Ne znam za vas, ali ja sam prvo zastao na naslovu. “Najzgodnija voditeljka”, “bujnom dekolteu”, “isklesani trbušnjaci”, “nerealno dobar izgled i brutalno zategnuto tijelo”. To je jezik kojim se ne opisuje osoba, već proizvod. I prije nego što uopšte dođemo do onoga što je Bojana Lazić rekla, već smo je spakovali u kategoriju. Atraktivna. Poželjna. Sama. Kao da te tri riječi moraju ići zajedno i kao da je u toj kombinaciji sadržan neki problem koji treba objasniti.

A onda, usred tog vašarskog opisa terase, jahti i Instagrama koji “gori”, pojavi se jedna potpuno normalna, ljudska rečenica. Dječak u avionu kaže majci: “Jao, mama, što te gleda ovaj”, pa poslije pita: “Mama, kako si ti tako lijepa, a sama?”

I moram priznati, tu sam se zaustavio. Jer u tom pitanju ima više istine o nama nego u cijelom tekstu iznad njega.

Dijete to pita nevino. Ono odrasta u svijetu u kojem mu se, i nehotice, servira logika da lijepa žena ne može, ne smije i ne treba biti sama. Da je ljepota valuta koja se mora negdje unovčiti, da je usamljenost neka vrsta kvara na proizvodu. Nije on to izmislio. Čuo je to negdje. Vidio je poglede na plaži o kojima pišu portali. Čuo je komentare odraslih. Gledao je naslove u kojima se žena uvijek mjeri po tome da li je zauzeta, ostavljena, sama, slobodna, u vezi.

I zato mi je njen odgovor bio najvažniji dio cijelog članka, iako je u tekstu gurnut skoro na kraj, kao usputna izjava.

Rekla je da je odvojila ta dva svijeta. Da dok ne bude sigurna da je to “za cijeli život”, neće spajati partnera i dijete. Da neće predstaviti djetetu nekoga samo reda radi.

Meni je to zrelo i hrabro. I rijetko.

Živimo u vremenu u kojem se sve dijeli odmah. Veze postaju objave, raskidi postaju saopštenja, djeca postaju publika za naše ljubavne izbore. A ona ovdje povlači jasnu granicu: moje dijete nije publika za moje veze. Moj ljubavni život nije sadržaj za porodični album dok ne postane siguran dom. To je ona tišina između dvije reakcije o kojoj često pišem – sposobnost da se nešto ne podijeli odmah, da se ne istrči pred svijet.

Ima tu i drugi detalj koji mi je zapao za oko, a koji je portal skoro pa ismijao. Ona kaže: “Ne tražim ja vile i kamione, važno mi je da imam svoj dom, siguran posao, da mogu da otputujem negdje. Čovjek koji kaže da mu nisu bitne finansije, taj laže.”

Koliko god to zvučalo kao kliše iz intervjua, ja u tome vidim rijetku iskrenost. Koliko puta smo čuli licemjerno “nije mi važan novac, važna je ljubav”, a onda gledamo ljude koji se raspadaju upravo zbog finansijske nesigurnosti, zbog nemira, zbog toga što ljubav ne plaća stanarinu. Ona ne govori o bogatstvu, govori o miru. A mir je, ako ćemo pošteno, danas luksuz. Imati svoj dom, siguran posao i mogućnost da negdje otputuješ – to nije pohlepa. To je definicija normalnog života koju je sistem učinio nedostižnom za mnoge.

E sad, zašto mi sve ovo smeta u formi u kojoj je napisano?

Smeta mi što se jedna sasvim razumna žena, majka koja pokušava da zaštiti dijete i koja otvoreno govori o svojim očekivanjima, prvo mora opravdati svojim izgledom. Smeta mi što je povod za priču njen bikini, a ne njena odluka. Što moramo prvo da vidimo “brutalno zategnuto tijelo” da bismo čuli da ne želi svakog muškarca dovoditi pred sina.

To je obrazac koji viđam stalno. Žena se prvo svede na tijelo, pa joj se onda, kao milostinja, dopusti da kaže i nešto pametno. I onda se to pametno opet upakuje u isti onaj naslov o ljepoti i samoći, jer samo tako prolazi.

A pitanje “kako si tako lijepa, a sama” uopšte ne bi trebalo da postoji. Nijedno dijete ne bi trebalo da misli da je samoća mana, a kamoli mana lijepe žene. I nijedna žena ne bi trebalo da objašnjava zašto je sama, kao da je to neko vanredno stanje koje zahtijeva objašnjenje. Ponekad je sama jer bira da bude sama. Ponekad jer čeka nešto vrijedno. Ponekad jer joj je mir važniji od bilo kakve veze. I sve je to u redu.

Bojana je, htjela to ili ne, u jednoj rečenici svog sina dobila ogledalo društva. Svi ti pogledi na plaži o kojima pišu, svi ti komentari “izgleda bolje nego ikada”, svo to mjerenje trbušnjaka i preplanulosti – to su isti ti pogledi iz aviona. Samo što ih dijete primijeti i kaže naglas, a odrasli ih upakuju u članak i prave se da je to kompliment.

Ja ne vidim ovdje priču o najzgodnijoj voditeljki. Vidim priču o majci koja pokušava da sačuva jednu malu, zdravu granicu u svijetu koji granice ne poštuje. I vidim priču o tome koliko smo svi, pa i djeca, naučeni da ljepotu posmatramo kao nešto što mora pripadati nekome.

Da sam na njenom mjestu, možda bih sinu rekao upravo to: nisam sama zato što mi nešto fali, već zato što ne želim bilo šta. I ljepota nema veze s tim. Ljepota ne obavezuje na vezu, brak, niti na opravdavanje bilo kome zašto si sama na plaži, u avionu ili u životu.

I na kraju, ostaje mi gorak ukus zbog načina na koji ovakvi tekstovi funkcionišu. Niko neće pamtiti šta je Bojana rekla o granicama prema djetetu. Pamtiće se bikini i jahte. Algoritam će nagraditi fotografiju, a ne rečenicu. A sutra će neki drugi portal opet pitati neku drugu ženu isto pitanje, samo prepakovano: kako to da si tako uspješna, lijepa, zgodna, a sama? Kao da je samoća neki propust u biografiji.

A nije. Ponekad je samoća najveći kompliment koji žena može dati sebi.

IZVOR: Srpskainfo – Najzgodnija voditeljka otkrila šta joj sin govori, mami pogleda svih na plaži