Kada se stručna biografija novinarke svodi na boju kupaćeg kostima, a njen profesionalni angažman služi samo kao umetak u rečenici prije nego što se kamera spusti do dekoltea, postavlja se pitanje ko je tu zapravo „raspametljen”.

Pročitao sam tekst. I onda sam ga pročitao još jednom, uvjeren da sam nešto propustio. Nije to bio osvrt na sportsku analizu, intervju o medijskoj etici niti priča o tome kako se televizijska industrija mijenja u eri digitalizacije. Bio je to, kako da kažem, opis fotografija. Jedne žene. Pored bazena. U žutom kupaćem kostimu.

Sjedim ovdje, dolazim iz Bosne i Hercegovine, i gledam kako regionalni medij, koji nosi ime koje je za mnoge od nas simbol otpora iz devedesetih, danas reprodukuje tekstualnu pažnju o „najljepšoj mami”. I ne činim to sa neke visoke moralne pozicije. Činim to s umorom. Sa zasićenošću. Sa željom da shvatim: ko je ovo napisao, ko je ovjerio i, što je najvažnije, ko je tražio?

Dileta Leota je, ako sudimo po istom tom tekstu, sportska novinarka i televizijska voditeljka. U Italiji. Zemlji s bogatom tradicijom sportskog novinarstva, sa Gatuzom, Marotijem, moram li uopšte da nabrajam? Ali mene, čitaoca s ovih prostora, Superžena/B92 upoznaje s njom ne kroz njen komentar derbija, ne kroz pripremu za Seriju A, nego kroz detaljan opis njenog „preplanulog tena” i „efektnog jednodijelnog kupaćeg kostima u žutoj boji sa zelenim detaljima”. Čitam pažljivo: „Model je posebno istakao njen dekolte i figuru.” Ovo nije šahovski termin. Ovo je mehanički popis dijelova.

I tu dolazimo do stvari koja me zaista zanima. Ne toliko Dileta Leota; ona je odrasla osoba, objavljuje šta želi, vodi računa o svojoj karijeri i svom medijskom prisustvu onako kako smatra da treba. Mene zanima format. Mene zanima mašina koja ovakve sadržaje proizvodi bez trunke stida, a onda ih još složi u rubriku kako bi algoritam to mogao da indeksira. „Najljepša voditeljka”. „Vrući kadrovi”. „Čista desetka”. Čujete li vi to? To je jezik procjene. Jezik tržišta. Jezik kojim se govorilo o automobilima i nekretninama, a danas se bez problema koristi za ljudsko biće koje, podsjećam, u istom tekstu nazivaju novinarkom.

Najciničniji dio jeste referenca na porođaj. „Neposredno nakon drugog porođaja”, stoji u tekstu. Kao da je to bonus bod. Kao da je porođaj neka vrsta kazne iz koje se žena mora brzo rehabilitovati ne bi li ponovo bila spremna za potrošačko oko javnosti. „A tek se porodila”, kaže preporuka drugog teksta na margini. Čitam to i pitam se: znaju li autori ovih tekstova šta porođaj u stvari jeste? Znaju li da je to proces kojem tijelo pristupa mjesecima i godinama? I da je očekivanje da se neko vrati „desetki” neposredno nakon toga ne samo apsurdno, nego i pomalo okrutno? Ali potrošački medij nema vremena za biologiju. On ima vremena samo za „vruće kadrove”.

Moram priznati, ono što mi najviše smeta nije sama pojava. Ljudi objavljuju slike. Ljudi ih komentarišu. To je, na neki način, društvena stvarnost. Ono što mi smeta jeste normalizacija ovog oblika pažnje. To što jedan veliki medij ne osjeća potrebu da objasni zašto o tome izvještava. U tekstu nema nijednog razloga, osim toga što je žena poznata i što je u kupaćem kostimu. To je dovoljno. To je postalo samorazumljivo. A meni se čini da baš tamo gdje nešto postane samorazumljivo, treba najglasnije zastati i pitati: zašto?

Prije nekoliko mjeseci pisao sam ovdje da internetu nedostaje tišine između dvije reakcije. Ovakvi tekstovi su dokaz. Nema zastanka. Nema pitanja. Nema provjere da li je ovo što pišemo uopšte informacija. Šta sam ja saznao iz ovog teksta? Da jedna Italijanka ima žuti kupaći? Da joj dobro stoji? Pa moja komšinica takođe ima žuti kupaći. I šta sad? Razlika je u tome što je jedna „poznata ličnost”, a druga nije. Ali ako je poznatost jedini kriterijum za izvještavanje, onda smo od novinarstva napravili kuću ogledala gdje svako gleda samo u ono što već poznaje, a ništa novo ne ulazi.

Zanimljivo mi je i kako se ovakvi sadržaji uklapaju u onu istu tehnologiju o kojoj volim da pišem. Algoritmi vole ovo. Fotografija + poznato lice + minimalno teksta + emotivan naslov = visoka stopa angažmana. Čitalac ne dolazi ovdje da misli. Dolazi da reaguje. I ta razlika je ključna. Mi više nismo publika, mi smo laboratorijski miševi u eksperimentu pažnje. A mediji koji bi trebalo da budu brana od lažnih vijesti postaju samo saloni za preprodaju pažnje.

Hoću li sada da osuđujem gospođicu Leotu? Ne. Ona radi svoj posao na način koji smatra ispravnim. Možda joj je ova prisutnost na društvenim mrežama donijela ugovore, možda je to dio njenog brenda. To je njena odluka i ja nemam nikakvo pravo da je kritikujem zbog izbora u vezi sa sopstvenim tijelom i prostorom. Ali imam pravo i dužnost da kritikujem medij koji od njenog stručnog angažmana ne vidi ništa drugo do okvir za reklamne banere. Medij koji od žene pravi predmet površne procjene i koji pod naslovom novinarskog teksta šalje poruku da je „najljepša mama” ona koja izgleda kao da se nije ni porodila.

Između redova ovog teksta, a između redova je sve ono što Noel pokušava da čita, vidi se nešto turobno. Vidi se iscrpljenost forme. Vidi se potpuni poraz ideje da mediji treba da uzdižu, da proširuju, da komplikuju sliku svijeta. Umjesto toga, imamo pojednostavljivanje na nivo anatomije. „Dekolte i figura.” To je ono što smo dobili. To je ono što dijelimo.

I pitam se: gdje je tu pitanje? Gdje je bar jedno „zašto”? Zašto je ovo važno? Zašto pričamo o ovome, a ne o tome kako italijanska liga planira da distribuira prava za narednu sezonu? Zašto jedna novinarka biva predstavljena svojim izgledom, a ne pitanjima koja postavlja? Odgovor je, naravno, u ekonomiji pažnje. Ali ja, kao čitalac, kao građanin, kao osoba koja dolazi iz prostora gdje su nas stalno uvjeravali da neke stvari „moramo tako da prihvatimo”, odbijam da prihvatim da je to dovoljan odgovor.

Možda sam ja staromodan. Možda izgledam kao tip koji ne razumije „savršenost” ili „ljepotu”. Ali ja razumijem jezik. I znam da jezik kojim se govori o ljudima u konačnici oblikuje način na koji o njima mislimo. A kada jezik postane jezik tržišta: „raspametila”, „vrući kadrovi”, „čista desetka”, „gori od seksepila”, onda prestajemo da razgovaramo o osobi. Pričamo o robi. I tu negdje, u toj razmjeni riječi koje se ne čuju, nastaje trgovina. Ne ona koja se može kupiti, već ona koja se mora kritikovati.

Ostaviću vrata otvorena. Ako između ovih redova ima nekoga ko se prepoznao, dobrodošao je. Ali ako ste očekivali da ovaj tekst završi sa „bravo, Dileta” ili „sramota, Dileta”, nećete dobiti ni jedno ni drugo. Dileta je simptom. Medij je dijagnoza. A mi smo, nažalost, i epidemija i lijek, zavisno od toga da li ćemo sljedeći put zastati prije nego što kliknemo.

Izvor: Dileta Leota raspametila novim fotkama u kupaćem, Superžena/B92