igrati po njima, a sada od te igre pravi sadržaj. Zamjeram joj neiskrenost kad tvrdi da tu nema interesa, ali je ne osuđujem zbog načina na koji zarađuje. Zamjeram mnogo više onima koji imaju sve, porodicu, novac, slavu, pa im to nije dovoljno i misle da potpis na papiru briše odgovornost.
Fudbal se voli zbog onoga na terenu. Sve ovo van terena pokazuje koliko je ta ljubav ponekad naivna. Iza dresova s brojevima stoje ljudi, a neki od njih se ponašaju tačno onako kako opisuje ova djevojka iz Njemačke. To nije šokantno. Šokantno je što smo prestali očekivati da bude drugačije.
IZVOR