Prije nekoliko dana naletim na naslov koji već na prvi pogled obećava da će vas natjerati da se osjećate loše u vezi sa sobom. Zvuči otprilike ovako: baka 70 godina, tijelo kao od gvožđa. Fotografija žene koja bi bez problema mogla posramiti većinu ljudi upola mlađih od sebe. Komentari ispod članka standardni. Bravo, kraljice. Svaka čast. Trebamo više ovakvih primjera. I onaj neizbježni, ja sa 30 ne mogu stepenice da pređem.
Pročitao sam taj tekst na Superženi i ostao sa pomiješanim osjećajem. S jedne strane, priča je zaista impresivna. S druge strane, način na koji je ispričana i način na koji je mi konzumiramo govori mnogo više o nama nego o njoj.
Šta se zapravo dogodilo
Ukratko, radi se o ženi u osmoj deceniji života koja je u godinama kada većina njenih vršnjakinja, a i društvo oko njih, smatra da je vrijeme da se uspori, odlučila da uradi suprotno. Počela je ozbiljno da trenira, da diže tegove, da radi ono što se u našim glavama i dalje vodi kao rezervisano za mlade i nabildane muškarce.
Nije to priča o nekom čudotvornom eliksiru. Nema tu operacija, nema filtera koji brišu godine. Ima disciplina, tegovi, znoj i kontinuitet. Godine treninga. Odbijanje da prihvati da sa 70 mora da izgleda istrošeno, bolesno i pomireno sa činjenicom da je najbolje prošlo.
I to je cijela poenta. Nema prečice.
Ono što me je natjeralo da zastanim nije njen biceps ili trbušni mišići. To je činjenica da ovakve priče i dalje funkcionišu kao senzacija. Kao da je neko vidio jednoroga. Da je žena od 70 digla 100 kilograma, to je vijest. Da muškarac od 70 digne isto, to je vijest, ali malo manje senzacionalna. Da djevojka od 25 to uradi, to nije vijest uopšte. I tu negdje počinje moj problem sa ovim narativom.
Zašto nas ova priča toliko pogađa
Meni je posebno zanimljivo kako ovakvi tekstovi uvijek imaju istu strukturu. Prvo šok. Pa divljenje. Pa onda mala doza krivice koja se servira čitaocu. Ako može ona sa 70, šta je tvoj izgovor.
I razumijem zašto mediji to rade. Taj naslov pali. Svi kliknemo. Ja sam kliknuo. Ali mislim da ta rečenica, koliko god motivaciono zvučala, potpuno promašuje suštinu.
Jer ona nije dokaz da svi možemo sve ako samo hoćemo. Ona je dokaz da godine nisu toliki bauk kolikim ih pravimo, ali i da tijelo ne prašta nered od 40 godina loših navika koji pokušavate ispraviti za mjesec dana pred ljeto.
Mi smo kao društvo, a posebno na Balkanu, usvojili jednu vrlo jasnu putanju starenja. Negdje oko 50. godine život prestaje da bude fizički aktivan. Kretanje se svodi na kuća, posao, kafana, vikendica. Sport postaje nešto što gledate na televiziji. Baka je tu da čuva unuke, da mijesi pitu, da se žali na pritisak i koljena. Deda da sjedi ispred zadruge. I to je to. Svako ko iskoči iz te šeme postaje egzotika.
Ova žena je iskočila. I zato je vijest. A ne bi trebala biti.
Ne mogu se oteti utisku da je naše iznenađenje zapravo priznanje koliko smo nisko postavili ljestvicu. Divimo se nekome ko je uradio najnormalniju stvar na svijetu, pobrinuo se za svoje tijelo, kao da je izveo nešto natprirodno. A zapravo je samo bila dosljedna tamo gdje je većina odustala.
Mit o godinama i tijelu od gvožđa
Postoji jedna opasna rečenica koja se stalno ponavlja, metabolizam mi je spor, godine su učinile svoje. I jeste, tijelo sa 70 nije isto kao sa 25. Oporavak je sporiji, povrede su češće, hormoni rade drugačije. Niko to ne spori.
Ali nauka već dugo govori nešto što medijski naslovi ne vole da prenesu jer nije dovoljno senzacionalno. Mišić ne zna koliko imate godina. On zna samo da li ga koristite ili ne. Sarcopenija, odnosno gubitak mišića sa godinama, nije neminovnost nego posljedica nekretanja. Gustina kostiju opada ako ih ne opterećujete. Snaga nestaje ako je ne trenirate.
Ova baka nije pobijedila biologiju. Ona je samo sarađivala sa njom. Dok većina njenih vršnjakinja, a budimo realni, i mnogo mlađih ljudi, dan provede sjedeći, ona je birala da se kreće. I tijelo je odgovorilo onako kako tijelo uvijek odgovara na stimulans. Prilagodilo se.
Moj problem sa ovakvim pričama je što ih često pretvorimo u jeftinu motivaciju za Instagram. Podijelimo video gdje žena od 70 radi zgibove, napišemo bravo i nastavimo dalje po starom. Kao da smo time nešto uradili za sebe. Nismo. Samo smo na trenutak ublažili grižu savjesti.
Prava poruka ove priče nije da svi sa 70 trebamo izgledati kao bodibilderi. Nego da granica koju smo postavili u glavi, ono e sad sam star, sad ne mogu, ne postoji tamo gdje mislimo da postoji. Pomjerena je mnogo dalje nego što nam odgovara da priznamo.
Druga strana priče koju niko ne spominje
Naravno, postoji i druga strana. I pošteno je reći je.
Prvo, ovakvi primjeri su izuzeci, ne pravilo. Ne zato što je nemoguće, već zato što zahtijevaju uslove koje mnogi nemaju. Vrijeme, novac za teretanu i kvalitetnu hranu, pristup treneru koji zna kako raditi sa starijim osobama, zdravlje koje dozvoljava takav napor i, što je najvažnije, mentalnu snagu da izdržite poglede okoline koja će vas u početku ismijavati.
Zamislite našu svakodnevicu. Žena od 70 uđe u teretanu u prosječnom bh. gradu. Šta mislite kako će je gledati. Dio će je podržati, ali dobar dio će okretati glavom i šaptati šta će ova ovdje. To nije zanemarljiv pritisak. Potrebna je ozbiljna doza samopouzdanja da ga ignorišete.
Drugo, mediji vole da naprave spektakl od tijela, a rijetko pričaju o zdravlju iznutra. Da li je ona zdrava jer vježba, ili vježba jer je zdrava pa može. To je važna razlika. Neki ljudi sa 70 imaju hronične bolesti, oštećene zglobove, srčane probleme. Za njih put nije isti i poređenje može biti frustrirajuće. Nije svako u poziciji da digne teg, ali skoro svako je u poziciji da se kreće više nego juče. I to se gubi u naslovu tijelo kao od gvožđa.
I treće, mi volimo da slavimo pojedinca, a ignorišemo sistem. Koliko naši gradovi uopšte nude sadržaj za starije osobe koji nije kladionica i park sa razvaljenom klupom. Koliko teretana ima programe prilagođene seniorima. Koliko doktori savjetuju kretanje, a koliko samo prepišu tabletu za pritisak i kažu ne naprežite se. Ova žena je uspjela uprkos sistemu, ne zahvaljujući njemu.
Šta ova priča govori o nama mlađima
I da budem potpuno direktan, meni je ova priča više opomena za tridesetogodišnjake i četrdesetogodišnjake nego inspiracija za penzionere.
Gledam ljude oko sebe. Moje generacije. Sjedimo po 8 sati na poslu, pa sjednemo u auto, pa sjednemo u kafić, pa legnemo ispred televizora. Kukamo kako nemamo energije. Kako nas sve boli. A onda se čudimo ženi od 70 koja pršti od snage. Pa naravno da pršti. Ona se kreće. Mi ne.
Nije poenta da svi moramo u teretanu i da dižemo mrtvo dizanje. Poenta je da smo normalizovali propadanje. Prihvatili smo da je sasvim očekivano da sa 35 imate višak od 15 kilograma, da vas bole leđa, da ne možete istrčati 500 metara bez da ostanete bez daha. I onda to pravdamo godinama, stresom, poslom. A istina je mnogo jednostavnija i neugodnija. Zapustili smo se.
Ova baka nam ne govori da je lako. Ona nam govori da je moguće. I to je neugodna istina jer briše izgovore.
Sjećam se jedne rečenice koju je izgovorila u tom tekstu, parafraziraću je, da se nikada nije osjećala bolje i da joj je žao što nije počela ranije. To je rečenica koja bi trebala da odzvanja svakom ko misli da je kasno. Nije kasno sa 40. Nije kasno sa 60. Kasno je samo kada odlučite da jeste.
Pitanja koja ostaju nakon što zatvorimo članak
Nakon što lajkovi prođu i članak padne u zaborav, ostaje nekoliko pitanja koja niko ne postavlja.
Koliko dugo će još ovakve priče biti izuzetak. Hoćemo li ikada doći do trenutka kada žena od 70 u teretani neće biti vijest nego sasvim obična pojava.
Šta radimo da naša djeca ne dođu u situaciju da sa 50 izgledaju i osjećaju se lošije od ove bake sa 70. Učimo li ih da je kretanje normalan dio dana, kao pranje zuba, ili ih učimo da je sport samo za talente i mlade.
I na kraju, koliko smo spremni da prestanemo da tražimo motivaciju po portalima i da zaista ustanemo. Jer budimo realni, članak će vas motivisati narednih sat vremena. Možda ćete otići u šetnju. Ali disciplina ne dolazi iz članka. Dolazi iz odluke da radite nešto i onda kada vam se ne da.
Ja ne gledam ovu ženu kao čudo. Gledam je kao podsjetnik. Podsjetnik da tijelo pamti svaki trening i svako odustajanje. Da godine nisu izgovor nego broj. I da je najveća razlika između nje i prosječne osobe njenih godina, a i mnogih mlađih, u tome što je ona jednog dana prestala da traži razloge zašto ne može i pronašla način kako može.
I to je, po meni, jedina stvar koju vrijedi prepisati iz njene priče. Ne broj kilograma koje diže, ne izgled njenih ruku, nego ta tvrdoglavost da ne pristane na ulogu koju joj je društvo namijenilo.
Ako me pitate da li me je inspirisala. Jeste. Ali ne na onaj jeftin način, jao što je super. Inspirisala me je da se zapitam koliko sam puta sam sebi rekao da sam umoran, da nemam vremena, da ću od sutra. A sutra je, za nju, trajalo godinama. Svaki dan pomalo.
I možda je to najvažnija lekcija. Gvožđe ne nastaje preko noći. Ni tijelo od gvožđa. Nastaje ponavljanjem. A ponavljanje je dosadno. Nema tu senzacije. I zato nikada neće biti viralno kao sama fotografija. Ali je jedino što zaista vrijedi.