Ponekad naletim na izjavu koja mi prvo zvuči kao holivudska PR fraza, pa me tek kasnije natjera da zastanem. Upravo mi se to dogodilo s pričom Charlize Theron o snimanju filma Pobješnjeli Maks: Divlja cesta.
Rekla je da su joj to neke od omiljenih uspomena u karijeri, da je posebno vežu emocije za taj period. Na prvu, zvuči kao nešto što glumci govore za svaki film na press turneji. Znate taj ton, svi su divni, ekipa je bila porodica, iskustvo je bilo nevjerovatno. Ali kod ovog filma to jednostavno ne pije vode, jer o snimanju Pobješnjelog Maksa znamo previše da bismo ga tek tako strpali u ladicu lijepih uspomena.
Taj film se snimao godinama u mislima Georgea Millera, pa mjesecima u pustinji u Namibiji, u vrućini, prašini, sa kaskaderima, kamionima, kvarovima i stalnim probijanjem rokova. Theron je igrala Furiosu, ženu obrijane glave, s metalnom rukom, koja vozi ratni kamion kroz pustinju i bježi od kulta koji tretira žene kao vlasništvo. Tom Hardy je bio Max. Njih dvoje se, po svemu što su kasnije priznali, na setu nisu podnosili. Hardy je kasnije javno rekao da je bio preopterećen i da joj duguje izvinjenje. Theron je govorila da se osjećala nesigurno i da joj je trebala zaštita producenta. To nije bila mala nesuglasica oko replika, to je bio mjesecima dug suživot dvoje ljudi pod pritiskom, iscrpljenih, u uvjetima koji bi i najbolje prijatelje posvađali.
I onda, deset godina kasnije, ona kaže: drage uspomene. Meni je posebno zanimljiv taj obrat.
Šta se zapravo dogodilo u pustinji
Da se podsjetimo konteksta, jer bez njega ova izjava nema težinu.
Pobješnjeli Maks: Divlja cesta iz 2015. godine nije bio običan nastavak. Originalni serijal s Melom Gibsonom bio je kultni dio historije akcijskog filma, ali Miller je htio nešto drugo: film potjere od dva sata, gotovo bez pauze, s minimalnim dijalogom i maksimalnom fizičkom akcijom. Bez zelenih ekrana koji sve rješavaju, bez olakšica. Pravi kamioni, pravi ljudi, pravi pijesak u zubima.
Film je probio budžet, snimanje se odužilo, vremenske neprilike u pustinji su uništile planove, a studio Warner Bros. je bio nervozan. Usred svega toga je Furiosa, lik koji je Theron gradila kao srce filma, i Max, lik koji je Hardy pokušavao iznijeti u sjeni Gibsona.
Ne mogu se oteti utisku da je cijeli projekt u tom trenutku izgledao kao recept za katastrofu. Imaš reditelja vizionara u sedamdesetim godinama koji traži savršenstvo u svakom kadru, imaš dvoje glavnih glumaca koji se ne slažu, imaš fizički naporno snimanje gdje svaka scena znači rizik od povrede. Knjiga Kylea Buchanana o tom snimanju, u kojoj su govorili i članovi ekipe, opisuje vikanje, kašnjenja, strah i osjećaj da film nikada neće biti završen.
Moj problem s ovim je sljedeći: kad danas slušamo da je to bilo divno iskustvo, lako zaboravimo koliko je to snimanje bilo grubo, posebno za ženu u mačo okruženju akcijskog filma. Theron je sama pričala da je tražila da se na set dovede producentica jer se nije osjećala sigurno. To nije detalj koji se tek tako prebriše nostalgijom.
Pa ipak, razumijem zašto to danas zvuči drugačije.
Zašto Furiosa nije samo još jedna uloga
Mislim da ključ nije u tome da je snimanje bilo lijepo. Nije bilo. Ključ je u tome šta je iz njega izašlo.
Furiosa je postala rijedak primjer ženskog akcijskog lika koji nije napisan kao ukras ili kao muškarac u ženskom tijelu. Ona ne spašava stvar jer je ljepša ili pametnija od svih, nego jer donosi odluku i plaća cijenu za nju. Ošišana, prljava, umorna, bez onog holivudskog filtera koji žene u akcijskim filmovima obično moraju nositi. Theron je u toj ulozi morala odbaciti sve ono po čemu je Hollywood do tada znao: glamur, šminku, tipičnu ljepoticu iz reklame.
Meni je to najjači dio cijele priče. Charlize Theron je prije toga već imala Oscara za Čudovište, gdje se fizički transformisala do neprepoznatljivosti. Mogla je ostati u sigurnoj zoni dramskih uloga. Umjesto toga pristala je da mjesecima visi na kamionu u Namibiji i da se bori za lik za koji studio isprva nije ni bio siguran da će publika prihvatiti.
I publika ga je prihvatila više nego što se iko nadao. Kritika je film dočekala kao remek djelo akcije, dobio je šest Oscara u tehničkim kategorijama, a Furiosa je zasjenila Maksa. To se rijetko dešava u franšizi nazvanoj po muškom liku. Ljudi i danas raspravljaju je li to njen film ukraden Maksu, iako je meni to pogrešno pitanje. Nije ukraden, ona ga je iznijela.
Kad glumac ima takav rezultat, logično je da na patnju gleda drugačije. Psihološki, to svi radimo. Maratonac ne pamti svaki korak pred kraj kad je htio odustati, pamti ulazak u cilj. Planinari pričaju s ljubavlju o usponima gdje su se smrzavali. Theron danas ne slavi prašinu i svađe, slavi činjenicu da je preživjela nešto što je imalo smisla.
Ovdje se postavlja pitanje koje originalni intervjui često preskoče: da li bi te uspomene bile drage da je film propao na kinoblagajnama? Iskreno sumnjam. Da je Divlja cesta bila promašaj, to snimanje bi ostalo trauma o kojoj se šuti. Ovako je postalo mit o tome kako se veliki filmovi rađaju u bolovima. Uspjeh retroaktivno uljepšava sjećanje. To nije licemjerje, to je ljudski.
Druga strana priče koju ne treba preskočiti
Pošteno je reći i ovo: ima nešto pomalo neugodno u romantiziranju teškog seta.
Hollywood voli priču o patnji za umjetnost. Reditelj koji maltretira ekipu jer je genije, glumci koji se mržnje pa to ispadne hemija na ekranu, ekipa koja ne spava danima jer se snima remek djelo. Ta mitologija je opasna jer opravdava loše ponašanje. Ako je rezultat dobar, onda je valjda bilo vrijedno vikanja, nesigurnosti, iscrpljivanja.
Ne mislim da Theron to želi reći. Ona je, naprotiv, bila među rijetkima koja je otvoreno govorila da joj je bilo teško i da joj je bila potrebna podrška. Hardy je priznao grešku. Članovi ekipe su priznali da je komunikacija bila loša. To je zapravo rijedak primjer da su ljudi iz velikog sistema priznali da sistem nije valjao.
Ali kad se danas sve svede na lijepe uspomene, bojim se da će neko mlađi, neko ko tek ulazi u industriju, iz toga izvući pogrešnu poruku: izdrži sve, šuti, isplatiće se. Neće se uvijek isplatiti, a i kad se isplati, cijena ostaje.
Ima i drugi ugao, onaj oko nastavka. Miller je kasnije snimio Furiosu kao prednastavak s Anyom Taylor-Joy, uz obrazloženje da Theron ne može igrati dvadeset godina mlađu verziju bez digitalnog podmlađivanja koje bi izgledalo lažno. Theron je priznala da ju je to zaboljelo. To je razumljivo. Stvoriš lik od nule, daš mu tijelo i glas, a onda gledaš kako ga neko drugi igra u priči o njegovoj mladosti, dok tebe otpišu rečenicom o tehnologiji. Moguće je da dio današnje nostalgije dolazi i odatle. Kad izgubiš priliku da se vratiš liku, počneš više cijeniti ono što si imala.
Ne kažem da je Anya Taylor-Joy loš izbor, naprotiv, ona je odlična glumica, a Furiosa kao film ima svoje kvalitete. Samo kažem da Hollywood ima ružnu naviku da žene određene dobi lako zamijeni mlađim verzijama, dok muškarci iste dobi i dalje igraju akcijske heroje bez objašnjenja. Theron ima 50 godina i fizički bi i danas mogla iznijeti Furiosu, ali industrija je odlučila da je za priču o porijeklu treba mlađe lice. To je poslovna odluka, ali boli.
Zato njenu izjavu čitam i kao tihu poruku Milleru i studiju: ono što smo napravili nas dvoje, ja i taj lik, niko nam ne može oduzeti, pa ni novi film.
To mi je ljudski i pošteno.
Na kraju, šta običan gledalac, poput mene i vas, ima od svega ovoga? Možda podsjetnik da filmovi koje volimo ne nastaju u idealnim uvjetima. Volimo misliti da iza dobre umjetnosti stoji dobra atmosfera, ali često stoji sukob, ego, strah i tvrdoglavost. Divlja cesta je baš zato tako sirova i iskrena na ekranu, jer sirovost nije glumljena, ona se prelila sa seta u kadar.
Ja ovaj film vidim drugačije nego većinu akcijskih spektakala. Nije mi drag samo zbog jurnjave, nego jer je dokaz da akcijski film može imati ideju: o slobodi, o tijelu kao vlasništvu, o bjekstvu od kulta vođe koji kontroliše vodu, benzin i žene. U zemlji poput naše, gdje se pojam slobode često svodi na zastavu i parolu, priča o ženi koja ukrade kamion i odveze pet zatočenih djevojaka u nepoznato djeluje iznenađujuće konkretno. Nema tu velike filozofije, ima čin: uzmeš volan i voziš.
I zato mi je Theron bliža kad kaže da joj je to draga uspomena nego kad bi rekla da je bilo strašno i da ne želi o tome pričati. Prva verzija znači da je našla mir s tim. Druga bi značila da je trauma ostala netaknuta.
Ne vjerujem u priče da je patnja nužna za vrhunski rezultat. Vjerujem da su neki ljudi, jednom u karijeri, spremni platiti visoku cijenu za nešto u šta vjeruju, i da im kasnije bude drago da su platili, iako nikome ne bi preporučili isto. To je, čini mi se, tačno ono što Theron danas osjeća prema Pobješnjelom Maksu.
Nije joj bilo lijepo. Bilo joj je važno. A to dvoje se često miješa tek kad prođe dovoljno godina.