Vijest da poslodavci traže 6.553 radnika na prvi pogled zvuči kao odlična ekonomska priča. Privreda očigledno radi, firme zapošljavaju, a ljudi koji traže posao imaju sve više prilika. Nakon godina u kojima smo slušali o nezaposlenosti kao jednom od najvećih problema, lako je ovakve podatke predstaviti kao dokaz da se tržište rada konačno oporavlja.
Samo, broj otvorenih radnih mjesta nije isto što i broj dobrih radnih mjesta.
Ta razlika je ključna. Ako je zanemarimo, dobićemo lijepu statistiku, nekoliko optimističnih izjava i vrlo malo odgovora na pitanje zbog čega poslodavci, uprkos velikom broju prijavljenih nezaposlenih, sve teže pronalaze ljude.
Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, tokom sedam mjeseci poslodavci su dostavili 4.066 prijava o potrebnom zapošljavanju, što je sedam odsto više nego u istom periodu prethodne godine. Kroz te prijave iskazana je potreba za ukupno 6.553 radnika, a broj traženih radnika povećan je za 18,4 odsto.
Najtraženiji su prodavači, medicinske sestre i tehničari te obućari. Povećana potražnja postoji i u građevinarstvu, proizvodnji, saobraćaju, zdravstvu i informacionim tehnologijama.
To jesu važne informacije. Ali one su tek početak priče.
Radnika nedostaje, ali zašto?
Godinama smo živjeli s pričom da ljudi ne mogu pronaći posao. Danas sve češće slušamo obrnutu žalbu: poslodavci ne mogu pronaći radnike. Problem se, međutim, nije jednostavno preokrenuo. On je postao složeniji.
Dio radno sposobnog stanovništva napustio je zemlju. Dio ljudi radi u sivoj ekonomiji. Neki su formalno prijavljeni na evidenciju nezaposlenih samo zbog zdravstvenog osiguranja ili drugih prava, bez stvarne namjere da posao traže preko Zavoda. Postoje ljudi čije obrazovanje više nije traženo, kao i oni koji žive daleko od mjesta u kojem se posao nudi. Tu su i stariji radnici koje poslodavci često ne žele, iako se istovremeno žale da nikoga ne mogu pronaći.
Postoji, naravno, i jednostavnije objašnjenje koje se često zaobilazi: značajan dio ponuđenih poslova nije dovoljno privlačan.
Ako neko nudi nisku platu, rad vikendom, nepredvidiv raspored, prekovremene sate i slab prostor za napredovanje, onda možda nije riječ o tome da radnika nema. Možda radnik samo ne želi prihvatiti takvu ponudu.
To nije isto.
Poslodavci imaju pravo reći da određeno radno mjesto ne mogu platiti više jer im troškovi poslovanja to ne dozvoljavaju. Mali preduzetnici u Republici Srpskoj zaista posluju pod velikim pritiskom. Porezi, doprinosi, energenti, nabavke, zakup prostora, administracija i nelojalna konkurencija nisu izmišljeni problemi.
Ipak, ni radnik ne živi od razumijevanja za poslovne poteškoće vlasnika firme. Mora platiti stanovanje, hranu, prevoz, režije i sve ostalo što je posljednjih godina poskupjelo. Ako plata ne omogućava pristojan život, poslodavac može taj iznos nazvati tržišnim koliko god želi. Radniku on i dalje nije dovoljan.
Tržište rada nije jednosmjerna ulica u kojoj se samo radnik mora prilagođavati. Ako radnik treba unaprijediti znanje, steći novu vještinu ili promijeniti zanimanje, onda i poslodavac mora razmisliti o plati, rasporedu, načinu upravljanja i odnosu prema zaposlenima.
Nije svaki oglas dokaz ekonomskog napretka
Podatak o 6.553 tražena radnika ne govori nam koliko su ponuđena radna mjesta kvalitetna, kolike su plate, koliko ugovora je na neodređeno vrijeme niti koliko je poslova sezonsko ili privremeno.
Ne znamo ni koliko se oglasa ponavlja zato što radnici brzo odlaze.
To je važna razlika. Firma koja stalno traži prodavače možda se širi i otvara nove poslovnice. Ali možda zaposleni odlaze nakon nekoliko mjeseci jer su uslovi loši. U oba slučaja statistika bilježi potražnju za radnicima, iako su ekonomska i društvena značenja potpuno drugačija.
Broj oglasa može biti znak rasta. Može biti i znak velike fluktuacije zaposlenih.
Bez podataka o zadržavanju radnika teško je znati šta zapravo gledamo.
Slično važi za zdravstvo. Velika potražnja za medicinskim sestrama i tehničarima ne mora značiti da zdravstveni sistem raste i jača. Može značiti da dio zdravstvenih radnika odlazi u inostranstvo, prelazi u privatni sektor ili napušta profesiju zbog opterećenja i uslova rada.
Kada iz zemlje ode obučen zdravstveni radnik, ne gubimo samo jednu osobu sa evidencije. Gubimo godine obrazovanja, javni novac uložen u školovanje i iskustvo koje se ne može nadoknaditi kratkom obukom.
Kod obućara, radnika u proizvodnji i građevinarstvu problem je drugačiji, ali jednako ozbiljan. To su poslovi koji često zahtijevaju konkretne vještine, fizički napor i iskustvo. Godinama su takva zanimanja predstavljana kao manje vrijedna, dok je obrazovni sistem proizvodio kadrove za koje nije postojala dovoljna potražnja. Sada se odjednom čudimo što obučenih majstora nema dovoljno.
Ne može se deset ili dvadeset godina zanemarivati stručno obrazovanje, a zatim očekivati da se kvalitetni radnici pojave čim poslodavac objavi oglas.
Posebno je zanimljiva potražnja bez navedenog zanimanja
Broj radnih mjesta za koja nije precizno navedeno zanimanje povećan je sa 475 na 833, odnosno za 75,3 odsto. Iz Zavoda to povezuju s većom potrebom za radnicima na jednostavnijim poslovima i promjenama u strukturi privrede.
Meni je upravo taj podatak među najzanimljivijim.
Kada zanimanje nije navedeno, teško je zaključiti kakvu vrstu radne snage tržište zaista traži. Možda je riječ o poslovima za koje formalna kvalifikacija nije presudna. Možda poslodavci traže radnike koje će sami obučiti. To može biti dobra prilika za ljude bez tražene stručne spreme ili za one koji žele promijeniti zanimanje.
Ali neprecizno definisan posao može značiti i nešto drugo: nejasne obaveze, niske kriterijume prilikom zapošljavanja i radno mjesto na kojem zaposleni na kraju radi sve što se od njega zatraži.
Poznata formulacija „ostali poslovi po nalogu poslodavca“ kod nas se ponekad rastegne toliko da gotovo prestaje postojati stvaran opis radnog mjesta.
Ako država i Zavod žele ozbiljno analizirati potrebe tržišta, kategorija bez navedenog zanimanja ne bi smjela postati velika statistička ladica u koju se ubacuje sve što nije dovoljno precizno prijavljeno. Potrebni su podaci o djelatnosti, vrsti ugovora, potrebnim vještinama, ponuđenoj plati i mjestu rada. Bez toga znamo da neko traži radnika, ali ne znamo šta mu zapravo nudi.
Statistika zaposlenja traži oprezno čitanje
Tokom posmatranog perioda realizovano je 3.399 zapošljavanja, što je 114 više nego godinu ranije. Broj ljudi zaposlenih sa evidencije Zavoda povećan je sa 1.420 na 1.565.
Rast je pozitivan i nema potrebe osporavati ga samo zato što ne rješava sve probleme. Svaka osoba koja pronađe pristojan posao predstavlja konkretnu promjenu, ne statističku fusnotu.
Ipak, brojeve ne treba spajati bez dodatnog objašnjenja. Prijavljene potrebe poslodavaca, realizovana zapošljavanja i zapošljavanje ljudi sa evidencije nisu nužno iste grupe niti se moraju pratiti kao jednostavan tok od objavljenog mjesta do popunjenog mjesta. Neke potrebe mogu biti prijavljene više puta, dio zaposlenih može doći mimo evidencije, a pojedini postupci zapošljavanja mogu prelaziti iz jednog perioda u drugi.
Uprkos tome, odnos ovih podataka pokazuje nešto bitno. Zavod više nije mjesto preko kojeg se odvija čitavo tržište rada, ako je to ikada i bio.
Ljudi posao pronalaze preko privatnih portala, društvenih mreža, preporuka, direktnog kontakta s firmama i ličnih poznanstava. Poslodavci takođe koriste različite kanale. Evidencija nezaposlenih zato ne daje potpunu sliku stvarno dostupne radne snage.
Direktor Zavoda Damjan Škipina s razlogom ukazuje da više nije dovoljno gledati samo ukupan broj evidentiranih nezaposlenih. Potrebno je znati njihova zanimanja, vještine, iskustvo, starosnu dob i spremnost za rad.
S tim se slažem. Ali bih dodao još nešto: nije dovoljno posmatrati ni samo broj slobodnih radnih mjesta. Moramo znati kakvi se poslovi nude.
Ako analiziramo sposobnost radnika, onda moramo analizirati i kvalitet poslodavca.
Prekvalifikacija nije čarobni štapić
Profesionalna orijentacija, obuke i aktivne mjere zapošljavanja mogu pomoći da se smanji nesklad između ponude i potražnje. To ima smisla, naročito kada osoba čija je struka slabo tražena može kroz kvalitetnu obuku steći primjenjivu vještinu.
Problem nastaje kada se sva odgovornost prebaci na nezaposlenog čovjeka.
Nije svaka obuka korisna. Nije svaki sertifikat put do posla. Nije realno očekivati da će se osoba nakon kratkog kursa pretvoriti u iskusnog majstora, medicinskog tehničara ili stručnjaka za informacione tehnologije.
Posebno je IT sektor godinama služio kao zgodna politička fraza. Kad god se govorilo o nezaposlenosti, pojavljivala se ideja da ljude treba prekvalifikovati za rad u IT industriji. Kao da je dovoljno organizovati nekoliko mjeseci nastave i dobiti programera kojeg tržište jedva čeka.
Stvarnost je mnogo zahtjevnija. Tehnološke firme traže konkretna znanja, iskustvo i sposobnost stalnog učenja. Ulazak početnika u industriju danas nije nužno lakši nego ranije, bez obzira na to što postoji potražnja za određenim profilima.
Isto važi i za zanate. Ozbiljna prekvalifikacija zahtijeva praktičan rad, mentora i vrijeme. Ako se javni novac troši na obuke, njihov uspjeh ne bi trebalo mjeriti brojem podijeljenih potvrda, nego brojem ljudi koji su dobili posao u toj oblasti i zadržali ga.
Poslodavci više ne biraju iz beskonačnog reda
Na našem tržištu dugo je postojao odnos u kojem je poslodavac imao gotovo potpunu pregovaračku prednost. Na jedno radno mjesto dolazio je veliki broj kandidata, pa se podrazumijevalo da zaposleni treba biti zahvalan što uopšte radi.
Taj odnos se mijenja.
Demografski pad, iseljavanje i starenje stanovništva smanjuju broj dostupnih radnika. Mlađi ljudi lakše dolaze do informacija o poslovima u drugim gradovima i državama. Mogu uporediti plate, pročitati iskustva zaposlenih i brže napustiti firmu u kojoj se prema njima loše postupa.
Neki poslodavci su to shvatili. Povećali su plate, uredili smjene, uveli dodatne pogodnosti, obezbijedili prevoz ili počeli normalnije razgovarati sa zaposlenima. Drugi i dalje traže radnike kao da je 2005. godina, nudeći minimalne uslove uz spisak zahtjeva koji bi bolje odgovarao rukovodećoj poziciji.
Onda kažu da „niko neće da radi“.
Ta rečenica mi odavno ide na živce. Većina ljudi hoće da radi, ali ne želi svako raditi bilo šta, pod bilo kakvim uslovima i za bilo koji iznos. To nije lijenost. To je procjena vlastitog interesa, ista ona procjena koju poslodavac pravi kada odlučuje da li mu se neka investicija isplati.
Naravno, postoje neodgovorni radnici, kao što postoje neodgovorni poslodavci. Nema smisla romantizovati jednu stranu. Firma ima pravo očekivati tačnost, trud i poštovanje dogovora. Zaposleni ima pravo očekivati urednu platu, prijavu, sigurnost na radu i poštovanje svog vremena.
To nisu posebne pogodnosti. To je minimum normalnog radnog odnosa.
Uvoz radnika može pomoći, ali ne rješava uzrok
Kada domaćih radnika nema dovoljno, jedno od rješenja postaje zapošljavanje stranaca. To se već dešava u Bosni i Hercegovini, posebno u građevinarstvu, ugostiteljstvu i proizvodnji.
Nemam ništa protiv stranih radnika. Čovjek koji dođe pošteno zaraditi platu ne predstavlja problem, bez obzira na to odakle dolazi. Mora imati ista radna prava i zaštitu od zloupotrebe kao domaći zaposleni.
Moj problem počinje kada se uvoz radne snage koristi kao način da se izbjegne popravljanje uslova rada.
Ako domaći radnici odlaze zato što su plate niske, a poslodavac umjesto povećanja plate dovede ljude iz siromašnijih zemalja koji će pristati na manje, onda nismo riješili problem. Samo smo pronašli novu grupu ljudi s još slabijom pregovaračkom pozicijom.
To dugoročno može zadržavati plate na niskom nivou i stvarati prostor za eksploataciju. Istovremeno, strani radnici lako mogu postati meta nezadovoljstva koje bi zapravo trebalo biti usmjereno prema lošim pravilima, slabim kontrolama i poslovnim modelima zasnovanim na jeftinom radu.
Uvoz radne snage može biti dio rješenja tamo gdje radnika objektivno nema. Ne smije postati zamjena za ozbiljnu politiku plata, obrazovanja, produktivnosti i zaštite zaposlenih.
Šta bi trebalo mjeriti osim broja traženih radnika
Podatak da poslodavci traže 6.553 radnika privlači pažnju, ali za ozbiljnu raspravu trebaju nam detaljniji pokazatelji.
Trebalo bi znati kolika je prosječna ponuđena plata po zanimanjima, koliko poslova podrazumijeva rad na neodređeno vrijeme, koliko dugo radna mjesta ostaju nepopunjena i zbog čega zaposleni odlaze. Važno je znati koliko ljudi ostane kod istog poslodavca nakon šest mjeseci ili godinu dana.
Takođe bi trebalo pratiti regionalne razlike. Slobodno radno mjesto u Banjoj Luci nije praktično dostupno nezaposlenoj osobi iz udaljene opštine ako nema organizovan prevoz ili mogućnost da od ponuđene plate plaća stanarinu.
Mobilnost radne snage kod nas se često zamišlja mnogo jednostavnijom nego što jeste. Nije dovoljno čovjeku reći da posao postoji stotinu kilometara dalje. Neko mora izračunati može li se od te plate tamo stvarno živjeti.
Korisno bi bilo javno prikazivati i koje firme neprestano prijavljuju ista radna mjesta. Ne radi automatskog proglašavanja tih poslodavaca lošim, nego da se utvrdi postoji li problem fluktuacije i šta ga uzrokuje.
Tržište rada ne treba još jednu optimističnu parolu. Trebaju mu precizniji podaci.
Brojka jeste dobra vijest, ali nije razlog za samozadovoljstvo
Rast potražnje za radnicima može značiti da privreda ima više posla i da se otvaraju nove prilike. Bilo bi nepošteno zanemariti tu stranu priče. Posebno je dobro ako veći broj ljudi sa evidencije Zavoda dolazi do zaposlenja.
Ali ne mogu se oteti utisku da se svaka vijest o hiljadama slobodnih radnih mjesta prebrzo pretvara u priču o nedostatku odgovarajućih radnika. Kao da su ljudi sirovina koju obrazovni sistem i Zavod samo trebaju isporučiti privredi u traženoj količini.
Radnik nije rezervni dio za proizvodnu liniju.
Ima porodicu, troškove, planove i granicu ispod koje mu se određeni posao ne isplati. Ima pravo procijeniti poslodavca jednako kao što poslodavac procjenjuje njega. Ako ode tamo gdje će biti bolje plaćen i poštovan, to možda jeste gubitak za našu ekonomiju, ali nije iracionalna odluka pojedinca.
Zato broj od 6.553 tražena radnika ne bih čitao ni kao čistu pobjedu ni kao dokaz da ljudi više ne žele raditi. Čitao bih ga kao upozorenje da je stari model jeftine i lako zamjenjive radne snage došao do svojih granica.
Poslodavci će morati ponuditi više od oglasa. Obrazovni sistem će morati prestati školovati ljude bez veze sa stvarnim potrebama. Zavod će morati postati efikasniji posrednik, a ne samo čuvar evidencije. Država će morati štititi i domaće i strane radnike te stvarati uslove u kojima se od rada može normalno živjeti.
U suprotnom ćemo i narednih godina gledati isti paradoks: hiljade ljudi na evidencijama, hiljade otvorenih radnih mjesta i sve glasnije tvrdnje da radnika nema.
Radnika ima. Ono čega sve češće nema jeste spremnost ljudi da svoj život prodaju ispod cijene.