Priznajem, prva pomisao kad sam vidio fotografije kamenih kugli iz šuma kod Zavidovića bila je ista kao i kod većine ljudi – ovo ne može biti prirodno. Navikli smo da priroda bude nepravilna, gruba, haotična. Da pravi stijene koje su nazubljene, lomljene, nepredvidive. A onda se usred zelenila, uz neki potok za koji nikad ne biste pomislili da krije bilo šta osim vode i blata, pojavi gotovo savršena sfera. Prečnika tri metra. Teška kao kamion. I ne jedna, nego desetine njih.
I odmah se u meni javio onaj automatski otpor. Jer ako je priroda u stanju da napravi nešto ovako precizno bez dlijeta, bez kalupa i bez ruke koja mjeri ugao, šta nam to govori o našoj potrebi da sve što je pravilno pripišemo čovjeku?
Članak koji sam pročitao donosi upravo tu priču – o lokalitetu kod Zavidovića, uz Duboki potok, gdje je do sada evidentirano oko 60 kamenih kugli na 11 različitih lokacija. Najveća koncentracija je u naselju Grab–Mećevići, gdje ih ima više od 20, a park “Kamene kugle” u Grabu danas je već uređena turistička atrakcija sa stazama. Ali zvijezda cijele priče je ona iz Podubravlja, pronađena 2016. godine. Prečnik od oko tri metra, procijenjena masa od oko 37,3 tone. Predstavljaju je kao najveću u Evropi, a neki kažu i na svijetu, iako i sam tekst pošteno napominje da takve rekorde treba uzimati sa rezervom jer ne postoji jedinstvena svjetska baza svih sfera.
I upravo tu počinje ono najzanimljivije – ne geologija, već psihologija.
Kako priroda pravi bisere od kamena
Nauka, za razliku od legendi, ima prilično trezveno i, moram priznati, poetski lijepo objašnjenje. Ove kugle nisu isklesane. One su – izrasle.
Nazivaju se konkrecije i pripadaju potpuno prirodnom geološkom procesu. Kad sam to prvi put pročitao, učinilo mi se nevjerovatno, ali poređenje koje nude geolozi mi je sve razjasnilo – nastaju kao biser.
U slojevima mekog sedimenta – pijeska, mulja, materijala koji se taložio milionima godina – postoji neko sitno jezgro. Zrno pijeska, komadić fosila, fragment minerala. Kroz taj sediment prolazi voda bogata rastvorenim mineralima. I ona, sloj po sloj, godinu za godinom, hiljadama i milionima godina, cementira materijal oko tog jezgra. Ako se taj proces odvija ravnomjerno na sve strane, rezultat je kugla. Potpuno prirodna, a opet savršena.
A zašto ih danas nalazimo na površini, u šumi? Zato što je sediment oko njih bio mnogo mekši od njih samih. Kiša, potoci, erozija – sve je to vremenom odnijelo mekši materijal, a otpornije, cementirane kugle su ostale. Zato ih i nalazimo baš uz potoke, na padinama i u udubljenjima gdje voda najjače radi. Lokalno predanje kaže da su velike padavine i promjena toka potoka tokom prošlog vijeka otkrile dio kugli koje su do tada bile skrivene pod zemljom. Priroda ih je napravila, priroda ih je i otkrila.
Meni je to objašnjenje, iskreno, fascinantnije od bilo koje teorije zavjere. Pomisao da je za jednu ovakvu kuglu trebalo više vremena nego što postoji ljudska civilizacija, da je svaki milimetar njenog oblika rezultat strpljivog rada vode i minerala – to u meni budi veće poštovanje nego da ju je neko isklesao za mjesec dana.
Zašto nam je nauka dosadna, a misterija privlačna?
I tu dolazimo do onog dijela koji me kao posmatrača najviše zanima. Zašto toliko ljudi odbija da povjeruje u ovo objašnjenje?
U tekstu se spominju dvije najpopularnije alternativne teorije. Prva je da su kugle ostaci meteorita. Druga, mnogo zvučnija kod nas, jeste da su ih napravili ljudi – pripadnici neke drevne, izgubljene civilizacije. Najpoznatiji zagovornik te druge teorije je Semir Osmanagić, čovjek poznat po tvrdnjama o takozvanim bosanskim piramidama kod Visokog. Njegova fondacija je navodno objavila analize koje ukazuju na vještačko porijeklo kugli.
Razumijem zašto te priče imaju prođu. Mnogo je uzbudljivije vjerovati da smo otkrili Atlantidu u Zavidovićima nego da smo pronašli geološku konkreciju. Mnogo je primamljivije misliti da je neko prije nas bio toliko napredan da je pomjerao stijene od 35 tona, nego prihvatiti da je to uradilo vrijeme. Misterija prodaje turističke ture, donosi klikove, hrani maštu. Geologija traži strpljenje i znanje.
Ali nauka je ovdje prilično jasna i, što je važno, argumentovana. Sastav kugli je isti kao i sastav okolne stijene, samo su one jače cementirane. Da ih je klesao čovjek, ne bi ležale usred sedimenta iz kojeg su nastale, kako lijepo prenosi N1info.ba. Meteoritska teorija takođe pada u vodu jer su kugle pronađene u grupama, u sedimentnom okruženju uz vodotok, što se nikako ne uklapa u priču o udarima iz svemira.
I tu se vraćam na onu svoju početnu misao o Bosni i Hercegovini i našem pogledu na svijet. Mi često ne vjerujemo u ono što nam je pred očima, a lakovjerno prihvatamo ono što nam obećava čudo. Možda zato što nam je svakodnevnica toliko obična, pa nam treba osjećaj da živimo na mjestu koje je posebno, izabrano, energetsko. Zato danas oko tih kugli imate ljude koji dolaze da meditiraju, da osjete “energiju”, da pronađu neko dublje značenje. Ne osuđujem to. Čovjek ima potrebu da vjeruje. Ali ponekad mi se čini da time nesvjesno umanjujemo pravu vrijednost onoga što imamo.
Jer zar nije dovoljno čudesno što naša zemlja, naša mala Bosna, krije jedan od rijetkih ovakvih fenomena u svijetu? Zar nije dovoljno fascinantno što u šumi kod Zavidovića leži nešto što je priroda stvarala duže nego što mi pamtimo istoriju?
Nisu sve kugle iste – i to je važna lekcija
Ono što mi se svidjelo u tekstu jeste pošteno razdvajanje. Autor podsjeća da nisu sve kamene kugle na svijetu iste. One najpoznatije, iz Kostarike, koje pripadaju kulturi Diquís, zaista su djelo ljudskih ruku. Arheologija je to dokazala. One su klesane, sa namjerom, sa značenjem.
Ali bosanske kugle pripadaju onoj drugoj grupi – prirodnim tvorevinama. I upravo to insistiranje na razlici mi je važno. Kao što u životu ne možemo sve trpati u isti koš, tako ne možemo ni svaku okruglu stijenu proglasiti dokazom iste teorije. Potrebna je ona najteža stvar – razlikovanje. Odvajanje činjenica od buke, kako sam i sam napisao u svojoj biografiji. Važnog od nametnutog.
I možda je to najveća vrijednost zavidovićkih kugli. One nisu samo turistička atrakcija. One su test. Test koliko smo spremni da prihvatimo jednostavno, prirodno objašnjenje koje zahtijeva razumijevanje vremena i procesa, a koliko ćemo radije posegnuti za senzacijom koja nam daje instant osjećaj misterije.
Ne obećavam potpunu objektivnost, napisao sam na svom blogu. I zaista, i ja bih volio da je istina da su ove kugle ostavili neki davni graditelji. Ta priča bi bila ljepša za prepričavanje uz kafu. Ali iskren pokušaj da se razdvoji ono što znamo od onoga u šta smo naučeni da vjerujemo – kaže da su ove kugle remek-djelo prirode, a ne čovjeka.
I na kraju, možda je to i najljepši zaključak. Da autor ponekad govori jasnije kada ostane izvan svjetla, a da priroda govori najjasnije kada je pustimo da bude ono što jeste, bez naše potrebe da je dodatno mistifikujemo.
Ako vas put ikada nanese prema Zavidovićima, prošetajte do Graba. Stanite pored te kugle od 37 tona. Dodirnite je. I razmislite koliko je kiša moralo pasti, koliko je potok morao da mijenja svoj tok i koliko je vremena moralo proći da biste vi danas mogli da stojite pored nje i pitate se – ko ju je napravio.
Odgovor je, možda, manje spektakularan, ali je mnogo dublji nego što mislimo.