Školska godina je u Republici Srpskoj počela tako što je odmah prekinuta. Učenici osnovnih i srednjih škola poslani su kućama zbog visokih temperatura, a nastava je obustavljena. Formalno objašnjenje je briga za zdravlje djece. Učionice su vrele, rashladnih uređaja nema dovoljno, pa je najsigurnije da djeca ne dolaze u školu dok talas vrućine ne prođe.

Na prvu, to zvuči razumno. Ko bi normalan tjerao dijete da sjedi u učionici na 35 stepeni. Problem je što ta rečenica zvuči razumno samo ako je istrgnemo iz svega što znamo o školi, o ljetu i o načinu na koji se kod nas donose odluke.

Jer ja sebi postavljam vrlo jednostavno pitanje. Ako je sada previše vruće za školu, kako to da u junu nije bilo previše vruće.

Svako ko živi ovdje zna kakav je jun u učionici. Kraj školske godine, završna sedmica, zaključivanje ocjena, popravni, matura, prijemni. Temperature od 37, 38, 40 stepeni nisu nikakav izuzetak. Sjedi se u istim tim učionicama, bez klime, sa istim tim prozorima koji se ne otvaraju kako treba, sa istim ventilatorom ako ga učiteljica donese od kuće. Tada niko ne govori o obustavi nastave. Tada se od djece očekuje da budu koncentrisana, da pišu testove, da odgovaraju, da budu mirna i da izdrže.

I sad odjednom, 35 u septembru je opasno, a 40 u junu je bilo normalno. To nema smisla i ne može imati smisla dok nam neko to pošteno ne objasni.

Šta se zapravo dogodilo

Prema onome što je objavljeno, resorno ministarstvo je odlučilo da se nastava privremeno ne izvodi zbog ekstremnih vrućina. Škole su dobile uputstvo, roditelji obavještenje, mediji naslov o raspustu u septembru. Djeca su se obradovala, jedan dio roditelja snašao kako je znao, drugi dio ostao zatečen jer niko nije planirao čuvanje djece usred radne sedmice.

Meni je posebno zanimljivo koliko je ta odluka donesena rutinski, kao da je to najnormalnija stvar. Nema plana nadoknade koji je unaprijed jasno saopšten, nema objašnjenja po kom kriteriju se škola zatvara, nema odgovora na pitanje šta ćemo sljedeće godine, kad septembar opet bude topao. I hoće, jer septembar je odavno postao ljetni mjesec. To više nije nikakva vijest.

Umjesto toga dobili smo poruku koja se svodi na ovo: vruće je, pa ćemo stati. Vidjećemo se kad zahladi.

Jun i septembar, ista učionica

Hajde da budemo konkretni. Učionica u Doboju, Banjaluci, Bijeljini, Trebinju ili Prijedoru je u junu ista prostorija kao u septembru. Isti zidovi koji upijaju toplotu, isti krov koji se pregrije, isti broj stolica, isti broj djece u odjeljenju. Ako je prostor uslovan za boravak djece u junu na 39 stepeni, po kojoj logici je neuslovan u septembru na 34 ili 35.

Moj problem sa ovim nije što neko brine o djeci. Naravno da treba brinuti. Moj problem je selektivna briga. Ako su vrućine zaista toliki rizik, onda su rizik i u junu. Ako nisu razlog za zatvaranje u junu, onda nisu ni sada. Ne može termometar imati dva različita kriterija u zavisnosti od mjeseca.

Ovdje se postavlja pitanje koje niko iz sistema ne želi da otvori. Da li je odluka donesena zbog djece ili zbog toga što je početak godine pa je politički jeftinije udariti pauzu nego priznati da škole nisu spremne za realnost u kojoj živimo.

Jer da budemo pošteni, škole nisu spremne. Veliki broj školskih zgrada nema klimatizaciju, nema izolaciju, nema sistem provjetravanja, nema roletne ni tendu na južnoj strani, nema prilagođen raspored časova za tople dane. To se nije desilo prošle noći. To traje godinama. Svako ljeto isto. Svaki septembar isto iznenađenje, kao snijeg u januaru.

Razlika je samo u tome što se u junu problem gura pod tepih jer se godina ionako završava, a u septembru se problem rješava zatvaranjem jer je godina tek počela pa se ima kad nadoknaditi. U oba slučaja dijete i učionica ostaju isti, mijenja se samo interes administracije.

Najlakše je zatvoriti

Razumijem da neko ko radi u prosvjeti ne može sam spustiti temperaturu u učionici. Ne krivim učitelje za ovo. Mnogi od njih rade u uslovima u kojima bi se svaka kancelarija u ministarstvu zatvorila za pola sata. Oni rashlađuju djecu kako znaju, skraćuju čas, otvaraju vrata hodnika, nose vodu, pomjeraju test za ranije jutro.

Zato mi i smeta što se teret opet prebacuje na najslabiju kariku. Ministarstvo donese odluku u jednoj rečenici, škola je proslijedi, roditelj se snalazi, dijete gubi časove. A suština ostaje netaknuta. Za godinu dana imaćemo isti septembar, istu temperaturu i istu odluku. Niko neće postaviti klime, niko neće izolovati zgradu, niko neće promijeniti pravilnik o radu u ekstremnim uslovima.

Zatvaranje škole je najlakši potez jer izgleda kao briga, a ne košta ništa. Ne moraš kupiti klima uređaje, ne moraš renovirati, ne moraš mijenjati raspored, ne moraš razmišljati o smjenama, o skraćenim časovima, o nastavi ujutru, o zabrani časova fizičkog na suncu u podne. Samo kažeš da nema škole. I svi ti aplaudiraju osim roditelja koji mora ostaviti posao ili zvati baku i dedu da usele na tri dana.

Posebno me nervira licemjerje prema radnim ljudima. Dijete je na raspustu, ali roditelj nije. Njegov poslodavac ne priznaje visoke temperature kao razlog da se ne radi. Građevinski radnik je na skeli, prodavačica u trafici, vozač u kamionu bez klime. Samo škola staje. Ako je vrućina tolika opasnost, zašto je opasna samo u učionici, a nije na gradilištu. Ako nije tolika opasnost da stane cijelo društvo, zašto mora stati baš obrazovanje.

Druga strana priče, da budem pošten

Da ne ispadne da mislim kako djecu treba mučiti po svaku cijenu. Naravno da postoje djeca sa hroničnim bolestima, sa astmom, sa problemima sa pritiskom, djeca koja teško podnose vrućinu. Naravno da učionica na trećem spratu, sa prozorima na jug, u 13 sati, može biti neizdrživa. I naravno da direktor škole ne može preuzeti rizik da mu dijete kolabira na času.

Isto tako, tačno je da je početak septembra specifičan. Djeca dolaze s raspusta, prvačići se privikavaju, organizacija je ionako haotična. Lakše je pauzirati tri dana nego kasnije nadoknađivati gradivo usred polugodišta. To razumijem.

Ali upravo zato očekujem više od jedne odluke o zatvaranju. Ako priznajemo da je učionica neuslovna, onda to moramo priznati do kraja. Donijeti pravilo koje vrijedi cijele godine. Recimo, iznad određene temperature časovi se skraćuju na 30 minuta, nastava se izvodi samo prijepodne, fizičko se ne radi napolju, obezbijedi se voda, provjetravanje, raspored sjedenja. I to pravilo mora vrijediti i 15. juna i 5. septembra. Ovako imamo improvizaciju od talasa do talasa.

Pošten pristup bi bio da se kaže: imamo problem sa infrastrukturom, evo plana za godinu, dvije, tri. Ove škole dobijaju klimatizaciju prve, ovdje se radi izolacija, ovdje se mijenja raspored smjena. To niko nije rekao. Rečeno je samo da se ne ide u školu. To nije zaštita djece, to je kupovina vremena.

Kome ova odluka najviše šteti

Najviše šteti onima o kojima se navodno brine. Djetetu u selu koje nema radnu sobu sa klimom kod kuće nije ništa bolje kod kuće nego u školi. Djetetu koje u školi ima barem hladniji hodnik, vodu i društvo, kod kuće je često još toplije, samo bez nadzora. Zatvaranjem škole nismo uklonili vrućinu, samo smo je premjestili iz dnevnika u kućni dnevni boravak.

Šteti i roditeljima koji nemaju luksuz rada od kuće. Majka koja radi u smjeni ne može ostaviti dijete od osam godina samo u stanu dok je napolju 35 stepeni. Pa ga vodi sa sobom na posao, ostavlja kod komšija ili plaća čuvanje koje nije planirala. To su troškovi i stres koji se nigdje ne vide u saopštenju ministarstva.

Šteti i povjerenju u školu kao instituciju. Dijete vrlo brzo uči lekciju koju mu niko nije planirao predavati. Kad je teško, stajemo. Kad je vruće, ne radimo. Kad sistem nešto ne riješi, on to proglasi višom silom. To nije dobra poruka za generaciju koja će živjeti u još toplijoj klimi od naše. Njima ne treba navika da se na prvi toplotni talas sve zatvara, nego znanje kako se s vrućinom živi i radi.

I na kraju, šteti i samoj nastavi. Svaki izgubljeni dan se nadoknađuje, obično subotom ili nabijanjem gradiva. To znači da će djeca u novembru ili decembru imati zgusnut raspored zbog odluke iz septembra. Niko ih neće pitati da li im je tada lakše.

Pitanja koja ostaju otvorena

Ako je kriterij temperatura, koji je to broj. Koliko stepeni u hladu znači da nema škole. 34, 35, 37. Ko to mjeri i gdje. U Banjaluci ili u Bileći, gdje je uvijek toplije. Da li cijela Srpska staje zbog juga ili svaka opština odlučuje za sebe.

Ako je kriterij uslovnost učionice, zašto se škole ne rangiraju po tome. Zašto škola koja ima klime i novu stolariju mora zatvarati jer druga škola nema ni ventilator. Zašto se ne objavi spisak škola koje su uslovne i onih koje nisu, pa da javnost vidi gdje je novac godinama odlazio.

I najvažnije, šta ćemo sa junom sljedeće godine. Hoćemo li i tada zatvoriti školu na 40 stepeni ili ćemo se praviti da je jun manje opasan od septembra. Ako ćemo zatvarati i jun, onda priznajmo da školska godina više ne može izgledati kao prije trideset godina. Ako nećemo, onda priznajmo da je ova septembarska pauza bila pozorište.

Meni se čini da niko od nadležnih ne želi da odgovori na ta pitanja jer odgovori vode do novca, odgovornosti i planiranja. Lakše je svake godine izdati isto saopštenje i predstaviti ga kao brigu za djecu.

Ja ovu odluku vidim drugačije od onoga kako je predstavljena. Ne vidim je kao dokaz humanosti, nego kao dokaz nemoći. Sistem koji ne može da rashladi učionicu, da skrati čas, da pomjeri raspored i da obezbijedi osnovne uslove, može samo da stavi katanac. A katanac je uvijek najjeftiniji. Samo što ga na kraju plaćaju djeca izgubljenim časovima i roditelji izgubljenim danima.

Vrućine neće nestati. Sljedeći septembar će opet biti topao, a jun još topliji. Pitanje je da li ćemo do tada imati škole koje mogu da rade na 35 stepeni ili ćemo opet imati saopštenje da se ne radi. Ako je odgovor ovo drugo, onda nemamo strategiju za klimu, obrazovanje ni elementarnu odgovornost. Imamo samo naviku da problem proglasimo raspustom i nadamo se da će zahladiti.

IZVOR: SrpskaInfo