Moram priznati da sam, dok sam čitao ovaj tekst, u jednom trenutku morao da odložim telefon i dobro se zamisliti. Ne zato što je tema toliko komplikovana, naprotiv, nego zato što sam shvatio da živimo u vremenu u kojem se gotovo svaka javna rasprava svodi na istu shemu: neko odluči da ti zna bolje šta je za tebe, napravi peticiju, pozove se na nauku, javno zdravlje ili zaštitu, i onda očekuje da svi kimnemo glavom kao da je to jedina moguća istina.
Tema ovog blog priloga na koji sam naišao jeste peticija za zabranu solarijuma u nekim zemljama, tačnije priča o ženi koja je oboljela od melanoma i njenom apelu da se korištenje solarijuma ograniči ili potpuno zabrani. Na prvi pogled, priča zvuči potpuno logično. Solarijumi su povezani s povećanim rizikom od raka kože, statistike su jasne, dermatolozi godinama upozoravaju, a mediji redovno izvještavaju o štetnosti UV zračenja iz vještačkih izvora. Tu nema puno filozofiranja. UV zračenje oštećuje DNK, a kumulativno oštećenje povećava šanse za melanom, jedan od najagresivnijih oblika karcinoma.
Ali, kao što to obično biva, problem nije u tome što je neka tvrdnja tačna. Problem je u tome šta se od te tvrdnje pokušava napraviti. Kada netko kaže “treba zabraniti solarijume”, to u prijevodu znači: država, zakon ili neka javna institucija treba da kaže svim ženama, muškarcima, svima nama, šta smijemo raditi sa svojim tijelom, čak i kada smo potpuno svjesni rizika. I tu za mene počinje problem.
Krenimo od osnove. Većina odraslih ljudi zna da pušenje može uzrokovati rak pluća. Znaju da prekomjerno konzumiranje alkohola oštećuje jetru. Znaju da pretilost nosi rizik od dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti. Znaju da sjedilački način života ubija. Ipak, niko ozbiljan ne traži zabranu prodaje cigareta, alkohola, slatkiša ili nezdrave hrane. Umjesto toga, postoji okvir u kojem se ti proizvodi legalno prodaju, ali uz jasna ograničenja, poreze, upozorenja i edukaciju. To je kompromis između slobode pojedinca i javnog zdravlja koji većina savremenih društava prihvata.
Šta čini solarijum toliko drugačijim? Zašto upravo ova industrija zaslužuje totalnu zabranu, a ostale ne? Jedini odgovor koji se nameće jeste emocionalni karakter priče. Kada imate konkretnog čovjeka koji je obolio, ženu koja gubi bitku s melanomom, njeno lice, njenu djecu, njen glas, to je nešto što ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Emocija je legitimna, humana i razumljiva. Ali emocija je loš saveznik kada pokušavate donijeti zakonsku normu koja će važiti za milione ljudi. Zakoni koji se donose u afektu gotovo nikada nisu dobri zakoni.
Druga stvar koja mi je zapala za oko jeste estetika čitave priče. Solarijumi su u velikoj mjeri povezani sa ženskom populacijom. Ne isključivo, naravno, ali statistika kaže da žene čine većinu korisnika. U mnogim zapadnim zemljama, gdje je pokret za zabranu solarijuma najglasniji, akcenat je gotovo uvijek stavljen na poruke tipa “žene ne treba da riskiraju svoje zdravlje zarad lijepog tena”. Meni je tu nešto odmah zasmetalo. Kada god čujem tu vrstu formulacije, ne mogu se oteti utisku da se radi o starom obrascu: ženi se poručuje da nije dovoljno dobra onakva kakva jeste, da mora nešto promijeniti na sebi, ali istovremeno joj se uskraćuje pravo da sama odluči kako će to učiniti. Kao da je premalen ten problem, ali preveliko znanje o rizicima još uvijek nije dovoljno da žena sama procijeni šta želi.
Pogledajmo šta se dešava u praksi. Mnoge države su već uvele zabranu solarijuma za maloljetnike, što je razumna mjera jer djeca nisu u poziciji da donose odluke o dugoročnim zdravstvenim rizicima. Ali, kada se ide korak dalje i traži zabrana za sve, uključujući odrasle, informisane ljude, to prestaje biti pitanje zdravstvene politike i postaje pitanje lične slobode. Jer, ako sutra zabranimo solarijume jer povećavaju rizik od melanoma, šta je sljedeće? Zabrana alkohola jer povećava rizik od raka jetre? Zabrana šećera jer uzrokuje dijabetes? Zabrana vožnje motorom jer je rizičnija od vožnje automobila? Zabrana skijanja jer svake godine odnose stotine života? Kada prihvatite logiku potpune zabrane, ne postoji nijedna linija koju ne možete povući. Svaka ljudska aktivnost nosi neki rizik. Život sam po sebi je rizičan. Pitanje nije kako eliminisati svaki rizik, nego kako upravljati njime, balansirati ga sa slobodom i pustiti ljude da sami donose odluke kada su za to sposobni.
Tu dolazimo do ključnog problema, a to je paternalizam. Ovaj članak, kao i mnogi slični tekstovi, poziva se na statistiku Svjetske zdravstvene organizacije i Internacionalne agencije za istraživanje raka, koje solarijume svrstavaju u kancerogenu kategoriju. To je tačno. To nije sporno. Ali, potrebno je razumjeti kako se te kategorije tumače. Solarijumi su u istoj grupi kao i crveno meso, noćni rad, prekomjerna konzumacija alkohola, pušenje, pa čak i određeni načini konzerviranja hrane. Niko od nas ne živi u sterilnom vakuumu. Ne pušimo, ali jedemo šunku. Ne idemo u solarijum, ali jedemo crveno meso. Pijemo kafu, šetamo pored zagađenih gradova, izlažemo se stresu, ne spavamo dovoljno. Lista je beskonačna. Biti zagovornik zabrane solarijuma, a istovremeno ignorisati sve ostale kancerogene, nije znak dosljednosti. To je interesantan odabir prioriteta.
Posebno mi je zanimljivo kako se ovo uklapa u BiH kontekst. Kod nas se o tome ne priča mnogo, ali ako do zabrane ikada dođe, postavlja se pitanje kako bi to izgledalo u praksi. BiH nema ni osnovnu regulativu o solarijumima u većini kantona. Ne postoje jasna pravila o dozvoljenom broju seansi, o obaveznim upozorenjima, o starosnoj granici, o kvalitetu opreme. Ako bismo krenuli putem zabrane, prvo bismo morali uspostaviti neki osnovni normativni okvir, inspekcije, kazne, kontrolu. U zemlji u kojoj inspekcije jedva stižu kontrolisati osnovne higijenske standarde u ugostiteljskim objektima, pitanje kontrole solarijuma zvuči pomalo naučnofantastično.
Osjećam potrebu da kažem i nešto što se rijetko čuje u ovakvim diskusijama. Ljudi koji koriste solarijum, koriste ga iz razloga koji nisu samo estetski. U BiH, gdje zime traju mjesecima, gdje je nedostatak sunčeve svjetlosti realan zdravstveni problem, posebno za ljude koji pate od sezonskog afektivnog poremećaja ili nedostatka vitamina D, solarijum za neke ljude nije hir. Za neke je to način da prežive zimu. Naravno, treba ga koristiti kontrolisano, kao i sve drugo. Ali, tema je kompleksnija nego što je to “zabranimo i gotovo”.
Meni je posebno zanimljivo kako se u čitavoj ovoj priči konstruiše javni diskurs. Sa jedne strane imamo industriju kozmetike koja nam svakodnevno prodaje poruku da naše tijelo nije dovoljno lijepo, da nam treba krema, serum, puder, filter, ulje za samotamnjenje, krema za posvjetljivanje, sve odjednom, i bukvalno u istom danu. Sa druge strane, ista ta kultura, kad-tad, donosi istu poruku kroz javno zdravstvo: nemojte se pretjerano izlagati, ne koristite solarijum, ne bojite se, ne tamnite. Dvije industrije šalju kontradiktorne signale, a obje tvrde da misle na naše dobro.
A onda se pojavi žena s melanomom i peticija, i u tom momentu sve ostaje po strani. Emocija pobjeđuje, i gotovo smo spremni prihvatiti bilo kakvu mjeru samo da se osjećamo kao da nešto radimo. Taj momenat jeste human, ali nije nužno mudar. Jer mudrost nije samo u tome da osjećamo sa drugima, nego i u tome da, dok osjećamo, ne donesemo lošu odluku u ime svih.
Kada bih morao da definišem svoj stav u jednoj rečenici, rekao bih da nisam protiv edukacije, nisam protiv strogih regulativa, nisam protiv kontrole industrije, nisam čak ni protiv ograničavanja pristupa maloljetnicima. Ali, jesam protiv totalnih zabrana koje se temelje na emociji, a ne na uravnoteženoj zdravstvenoj politici. Ako neko želi da se izlaže UV zračenju, potpuno svjestan rizika, uz pristup svim relevantnim informacijama, to je, po mom mišljenju, njegovo pravo. Ne zato što mislim da je solarijum zdrav. Nego zato što vjerujem da odrasli ljudi treba da imaju pravo da donose odluke o svom tijelu, čak i kada te odluke nisu idealne.
Na kraju, ostavljam otvorena pitanja koja, mislim, svako od nas treba sebi da postavi. Zašto baš solarijum? Zašto ne i ostali kancerogeni? Zašto su baš žene u centru ovog diskursa? Zašto se odraslima oduzima pravo na izbor? I, na kraju, ko zaista ima korist od ovakvih zabrana? Odgovori, kao i obično, nisu tako jednostavni kao što se na prvu čine.
IZVOR: Luminia Beauty