Priznajem, prvo što sam pomislio kada sam vidio naslov “Hajdi Klum ponovo gotovo naga” nije bilo ni gađenje ni oduševljenje. Bila je to neka vrsta umora. Onaj tihi umor koji osjetite kada shvatite da ste ovu vijest već pročitali, samo sa drugim datumom i možda drugom plažom u pozadini.
I ne, ne mislim da je problem u Hajdi Klum. Žena ima 52 godine, karijeru koja traje duže nego što mnogi influenseri imaju godina, i potpuno pravo da radi sa svojim tijelom šta god želi. Ako želi da pozira gola na svom balkonu, na plaži ili u dnevnoj sobi, to je njena stvar. Moj problem nije njeno tijelo. Moj problem je naša potreba da od toga stalno pravimo događaj.
Jer budimo iskreni, šta je ovdje zapravo vijest? Da poznata manekenka, čiji je brend decenijama građen upravo na tijelu, objavljuje golišave fotografije? To je kao da objavimo vijest da je voda mokra.
Zašto i dalje klikćemo?
Ono što me ovdje zaista zanima nije Hajdi, već mehanizam iza nje. Taj nevidljivi algoritam koji nas je sve istreniriao.
Tehnologija koju koristimo svaki dan nagrađuje upravo ovakav sadržaj. Instagram, portali, agregatori vijesti – svi oni znaju jednu jednostavnu jednačinu: golo tijelo plus poznato ime jednako je klik. I nije važno da li ćete kliknuti iz divljenja, zavisti, osude ili puke dosade dok čekate autobus. Klik je klik. Za algoritam ste samo broj, a za portal ste statistika koja se prodaje oglašivačima.
I tako upadamo u začarani krug. Mediji objavljuju “ponovo gotovo naga” jer znaju da ćemo kliknuti, a mi klikćemo jer nam mediji stalno govore da je to važno. U tom krugu niko zapravo ne dobija ništa osim par sekundi pažnje koja odmah ispari.
Pitam se koliko puta smo već vidjeli isti naslov sa drugim imenom. Ponovo gotovo naga, ponovo izazovna, ponovo pomerila granice. Jezik je uvijek isti, samo se fotografija mijenja. I svaki put se pretvaramo da smo iznenađeni.
Dvostruki aršini koje ne želimo da vidimo
Ovdje dolazimo do dijela koji me najviše muči. Kada muškarac od 52 godine pokaže gornji dio tijela, to se zove “održava se” ili se eventualno ismijava. Kada to uradi žena od 52 godine, to je ili “hrabro” i “osnažujuće” ili “očajnički pokušaj da zadrži mladost”. Nema sredine. Nema opcije da žena jednostavno voli svoje tijelo i da joj je lijepo u sopstvenoj koži bez da to mora biti politička izjava ili vapaj za pažnjom.
Ja ne znam koji je motiv Hajdi Klum. Možda je i jedno i drugo i treće. Možda joj je to zabavno, možda je to dio ugovora, možda se tako osjeća moćno. I iskreno, ne mislim da sam ja pozvan da joj dajem dijagnozu preko ekrana. Ono što znam je da mi kao društvo nismo fer. Tražimo od žena da ostanu mlade zauvijek, a onda ih osuđujemo kada pokušaju da to i pokažu. Divimo se “prirodnom starenju” sve dok neko zaista ne ostari pred kamerama, a onda tražimo filtere.
I tu dolazimo do prava i privatnosti, teme o kojoj često razmišljam. Hajdi je javna ličnost i ona je pristala na igru. Ali šta je sa svima nama koji nismo javne ličnosti? Gledajući kako se svaka njena fotografija secira, komentariše, zumira i osuđuje, pitam se kakvu poruku šaljemo kćerkama, sestrama, prijateljicama koje objave običnu fotografiju u kupaćem kostimu. Ako se ovako ponašamo prema super-modelu, kako se ponašamo prema “običnim” ženama?
Umor od glasnog i potreba za tišinom
Možda je najveća ironija ovog bloga, koji se zove “između redova”, upravo u tome što ovakve vijesti nemaju ništa između redova. Sve je na površini. Nema dubine, nema pitanja, nema konteksta. Samo tijelo i naslov koji mora da šokira.
Neću se praviti da sam iznad toga. I ja sam kliknuo. I ja sam pogledao. Upravo zato o tome i pišem. Zato što prepoznajem taj automatizam u sebi i pokušavam da ga razumijem.
Ne vjerujem da će ovakvi članci nestati. Ne vjerujem ni da bi trebalo da ih zabranimo. Ali vjerujem da bismo mogli da budemo malo iskreniji prema sebi. Da priznamo da naslov “ponovo gotovo naga” više govori o portalu koji ga objavljuje i o nama koji ga čitamo, nego o ženi na fotografiji.
Hajdi Klum će i sutra biti Hajdi Klum. Lijepa, uspješna, bogata i dovoljno pametna da zna da će svaka njena golišava fotografija završiti na naslovnicama. Pitanje je da li ćemo mi i sutra biti publika koja će na to reagovati istim refleksom, bez sekunde zastajkivanja.
Ja bih volio da zastanem. Ne iz moralisanja, već iz potrebe da sačuvam malo pažnje za stvari koje zaista zaslužuju da budu vijest. A gola koža, ma koliko lijepa bila, to odavno nije.