Kad sam prvi put vidio vijest da Wizz Air i Ryanair zatvaraju baze širom Evrope, pomislio sam da je riječ o još jednoj u nizu poslovnih odluka koje se tiču avio-kompanija i da to, koliko god bilo zanimljivo, nije priča koja previše pogađa obične ljude. Onda sam pročitao detalje i shvatio da tu ima mnogo više od toga.

Ne radi se samo o avionima koji se sele iz jednog grada u drugi. Radi se o tome kako dvije kompanije, koje kontrolišu znatan dio evropskog vazdušnog saobraćaja, istovremeno šalju jasnu poruku: ako pokušate da nam nametnete poreze, takse, radnička prava ili bilo kakvu ozbiljniju regulativu, mi ćemo vam zatvoriti bazu i ostaviti vas bez direktnih letova, radnih mjesta i konekcija. To nije poslovna odluka. To je politička poruka upakovana u poslovni saopštenje.

Šta se zapravo dešava

Prema informacijama koje je objavio Capital.ba, i Wizz Air i Ryanair su najavili zatvaranje ili smanjenje kapaciteta na više evropskih baza. Wizz Air je najavio zatvaranje svojih baza u nekoliko zemalja, uključujući Austriju, dok Ryanair provodi redukciju kapaciteta u različitim djelovima Evrope, a kao razlozi se navode povećani troškovi, problemi sa isporukom novih aviona i regulatorne prepreke u pojedinim zemljama.

Za putnike, na prvi pogled, to znači manji broj direktnih letova, promjena ruta, više presjedanja i, gotovo sigurno, više cijene. Za radnike u avio-industriji to znači gubitak posla ili selidbu u drugu državu. Za države u kojima se baze zatvaraju to znači manji prihodi, smanjen turistički promet i signal da se strani investitor može povući čim mu se ne sviđaju domaća pravila.

I tu dolazimo do suštine.

Ko odlučuje o evropskom nebu

Ono što mi najviše smeta u ovoj priči nije samo činjenica da se baze zatvaraju. Smeta me način na koji se to radi i kontekst u kojem se dešava.

Ryanair je godinama poznat po svojoj strategiji pritiska na države. Kad god neka zemlja pokuša uvesti porez na avio-kompanije, ograničiti buku noćnih letova, poboljšati uslove za kabinsko osoblje ili zaštititi domaće prevoznike, Ryanair odgovori prijetnjom zatvaranja baza. I to, iskreno, djeluje. Jer lokalne zajednice, sindikati i političari znaju da zatvaranje jedne baze znači gubitak stotina ili hiljada radnih mjesta i da je to nešto što je teško objasniti biračima.

Wizz Air igra sličnu igru, ali sa malo drugačijim fokusom. Njihova ekspanzija u centralnoj i istočnoj Evropi bila je toliko agresivna da su u nekim državama bukvalno postali sinonim za pristupačne avio-kardte. Ali sada, kad su troškovi porasli i kad su regulatorni zahtjevi postali ozbiljniji, ta ista ekspanzija postaje sredstvo pritiska.

Ovo nije liberalno tržište koje samo sebe reguliše. Ovo je situacija u kojoj dvije kompanije drže toliki dio tržišta da mogu diktirati uslove državama.

Radnička prava kao kolateralna šteta

Posebno bih istakao jedan dio priče koji mediji često preskaču, a koji je po meni ključan.

Avio-industrija u Evropi je poznata po tome što se radnici tretiraju na način koji bi u bilo kojoj drugoj industriji bio neprihvatljiv. Letovi koji počinju u jednoj zemlji, a završavaju u drugoj, omogućavaju kompanijama da biraju gdje će plaćati poreze i gdje će primjenjivati koji radni zakon. Kabinsko osoblje i piloti rade pod ugovorima koji se razlikuju od države do države, a sindikati se bore da uopšte dođu do pregovaračkog stola.

Kad kompanija poput Ryanaira ili Wizz Aira zatvori bazu u zemlji u kojoj su radnici počeli tražiti bolje uslove, to nije slučajnost. To je signal. I to je signal koji je svaka buduća radnička organizacija u Evropi primila vrlo jasno.

S druge strane, ne treba ni idealizovati ni Wizz Air ni Ryanair. Obe kompanije su omogućile desetinama miliona ljudi da lete tamo gdje prije nisu mogli. Cijene karata su, posebno na kratkim relacijama, postale nešto što je za većinu evropske srednje klase postalo normalno. Ali ta pristupačnost ima svoju cijenu, i ta cijena nije samo u novcu. Ona je u uslovima rada, u pritisku na manje zemlje i u stalnoj prijetnji da se sve može ugasiti preko noći.

Pitanje koje Evropa izbjegava

Postoji jedno pitanje na koje Evropa nema dobar odgovor, a koje ova situacija samo naglašava.

Šta ćemo uraditi sa avio-kompanijama koje su postale prevelike da bi ih pustili da propadnu, ali premale i previše sebične da bi prihvatile ozbiljnu zajedničku regulativu?

Nije tajna da se o evropskoj avio-politici razgovara kao o nečemu što je u rukama država članica, ali realno, ta politika je više u rukama operatera aviona nego u rukama nacionalnih vlada. Kad Wizz Air zatvori bazu u Beču ili Bratislavi, ta odluka više govori o strukturi evropskog tržišta nego bilo koji dokument Europske komisije.

Tu je i problem novih aviona. Ryanair je nedavno imao problema sa isporukama Boeinga 737 MAX, što je dovelo do odgađanja planiranog širenja i, samim tim, do pritiska na postojeće baze. Wizz Air se, pak, oslanja na Airbus A321neo, i takođe se suočava sa kašnjenjima u isporukama. To znači da dio ove priče nije samo regulatorni pritisak ili poslovna odluka, već i lančana reakcija na probleme u globalnoj avio-industriji.

Ali čak i kad uzmemo u obzir te objektivne razloge, ostaje činjenica da ove kompanije zatvaraju baze u vrijeme kada je potražnja za avio-karticama i dalje visoka. To govori da se radi o izboru, a ne o nuždi.

Bosna i Hercegovina u ovoj priči

Nisam siguran koliko se bosanskohercegovačka javnost uopšte pita o ovoj temi, a trebala bi. Mi nemamo nacionalni avio-prevoznik koji bi bio ozbiljan igrač, naš glavni aerodrom u Sarajevu godinama pokušava privući nove linije, a naši putnici su u velikoj mjeri zavisni od low-cost operatera koji lete sa aerodroma u Beogradu, Zagrebu, Podgorici, Istanbulu ili Beču.

Kad Wizz Air ili Ryanair zatvore bazu u nekom od tih gradova, to se direktno osjeća i u BiH, čak i ako ovdje nemaju bazu. Manja ponuda na bečkom, minhenskom ili milanskom aerodromu znači manje opcija i više cijene za sve koji lete iz ili ka BiH. To je indirektna posljedica, ali je vrlo konkretna.

Postoji i druga strana. Ako bi se u BiH jednog dana pojavila prilika da se ozbiljnije pregovara sa nekim od ovih operatera o uspostavljanju baze, naš politički establišment mora biti svjestan da ulazi u razgovor u kojem nema mnogo prostora za pregovaranje. Wizz Air i Ryanair ne dolaze u zemlju zato što ih zanima naše tržište, već zato što vide priliku za profit. Čim ta prilika postane komplikovana, odlaze.

Šta ovo znači za obične ljude

Ako pokušam da skinem svu priču na najjednostavniji nivo, evo šta bi svaki čitalac trebao znati:

Karte za letove u i iz BiH mogle bi postati skuplje u narednim mjesecima, ne zato što će kompanije podići cijene direktno kod nas, već zato što se smanjuje broj opcija i konkurencija na evropskom nivou.

Radnici u avio-industriji, posebno u centralnoj i istočnoj Evropi, suočavaju se sa sve većom nesigurnošću posla, a sindikati gube pregovaračku moć.

Države koje pokušavaju uvesti pravednije poreze ili bolje radne uslove u avio-industriji plaćaju političku cijenu zatvaranja baza i gubitka radnih mjesta.

Putnici sa nižim primanjima gube dio pristupačnih letova koji su do sada smatrali normalnim.

To nije apokalipsa, ali je jasan signal da tržište letova u Evropi nije slobodno tržište u klasičnom smislu. To je tržište na kojem dvije ili tri kompanije drže toliko veliki dio kolača da mogu birati gdje će igrati i pod kojim uslovima.

Zaključak bez velikih riječi

Wizz Air i Ryanair ne zatvaraju baze zato što im ne ide dobro. Oni zatvaraju baze zato što im mogu. I dok god mogu, oni će to koristiti kao sredstvo pritiska na države, sindikate i sve ostale koji pokušaju promijeniti uslove igre.

Meni je, kao nekome ko živi u zemlji koja nije u centru evropske avio-politike, najvažnije da razumijem šta se zapravo dešava. Jer kad sljedeći put budem gledao cijenu karte za let iz Beča ili Sarajeva i vidim da je skuplja nego prošle godine, neću to pripisivati “tržištu”. Znaću da je to rezultat odluke koju su donijeli ljudi u upravama kompanija koje su dovoljno moćne da tu odluku provedu bez puno posljedica po sebe.

Evropa će, pretpostavljam, nastaviti diskutovati o ovome na marginama sastanaka i u strateškim dokumentima koji malo koga zanimaju. A baze će se zatvarati i otvarati u skladu sa poslovnim planovima koji nemaju mnogo veze sa javnim interesom.

Dok god je tako, priča o avio-kompanijama nije samo priča o avionima. To je priča o tome ko odlučuje u Evropi i koliko nas ta odluka košta kada je donesemo bez nas.

IZVOR: Capital.ba