Iskreno, izbjegavao sam pisati o online privatnosti. Razlog je jednostavan: tema je toliko eksploatisana da se svaki tekst pretvori u generičku listu savjeta koju možete pročeti na bilo kojem portalu. Onaj tip teksta u kojem vam neko napiše da koristite jaku lozinku, da ne klikćete na sumnjive linkove i da “obratite pažnju na svoju digitalnu higijenu”. Kao da je to nešto što ljudi zaista ne znaju.

Ipak, nedavno sam naišao na članak pod naslovom “Online Privacy in 2026: 10 Practical Ways to Protect Your Personal Data” i odlučio sam ga pročitati. Ne zato što očekujem da ću naučiti nešto novo, nego zato što me zanima kako se ova tema danas uopšte prezentuje. I moram priznati, članak je solidan za ono što jeste: uvodni tekst. Ali upravo tu leži moj problem. Takvi tekstovi daju lažni osjećaj da ste zaštićeni. Pročitate deset savjeta, kimnete glavom i nastavite živjeti kao da je sve pod kontrolom. A nije.

Šta se zaista promijenilo do 2026. godine

Kada govorimo o online privatnosti, većina ljudi i dalje zamišlja nešto prilično usko: lozinke, mejlove, moguće hakere koji sjede u mračnoj sobi i pokušavaju provaliti vaš profil. Taj mentalni model je zastarjio. Ne potpuno beskoristan, jer osnove jesu važne, ali svakako nedovoljan.

U 2026. godini privatnost nije pitanje da li će neko probiti vašu lozinku. Privatnost je pitanje ko prikuplja vaše podatke dok mirno koristite aplikaciju, ko ih prodaje dalje, ko ih kombinuje sa podacima drugih kompanija, ko od njih pravi profil vašeg ponašanja i koliko dugo taj profil živi nakon što obrišete svoj profil.

Ovo nije teorija. Ovo se svakodnevno dešava. Svaki put kada instalirate besplatnu aplikaciju, svaki put kada pristanete na uslove korištenja bez čitanja, svaki put kada kliknete “Prihvatam sve kolačiće” jer vam je žao što ne možete doći do sadržaja, vi dajete komad sebe. Ne veliki komad, ali komad koji se s vremenom sakuplja u nešto što bi bilo mnogo veće nego što mislite.

Lista savjeta koja više nije dovoljna

Članak koji sam pročitao nudi deset savjeta. Većina njih je ispravna. Tu su stvari kao što su korištenje upravljača lozinkama, uključivanje dvofaktorske autentikacije, oprez kod dijeljenja ličnih podataka na društvenim mrežama, korištenje VPN-a i redovno ažuriranje softvera. Sve tačno. Sve korisno.

Ali istovremeno, svi ti savjeti su reaktivni. Oni vas uče kako da se branite nakon što je sistem već postavljen tako da prikuplja vaše podatke. Niko vas ne uči kako da prepoznate kada je neka usluga u suštini dizajnirana da od vas izvuče što više.

Ovo je razlika koju je teško objasniti nekome ko nije razmišljao o tome. Većina sigurnosnih savjeta polazi od pretpostavke da postoji neki “normalan” nivo rizika i da je vaš zadatak da se zaštitite od prekomjernog rizika. Problem je u tome što je ta “normalna” granica u posljednjih deset godina pomjerena toliko da ono što danas izgleda kao normalan nivo prikupljanja podataka, prije pet godina bi bilo nezamislivo.

Besplatan softver i cijena koju ne vidite

Najgora stvar u cijeloj priči o digitalnoj privatnosti nije haker. Najgora stvar je kompanija koja vam se obraća ljubazno, nudi vam besplatan proizvod i pita vas samo za malo pažnje. Malo pažnje znači: pristup vašim kontaktima, vašoj lokaciji, vašim fajlovima, vašem mikrofonu u određenim trenucima, historiji pretraživanja, pažnji na ekranu, pa čak i zdravstvenim podacima ako koristite određene kategorije aplikacija.

Kada vam neko kaže “ako ne plaćaš proizvod, ti si proizvod”, to nije fraza. To je bukvalno tačno. I tačno je u mjeri u kojoj većina ljudi ne želi da razmišlja o tome. Jer kada jednom prihvatite tu istinu, svaki sljedeći download, svaka sljedeća aplikacija, svaki sljedeći “Prihvatam” dobije drugačiju težinu.

Ono što me posebno nervira je to koliko se normalizovalo prikupljanje podataka. Danas je potpuno uobičajeno da aplikacija traži pristup vašim kontaktima, kameri i mikrofonu čak i kada joj ništa od toga nije potrebno za rad. Ljudi to prihvataju jer nemaju izbora, ili zato što im je neugodno odbiti. A zapravo, odbijanje je vaše pravo i često je jedini razlog zašto vas aplikacija uopšte pita.

GDPR i slični zakoni: zaštita ili fasada?

Kada god se u BiH, Srbiji ili Crnoj Gori pomene online privatnost, u javnosti se čuje da imamo zakone koji nas štite. Djelomično je istina. Evropska unija ima GDPR, koji je u određenoj mjeri poboljšao situaciju. Ali postavljam sebi pitanje koje rijetko čujem u javnim raspravama: koliko GDPR zapravo štiti prosječnog korisnika?

Ako pažljivo pročitate GDPR, vidjet ćete da on u suštini daje korisniku pravo da traži objašnjenje šta se dešava s njegovim podacima, pravo na brisanje, pravo na prenosivost i slično. Sve zvuči odlično na papiru. Ali u praksi, ostvarivanje tih prava zahtijeva od korisnika da zna da ta prava postoji, da zna kako da ih formulira, da ima vremena da ih ostvari i, što je najvažnije, da mu neko iz kompanije zaista odgovori.

Realno, koliko nas je to zaista uradilo? Koliko ste puta u životu poslali zvaničan zahtjev nekoj aplikaciji da vam objasni koje podatke prikuplja? Vjerovatno nijednom. I tu nastaje problem. GDPR štiti one koji znaju da postoji zaštita. Za ostale je to samo još jedan zakon koji kompanije pominju u sitnim slovima na dnu stranice.

Umjetna inteligencija je dodatno zakomplikovala stvari

Ulazak velikih jezičkih modela u svakodnevni život dodao je novu dimenziju problemu privatnosti. Ranije ste mogli donekle kontrolisati svoje podatke jer ste znali gdje idu. Danas, kada koristite AI alate, vaša pitanja, vaši tekstovi, vaši razgovori sa chatbotom postaju ulaz za sisteme koji se konstantno treniraju i poboljšavaju.

Ovo je tema o kojoj se, po mom mišljenju, premalo priča. Ne govorim o ekstremnim scenarijima u kojima AI “zna sve o vama”, nego o svakodnevnoj praksi. Svaki put kada u nekom AI alatu napišete privatnu stvar, svaki put kada mu date dio svog teksta, svaki put kada mu pošaljete dokument, vi potencijalno doprinosite sistemu koji tu informaciju može koristiti na način koji ne možete predvidjeti.

Ne kažem da ne treba koristiti AI alate. Kažem da treba biti svjestan šta se dešava s onim što im date. Jer razlika između korisnog alata i alata koji vas polako, neprimjetno razgrađuje u podatke, često je samo u tome koliko pažljivo čitate uslove korištenja.

Šta običan čovjek iz BiH može uraditi

Kada bih morao nekome iz BiH, ko nije IT stručnjak, objasniti šta da uradi u vezi s online privatnošću, rekao bih sljedeće:

Prvo, smanjite broj besplatnih aplikacija. Ne morate sve imati na telefonu. Svaka aplikacija je potencijalni izvor podataka. Što ih je manje, manje vas cure.

Drugo, ne prihvatajte sve kolačiće. Većina sajtova funkcionira i ako odbijete nepotrebne kolačiće. Znam da je nezgodno jer vas mnogi sajtovi tjeraju da prihvatite da biste došli do sadržaja. Ali to je upravo znak da taj sajt ozbiljno zarađuje na vašim podacima.

Treće, koristite jake, različite lozinke. Znam da je ovo savjet koji čujete svaki dan, ali veliki broj ljudi i dalje koristi istu lozinku na više mjesta. Ako vam je teško pamtiti, koristite upravljač lozinkama. Postoje besplatni koji rade odlično.

Četvrto, razmislite prije nego što nešto objavite na društvenim mrežama. Sve što napišete, sve što objavite, ostaje zauvijek, čak i kada obrišete. Ovo nije paranoja. Ovo je čista realnost.

Peto, ako vas brinu određene aplikacije, provjerite koje dozvole traže. Mnoge aplikacije traže mnogo više nego što im treba. Ako vam neka aplikacija traži pristup mikrofonu, a to je aplikacija za uređivanje fotografija, to je crvena zastavica.

Ono o čemu se rijetko priča: regulatori i realnost

Moram biti direktan. Države u regionu, uključujući BiH, nemaju kapacitet da ozbiljno štite online privatnost građana. Nemaju dovoljno stručnjaka, nemaju dovoljno zakona, a ono što imaju slabo se primjenjuje. Velike tehnološke kompanije to dobro znaju i zato se u praksi ponašaju kao da regulatori ne postoje.

To ne znači da treba odustati. Znači da treba biti realističan. Ne možete se osloniti na to da će neko drugi zaštititi vaše podatke. Morate to raditi sami, koliko možete. Čak i male promjene u navikama čine razliku.

Pitanja koja ostaju otvorena

Jedno od pitanja koje mi se vrti u glavi nakon čitanja ovakvih tekstova jeste: zašto se obrazovanje o online privatnosti ne shvata ozbiljnije? U školama se uči o zaštiti na internetu na površnom nivou, uglavnom kroz prizmu “ne komuniciraj s nepoznatima”. Ali to je daleko od stvarne prijetnje.

Drugo pitanje je zašto kompanije koje prikupljaju podatke nisu transparentnije. Nije mi jasno zašto bi neka aplikacija trebala sakrivati šta prikuplja. Ako je sve legitimno, zašto ne naprave jednostavan, čitljiv dokument koji objašnjava šta rade s podacima? Vjerovatno zato što bi, kada bi korisnici zaista razumjeli, mnogi odustali od korištenja.

I treće pitanje, koje je možda najteže: dokle smo spremni ići u zaštiti vlastite privatnosti? Jer istina je da potpuna privatnost na internetu gotovo da nije moguća. Možete je samo smanjiti. A svaki nivo zaštite zahtijeva odricanje od određenih pogodnosti. Tu svako mora sam odlučiti gdje je granica.

Zašto ovakvi tekstovi više nisu dovoljni

Kada čitam članke poput onog koji sam analizirao, imam osjećaj da se bavimo posljedicama, a ne uzrocima. Učimo ljude da zaštite svoje podatke umjesto da se zapitamo zašto sistem uopšte funkcionira tako da ih ugrožava. To je kao da učite ljude da nose maske u gradu u kojem je vazduh zagađen, umjesto da pitate zašto je vazduh zagađen i ko to dozvoljava.

Ovo nije tekst u kojem nudim savršeno rješenje. Takvo rješenje ne postoji. Ali želim da čitaoci nakon ovog teksta imaju malo drugačiji pogled na temu. Želim da prestanu gledati online privatnost kao tehničko pitanje i da je počnu gledati kao pitanje moći. Jer u konačnici, ko ima vaše podatke, ima moć nad vama. Ne apsolutnu, ali dovoljnu da utiče na vaše izbore, vaše mišljenje, pa čak i na vaše raspoloženje.

Online privatnost u 2026. godini nije stvar lozinki i VPN-ova. To je stvar svijesti o tome koliko vaš digitalni život vrijedi i kome sve sto na raspolaganju. Kada to jednom prihvatite, svaki savjet s bilo koje liste dobije drugačiji kontekst.

IZVOR: Tech Insights