Crveni tepih u Veneciji odavno nije uvod u film. On je film za sebe, sa vlastitim scenarijem, glavnim ulogama i očekivanim krajem. Znam to, vidjeli ste to stotinu puta, ali svake godine se pravimo da je iznenađenje kada neko “pokori”, “zapaljuje” ili “ubija izgledom”. Upravo tim rječnikom je dočekana i Madalina Ghenea na ovogodišnjem festivalu u Veneciji.
Prema tekstu koji je povod za ovu priču, Ghenea se pojavila na premijeri filma “Oasis: Don’t Look Back in Anger” u crnom kožnom kombinezonu modne kuće Trussardi, uz naglašenu šminku, spuštenu frizuru i visoke potpetice. Fotografima je, kako se navodi, pozirala uz osmijeh, u pozi “prave zavodnice”. Vijest je objavljena 6. septembra 2026. godine, pred sam kraj festivala.
Meni je posebno zanimljivo ono što se u članku provlači kao usputna opaska. Ghenea je poznata po golim haljinama i provokativnim izdanjima, a ovaj put je, piše, “promijenila modni narativ”. Dakle, vijest nije samo da je bila lijepa. Vijest je da nije bila gola na očekivani način. To dovoljno govori o tome gdje smo stigli sa festivalskom modom.
Šta se zapravo dogodilo u Veneciji
Da raščistimo činjenice. Filmski festival u Veneciji je najstariji filmski festival na svijetu i jedan od tri najvažnija uz Cannes i Berlin. Održava se na Liduu, traje desetak dana krajem augusta i početkom septembra, a crveni tepih je njegov izlog prema cijelom svijetu.
Ove godine se, kao i uvijek, pisalo o filmovima, nagradama i autorskim imenima, ali je paralelni program bio jednako bučan: ko je šta obukao, ko je pokazao više, ko je pretjerao, ko je bio “vulgaran”, a ko “sveden, ali šik”. U tom paralelnom programu Madalina Ghenea ima stalno mjesto.
Ona nije glumica sa A liste koja dolazi da promoviše glavnu ulogu u konkurenciji za Zlatnog lava. Ona je model i glumica iz Rumunije, rođena 1987. u Sloboziji, poznata iz filmova poput “Youth” Paola Sorrentina, “House of Gucci” Ridleyja Scotta i niza italijanskih televizijskih i modnih projekata. U Italiji je godinama prisutna, u tabloidima stalno, a na crvenim tepisima prepoznatljiva po tijelu koje mediji nikada ne propuštaju istaknuti.
I sad dolazi taj kombinezon. Crna koža, kroj uz tijelo, bez čipke, bez providnih panela, bez proreza do kuka. Za nekoga ko redovno bira gole haljine, to jeste zaokret. Nije skroman izbor u klasičnom smislu, jer kožni kombinezon i dalje ističe figuru, ali jeste drugačija poruka. Manje kože, više stava. Manje očekivanog, više kontrole.
Jezik kojim se o ženama piše i dalje je problematičniji od odjeće
Moj problem sa ovim nije Ghenea. Moj problem je način na koji se o njoj piše.
Pogledajte naslove koji prate ovakve događaje: “ubija kako izgleda”, “seksi Rumunka”, “raskošni atributi”, “oslobodila grudi”, “dobićemo srčani udar”, “samo je oslobodila grudi”. To nije opis mode. To je jezik koji ženu svodi na tijelo i reakciju muške publike.
Ne mogu se oteti utisku da se ovdje radi po automatizmu. Ako je haljina provokativna, naslov mora biti provokativan. Ako je izdanje svedenije, onda se i to mora objasniti kroz tijelo: vitka figura, ali “ne na vulgaran način”. Kao da žena na crvenom tepihu ne može postojati izvan te dvije ladice, ili si gola i vulgarna ili si pokrivena pa si iznenađenje.
Ghenea je u tom sistemu savršena za klikove. Lijepa je, slobodna je pred kamerama, zna pozirati, ne bježi od seksualnosti. Mediji to koriste, ona to koristi, publika klikće. Svi zadovoljni, osim što se film zbog kojeg je navodno došla spomene u jednoj rečenici. Premijera dokumentarca o Oazisu postane fusnota u tekstu o kombinezonu. To je, ukratko, sudbina crvenog tepiha u doba portala i Instagrama.
Ima tu i jedna zanimljiva geografska etiketa koja se stalno lijepi. U domaćim medijima je često nazivaju “najljepšom ženom na Balkanu”, iako je Rumunija zemlja koja je samo jednim dijelom na Balkanu, a kulturološki i medijski više gravitira prema Italiji gdje Ghenea živi i radi. Ali Balkan dobro zvuči u naslovu. Blisko je, naše je, a opet egzotično. Takve sitnice otkrivaju da se ne piše da bi se informisalo, nego da bi se izazvala reakcija.
Zašto je kožni kombinezon pametan potez, sviđalo se to nekome ili ne
Volio bih da se na trenutak odmaknem od trača i pogledam ovaj stajling hladne glave. Mislim da je Ghenea ovaj put odigrala zrelo.
Prvo, gole haljine su postale uniforma. Prije deset godina providna haljina na crvenom tepihu bila je skandal i rizik. Danas je to očekivana rutina. Sidney Sweeney, Georgina Rodriguez, pola Hollywooda i pola estrade, svi su prošli kroz istu formulu. Kada svi nose golo, golo više nije hrabro. Postane dosadno.
U takvoj konkurenciji, crni kožni kombinezon se izdvaja. On kaže: ne moram pokazati sve da bih bila primijećena. To je poruka koja dobro funkcioniše i kod publike i kod modnih urednika. Trussardi je italijanski brend sa dugom tradicijom kože, pa izbor ima i logiku domaćeg terena. Venecija voli Italiju, Italija voli kožu, fotografi vole jednostavan, čitljiv oblik.
Drugo, kombinezon joj daje kontrolu nad narativom. Gola haljina uvijek otvara raspravu o vulgarnosti. Kombinezon tu raspravu gasi. Možeš pisati da je seksi, ali teže možeš pisati da je pretjerala. Time je sebi kupila mirniju večer i bolje fotografije. Pozirala je, nasmijala se, otišla dalje. Bez incidenta, bez “skandala”.
Treće, ovakav potez produžava karijeru u javnosti. Modeli i glumice koje opstanu duže od jedne sezone obično naprave trenutak kada pokažu da mogu biti i elegantne, a ne samo provokativne. To nije moralna lekcija, to je posao. Dizajneri, brendovi i organizatori festivala više vole nekoga koga mogu obući na različite načine. Ghenea je ovim pokazala da može iznijeti i minimalizam, a ne samo maksimalizam.
Naravno, nemojmo se zavaravati. I ovo je proračunato. Frizura, šminka, štikle, poza, sve je pažljivo složeno da izgleda zavodljivo. Razlika je samo u doziranju. A doziranje je u modi sve.
Druga strana priče koju ne smijemo preskočiti
Pošteno je reći i ovo. Niko Gheneu nije natjerao da nosi gole haljine ranije, niti je natjerao da sada nosi kožu. Ona od svog izgleda živi. To je legitiman izbor.
Lako je iz Bosne i Hercegovine moralizirati o Veneciji i pisati kako su svi tamo površni, a onda kliknuti baš na galeriju sa dvadeset fotografija. Publika koja se zgražava nad golim haljinama je često ista ona koja ih najviše gleda. Portali to znaju i zato naslovi izgledaju tako kako izgledaju.
Isto tako, lako je optužiti žene da se “same objektiviziraju”. Ali pravila igre nisu ona pisala. Crveni tepih nagrađuje vidljivost, a vidljivost se najbrže dobija tijelom. Glumice sa ozbiljnim ulogama mogu doći u odijelu i pričati o filmu. Žene čija je slava vezana za izgled moraju svaki put ponovo dokazati da zaslužuju kadar. To je surova ekonomija pažnje i Ghenea se u njoj snalazi bolje od mnogih.
Ovdje se postavlja pitanje gdje je granica između slobode i pritiska. Ako žena uživa u svom tijelu i voli seksi odjeću, ko smo mi da joj to zamjerimo. Problem nastaje kada se stvori sistem u kojem drugačiji izbor gotovo da ne postoji. Kada moraš biti gola da bi te primijetili, to više nije sloboda. To je obaveza upakovana kao sloboda.
Zato mi je ovaj kombinezon simpatičan. Ne zato što je “pristojan”, nego zato što pokazuje da ima prostora i za drugačiji pristup, a da pažnja ne izostane.
Šta Venecija govori o nama koji to gledamo sa strane
Nama na ovim prostorima Venecija izgleda daleko, ali mehanizam je isti kao i kod nas. Zamijenite Lido sa Sarajevo Film Festivalom i dobićete istu priču u manjem formatu. I kod nas se više priča o haljinama na crvenom tepihu nego o filmovima u konkurenciji. I kod nas portali mjere dužinu proreza, dubinu dekoltea i broj lajkova.
Razlika je samo u budžetu. U Veneciji iza jednog kombinezona stoji stilista, tim, brend, ugovor i plan objava. Kod nas se često radi o improvizaciji. Ali logika je ista: budi viđen ili ne postojiš.
Za obične ljude posljedice nisu direktne, niko neće platiti veći račun za struju zbog kožnog kombinezona. Ali posredne posljedice postoje. Djevojke koje odrastaju uz ovakve naslove uče da se vrijednost mjeri pogledima i komentarima. Mladići uče da je normalno komentarisati “atribute” kao da se radi o tehničkoj specifikaciji automobila. A mediji uče da je najlakši put do čitanosti tijelo, pa se sve manje ulaže u tekstove koji zahtijevaju razmišljanje.
Ima i širi kontekst. Filmski festivali se bore za relevatnost u vremenu streaming servisa i TikToka. Filmovi traju dva sata, pažnja publike traje osam sekundi. Crveni tepih je način da festival ostane u vijestima. Zato organizatori neće stati na put ovakvim izdanjima. Naprotiv, ona su im korisna. Što više fotografija kruži mrežama, to festival izgleda veće i važnije, čak i ako niko nije pogledao film.
U tom smislu, priča o Ghenei nije priča o jednoj ženi. To je priča o industriji u kojoj film služi kao povod, moda kao sredstvo, a tijelo kao valuta.
Pitanja koja ostaju otvorena
Ostaje mi nekoliko pitanja nakon ovog slučaja.
Da li bi se o Ghenei pisalo da je došla u običnom odijelu i dala pametnu izjavu o filmu. Vjerovatno ne bi. Da li bi je primijetili da je ranije nisu gledali u golim haljinama. Teško. Da li će joj ovaj svedeniji pristup donijeti ozbiljnije uloge ili je to samo kratki predah prije povratka staroj formuli. To ćemo vidjeti na sljedećem tepihu.
I najvažnije, da li mi kao publika zaista želimo drugačije medije ili samo volimo da se žalimo dok skrolujemo kroz galerije. Moje iskustvo kaže da se svi kunu da žele više kulture, a brojevi pokazuju da najviše klikova nose naslovi sa riječima “gola”, “seksi” i “izbacila”. Dok se to ne promijeni, mijenjat će se samo haljine, ne i naslovi.
Na kraju, ne mislim da je Madalina Ghenea ni heroj ni žrtva ove priče. Mislim da je profesionalac koja je pročitala trenutak. Shvatila je da u moru gole kože najviše iskače onaj ko se pokrije na pravi način. Crni kožni kombinezon u Veneciji nije revolucija, ali jeste mala lekcija iz medijske pismenosti. Ponekad je najprovokativnija stvar koju možeš uraditi da odbiješ igrati po očekivanom scenariju.
A ako zbog toga neko konačno pogleda i film sa čije je premijere došla, tim bolje. Mada iskreno sumnjam da će se to dogoditi.