Prije petnaestak godina Firefox je bio moj glavni preglednik, i to bez ikakve dileme. Internet Explorer je bio spor, nesiguran i pun rupa, Chrome je tek stizao, a Firefox je nudio tabove koji rade kako treba, ekstenzije, blokiranje reklama i osjećaj da koristiš nešto što su napravili ljudi koji mare za web, a ne za prodaju oglasa. Zato mi je i danas pomalo nevjerovatno pogledati brojke. Prema StatCounteru, Firefox je globalno na svim uređajima pao na oko 2,5 posto, na desktopu se drži na nekih šest do sedam posto, dok Chrome drži više od dvije trećine. To više nije pad, to je nestajanje.

Tekst koji me je povukao da o ovome pišem polazi od prilično grube teze, da je Mozilla sve uradila sama sebi. Meni ta rečenica zvuči pretjerano, ali iskreno, što sam više slagao činjenice, to mi je bila bliža istini.

Šta se zapravo dogodilo sa Firefoxom

Ukratko, Firefox je od 2004. do negdje 2010. godine proživio zlatno doba. Uspio je ono što je tada izgledalo nemoguće, natjerati Microsoftov Internet Explorer u povlačenje. U jednom trenutku držao je preko trideset posto tržišta, u Njemačkoj i nekim drugim evropskim zemljama i više od pola. Bio je brz, otvoren i imao je zajednicu.

Onda je došao Chrome 2008. godine, i sve se promijenilo. Google je imao ono što Mozilla nikada nije imala, kontrolu nad najposjećenijom stranicom na svijetu, nad YouTubeom, Gmailom, Androidom i beskonačan budžet za marketing. Chrome je na svaku Google stranicu stavio poziv da ga instaliraš, bio je brz i jednostavan, a Firefox je baš tada upao u godine lutanja.

Meni je posebno zanimljivo da pad Firefoxa nije bio nagao. To nije bio jedan krah, nego sporo curenje od po jedan posto godišnje. Korisnici nisu odlazili u bijesu, nego tiho. Jedan dan si primijetio da ti banka bolje radi u Chromeu, drugi dan da ti Google Docs šteka u Firefoxu, treći dan si kupio Android telefon gdje je Chrome već instaliran i nikada ga nisi ni obrisao. U Bosni i Hercegovini to izgleda još jednostavnije. Ogromna većina ljudi koristi ono što je došlo s telefonom. Niko ne bira preglednik, ljudi biraju telefon, a preglednik dobiju usput.

Mozilla je prestala da se ponaša kao čuvar weba

Moj problem sa Mozillom nije što su loši ljudi, nego što su godinama djelovali kao organizacija koja više ne zna zbog čega postoji.

Mozilla je formalno neprofitna fondacija sa komercijalnim krilom, i to je dugo bio dio njenog šarma. Mi se borimo za otvoreni web, govorili su. U praksi, preko osamdeset posto prihoda dolazilo je od jednog ugovora, od Googlea, koji plaća da bude zadani pretraživač u Firefoxu. Zadnje javne brojke govore o redu veličine od oko petsto miliona USD godišnje, uz ukupne prihode od nekih šeststo miliona USD. Dakle, najveći borac protiv monopola živi od čekova monopoliste.

Ne mogu se oteti utisku da je taj novac pokvario prioritete. Umjesto da svaki cent ulažu u to da Firefox bude brži, stabilniji i bolji na mobitelu, Mozilla se razbacala na desetine sporednih projekata. Firefox OS, koji niko nije tražio. Pocket, koji su kupili pa ugasili. Razni VPN proizvodi, servisi za e poštu, akvizicije vezane za vještačku inteligenciju, oglašavanje koje poštuje privatnost i slično. Svaki od tih poteza se na papiru mogao braniti, ali u zbiru izgleda kao bježanje od glavnog posla.

U isto vrijeme, sam Firefox je prolazio kroz redizajne koji su nervirali najvjernije korisnike. Verzije sa brzim ciklusom izdavanja, pa Australis, pa Quantum koji je tehnički bio odličan, pa Proton. Svaki put bi nestalo nešto što su ljudi voljeli, promijenio se izgled tabova, menija, ekstenzije bi pucale. Programeri koji su pravili legendarne dodatke osjetili su se odbačeno kada je Mozilla prešla na novi WebExtensions model i odsjekla stari XUL ekosistem. Razumijem tehničke razloge, ali osjećaj zajednice se tada slomio.

Ima tu i pitanje plata i upravljanja. Dok su otpuštali inženjere, 2020. godine oko 250 ljudi, pa ponovo početkom 2024. godine oko šezdeset ljudi, plata tadašnje direktorice Mitchell Baker mjerila se milionima USD godišnje. Možda je to normalno za američki tehnološki sektor, ali nije normalno za neprofitnu organizaciju koja moli korisnike za donacije od tri USD i istovremeno gubi udio na tržištu. Takve stvari ljudi pamte.

Chrome nije pobijedio samo zato što je bolji

Da budem pošten, nije sve do Mozille. Google je igrao prljavo pametno.

Chrome nije pobijedio samo brzinom. Pobijedio je distribucijom. Imaš najveći pretraživač, najveći video servis, najveći mobilni operativni sistem i na svakom od njih guraš svoj preglednik. Uz to, moderni web se sve više pravi samo za Chrome. Web developeri testiraju u Chromeu, koriste tehnologije koje Google progura kroz standardizaciju, a stranice onda u Firefoxu ili Safariju rade lošije ili se čudno ponašaju. Korisnik ne krivi stranicu, krivi Firefox.

Drugi zid je Appleov iOS. Godinama je Apple na iPhoneu dopuštao samo svoj WebKit pogon, pa je Firefox na iOS-u bio Firefox samo po imenu, ikonici i sinhronizaciji, a ispod haube Safari. Kako da se takmičiš kada ti na četvrtini tržišta pametnih telefona zabrane vlastiti pogon.

Meni je baš taj dio priče važan jer pokazuje da tržište preglednika nikada nije bilo slobodno. Ljudi vole reći da je najbolji proizvod pobijedio, ali to ovdje nije tačno. Pobijedio je onaj ko je kontrolisao ulazna vrata internetu.

Ipak, i uz sve to, moj zaključak ostaje da je Mozilla imala šansu i da ju je propustila. Imala je brend kojem se vjerovalo, imala je zajednicu, imala je novac od Googlea koji je mogla iskoristiti da izgradi vrhunski mobilni preglednik i da Gecko učini ravnopravnim. Umjesto toga, Firefox na Androidu je godinama bio drugorazredan proizvod, sporiji, sa lošijom podrškom, dok je Firefox Focus ostao eksperiment. Kada jednom izgubiš mobilnu generaciju, jako se teško vraćaš.

Zašto bi običnog korisnika uopšte bilo briga

Znam kako ovo zvuči prosječnoj osobi. Kakve veze ima koji preglednik koristim ako svi otvaraju iste stranice. Ima veze, i to velike.

Trenutno u svijetu postoje samo tri ozbiljna pogona za preglednike, Googleov Blink, Appleov WebKit i Mozillin Gecko. Sve ostalo, Edge, Opera, Brave, Vivaldi, Arc, zasnovano je na Chromiumu, dakle na Googleovoj tehnologiji. Ako Firefox nestane, ostaju praktično dva igrača, Google i Apple. To znači da će jedna kompanija defacto pisati pravila weba.

Već sada to vidimo na primjeru blokiranja reklama i praćenja. Google gura Manifest V3, novi model ekstenzija koji ograničava moć blokatora poput uBlock Origina. Firefox je rekao da će zadržati podršku za stari, moćniji Manifest V2, i to je jedan od rijetkih razloga zbog kojih se dio naprednijih korisnika vratio Firefoxu tokom 2024. i 2025. godine. Ako Gecko umre, ta alternativa nestaje.

Za privatnost je posljedica još direktnija. Chrome je napravljen da šalje podatke u ekosistem koji živi od oglasa. Firefox, uz sve mane, po zadanim postavkama blokira više trackera, ima kontejnerske tabove, bolju izolaciju i ne veže te za reklamni ID. Nije savršen, daleko od toga, ali je jedini mainstream preglednik čiji poslovni model nije prodaja pažnje.

Ovdje se postavlja pitanje i za države poput Bosne i Hercegovine. Mi nemamo domaći preglednik, nemamo uticaj na standarde, mi smo samo korisnici. Kada web postane vlasništvo dvije američke firme, naša mogućnost izbora svodi se na to da prihvatimo njihove uslove ili da ne koristimo internet. To nije apstraktna priča o tehnologiji, to je pitanje digitalne zavisnosti.

Da li Firefox uopšte može preživjeti

Najneugodnije pitanje za Mozillu glasi, šta ako Google prestane da plaća.

Taj ugovor o zadanoj pretrazi produžava se svakih nekoliko godina i doslovno drži Firefox u životu. Paradoks je brutalan, Google finansira svog jedinog nezavisnog konkurenta da bi mogao reći regulatorima da konkurencija postoji. Ako američki antimonopolski postupci protiv Googlea dovedu do zabrane takvih plaćanja, Mozilla bi preko noći mogla ostati bez većine prihoda.

Drugi scenario je da Mozilla sama odluči da se odrekne tog novca i okrene donacijama i pretplatama, ali brojke to ne podržavaju. Donacije su simbolične u odnosu na troškove razvoja modernog pogona. Razvoj Geckoa košta stotine miliona USD godišnje i zahtijeva stotine inženjera. To ne može volonterski forum.

Ja ovo vidim drugačije od onih koji već pišu čitulje Firefoxu. Mislim da tehnički Firefox u 2025. i 2026. godini uopšte nije loš. Quantum je ispravio brzinu, potrošnja memorije je često bolja nego kod Chromea sa pedeset tabova, privatnost je bolja, a podrška za ekstenzije je prednost. Problem nije tehnologija, problem je percepcija da je Firefox gotov. Kada jednom ljudi počnu misliti da nešto umire, prestanu ga preporučivati, developeri ga prestanu testirati, firme ga prestanu podržavati, i proročanstvo se samo ispuni.

Mozilla bi, po mom mišljenju, morala uraditi tri jednostavne, ali teške stvari. Prvo, javno priznati da je preglednik glavni proizvod i da sve ostalo postoji samo ako pomaže pregledniku. Drugo, napraviti najbolji Firefox na Androidu koji je ikada postojao, brz, sa pravom podrškom za ekstenzije i sinhronizacijom koja radi bez greške. Treće, prestati tretirati zajednicu kao smetnju i vratiti povjerenje ljudi koji su godinama besplatno prevodili, testirali i branili Firefox po forumima.

Ne vjerujem da će se to dogoditi bez ozbiljnog reza u upravi i kulturi. Organizacija koja godinama više liči na fondaciju za raspodjelu grantova nego na softversku firmu teško će odjednom postati brza i fokusirana.

Ostaje mi gorak zaključak. Internet je nekada imao izbor koji se osjetio. Danas većina ljudi ne zna ni koji preglednik koristi, samo klikne plavu, crvenu ili šarenu ikonicu. Firefox nije ubio Chrome svojom kvalitetom, ubila ga je ravnodušnost korisnika i rastresenost onih koji su ga vodili. I to je možda najtužniji dio, jer se radi o proizvodu koji je i dalje dobar, ali iza kojeg stoji organizacija kojoj malo ko još vjeruje da zna kuda ide.

Ako Firefox zaista spadne ispod jedan posto i postane fusnota, nećemo izgubiti samo jedan program. Izgubit ćemo dokaz da je moguće imati uspješan preglednik koji ne pripada reklamnoj industriji. A kada taj dokaz nestane, niko ga neće finansirati ponovo.

IZVOR: Digital Unpacked