Kada internet prestane raditi usred videopoziva, većina ljudi neće razmišljati o regulatornoj politici, raspodjeli frekvencijskog spektra ili koncentraciji tržišta. Pogledaće lampice na modemu, ugasiti ga, sačekati nekoliko sekundi i ponovo uključiti. Ako to ne pomogne, nazvaće podršku i vjerovatno dobiti savjet da ponovi upravo ono što je već uradila.

Taj mali ritual možda najbolje opisuje telekomunikacije u Bosni i Hercegovini. Problem se stalno vraća, korisnik se privremeno snađe, a sistem nastavlja raditi dovoljno dobro da se ništa ozbiljno ne mora mijenjati.

Internet kod nas jeste postao brži. Optička mreža stigla je u dio naselja, mobilni internet više nije luksuz, a 4G je dostupan na velikom dijelu naseljenog područja. Ljudi gledaju televiziju preko interneta, rade za strane firme, vode trgovine na društvenim mrežama i čuvaju poslovne dokumente u oblaku.

Ali poređenje sa stanjem od prije deset ili petnaest godina prilično je niska ljestvica. Naravno da je usluga danas bolja. Tehnologija je napredovala, oprema je pojeftinila, a potražnja je eksplodirala. Operater bi se morao posebno potruditi da 2026. godine nudi potpuno istu uslugu kao 2010.

Pravo pitanje nije da li je internet bolji nego nekada. Pitanje je da li je dobar koliko bi, s obzirom na dostupnu tehnologiju i novac koji korisnici izdvajaju, razumno mogao biti.

Moj odgovor je da nije.

Tri operatera ne znače automatski i tri stvarna izbora

Bosna i Hercegovina ima tri glavna mobilna operatera: BH Telecom, m:tel i HT Eronet. Na papiru, to ne izgleda loše. Za zemlju sa relativno malim brojem stanovnika tri mreže bi morale biti dovoljne da se operateri bore za svakog korisnika.

Međutim, domaće tržište nije nastalo kao jedinstven prostor na kojem su tri kompanije istovremeno počele ravnopravnu utakmicu. Razvijalo se unutar političkih, administrativnih i teritorijalnih podjela koje određuju gotovo sve ostalo u ovoj zemlji.

BH Telecom je tradicionalno najjači u područjima Federacije BiH sa bošnjačkom većinom. HT Eronet ima snažno uporište u područjima sa hrvatskom većinom, dok m:tel dominira u velikom dijelu Republike Srpske. Nijedan propis ne obavezuje korisnika da izabere operatera prema mjestu stanovanja ili nacionalnosti. Sve tri kompanije mogu nuditi usluge širom države.

Ipak, bilo bi neozbiljno praviti se da istorija, infrastruktura, javni ugovori, lokalna prepoznatljivost i veze sa političkim strukturama nemaju uticaja.

Zbog toga imamo neobičnu situaciju. Formalno postoji državno tržište, ali ono u praksi često liči na nekoliko regionalnih zona u kojima svaki veliki operater ima prostor na kojem se osjeća prilično sigurno.

Konkurencija ne mora nestati tako što će direktori kompanija sjesti za isti sto i potpisati tajni sporazum. Dovoljno je da svi razumiju postojeći raspored snaga. Ako operater zna da na određenom području ima infrastrukturu, prodajnu mrežu, institucionalne ugovore i naviku korisnika na svojoj strani, nema mnogo razloga da izazove ozbiljan rat cijenama.

Na računu se mogu mijenjati logotipi, nazivi paketa i promotivne poruke. Ako se korisnik i dalje kreće između nekoliko zatvorenih poslovnih ekosistema, izbor je mnogo uži nego što reklame sugerišu.

To je moj glavni problem sa tvrdnjom da u Bosni i Hercegovini postoji zdravo telekomunikacijsko tržište. Broj kompanija sam po sebi ne dokazuje konkurenciju. Važno je koliko lako korisnik može otići, koliko nezavisni ponuđač može ući na tržište i koliko dominantni operater zaista strahuje da će izgubiti prihod ako ne popravi uslugu.

Kod nas tog straha očigledno nema dovoljno.

Kašnjenje 4G mreže nije bilo bezazleno

Regulatorna agencija za komunikacije dodijelila je dozvole za 4G mrežu u aprilu 2019. godine. Operateri su dobili obavezu da komercijalnu LTE uslugu pokrenu u roku od mjesec dana.

Te 2019. godine 4G više nije bio nova tehnologija. Prve komercijalne LTE mreže u Evropi počele su se pojavljivati približno deset godina ranije, a razvijenija tržišta već su pripremala ili pokretala 5G.

Kod nas je tehnologija koja je drugdje odavno postala uobičajena predstavljena kao veliki razvojni skok.

Ne sporim da je uvođenje 4G mreže donijelo stvarnu korist. Mobilne veze postale su brže, pokrivenost je proširena, a korištenje savremenih aplikacija postalo je praktičnije. Problem je što se javnosti uglavnom pokazuje trenutak puštanja usluge, dok se mnogo manje govori o godinama izgubljenim prije toga.

Te godine nisu samo statistika.

To su godine u kojima je neko na selu pokušavao poslati poslovni dokument preko nestabilne veze. Godine u kojima učenik nije imao isti pristup digitalnim sadržajima kao njegov vršnjak u gradu. Godine u kojima je mali privrednik morao prihvatiti da lokacija njegove kuće ili radionice određuje može li normalno poslovati putem interneta.

Kašnjenje infrastrukture ima cijenu, samo što ona nije uredno ispisana na jednom računu. Raspoređena je među građanima, firmama i lokalnim zajednicama, pa je politički mnogo lakše ignorisati.

Još je važnije to što dozvola za mrežu nije isto što i kvalitetna mreža. Karta pokrivenosti može izgledati impresivno dok telefon u kući jedva hvata signal. Na glavnoj cesti veza može raditi pristojno, a nekoliko kilometara dalje pasti na stariju tehnologiju ili postati praktično neupotrebljiva.

Operateri prodaju procenat pokrivenosti. Korisnik kupuje iskustvo na konkretnoj lokaciji. Te dvije stvari nisu uvijek iste.

Bosna i Hercegovina ima nezgodan teren, mnogo planina, dolina, razuđenih naselja i područja sa malo stanovnika. Izgradnja mreže zato jeste skuplja i složenija. Ali geografija je objašnjenje samo do određene mjere. Nije amnestija.

Druge evropske zemlje imaju planine, ostrva, rijetko naseljene krajeve i područja u kojima ulaganje nije odmah profitabilno. Razlika je u tome što ozbiljna država definiše obavezu pokrivanja, provjerava izvršenje i ne dopušta da se manje profitabilni građani tretiraju kao tehnička smetnja.

Statistika može izgledati bolje od svakodnevnog iskustva

Podaci Svjetske banke, zasnovani na pokazateljima Međunarodne unije za telekomunikacije, za 2024. godinu navode oko 29,39 pretplata na fiksni širokopojasni internet na stotinu stanovnika u Bosni i Hercegovini. Taj broj sam po sebi ne djeluje katastrofalno. Blizu je rezultata nekih zemalja iz okruženja.

Ali broj pretplata ne govori kakva je veza.

Ne govori da li je riječ o optici ili staroj bakrenoj parici, kolika je stvarna brzina u večernjim satima, koliko često dolazi do prekida, kakav je upload niti može li korisnik dobiti bolju uslugu izvan većeg grada. Ne govori ni koliko je domaćinstava vezano za jednog lokalno dominantnog ponuđača zato što realna alternativa ne postoji.

Prosjek posebno lako sakrije nejednakost. Nekoliko gusto naseljenih gradskih područja sa modernom infrastrukturom može popraviti državni rezultat, dok udaljenija naselja ostanu godinama iza njih.

Mobilna mreža te razlike čini vidljivijim. Telefon nosimo sa sobom i brzo primijetimo gdje prestaje marketinška karta, a počinje stvarnost. Putovanje između gradova ponekad izgleda kao test strpljenja: signal je snažan, pa slab, zatim telefon mijenja generaciju mreže, poziv prekida, a aplikacija koja je prije nekoliko minuta radila normalno odjednom čeka.

Određena kolebanja postoje u svakoj zemlji i kod svakog operatera. Nije realno očekivati savršen signal iza svakog brda. Ali dugotrajna i velika razlika između urbanih centara i ostatka zemlje više nije samo tehnički problem. Ona je oblik digitalne nejednakosti.

Zašto su VoLTE, eSIM i 5G više od novih oznaka

Telekomunikacijske kompanije vole nove skraćenice jer ih je lako staviti na plakat. Korisnicima se obeća budućnost, na telefonu se pojavi nova ikonica i svi bi trebalo da budu zadovoljni.

Međutim, modernizacija mreže ne mjeri se brojem logotipa.

VoLTE, recimo, omogućava da se glasovni poziv obavlja preko 4G mreže. To donosi brže uspostavljanje poziva, bolji kvalitet glasa i mogućnost da telefon tokom razgovora zadrži savremeniju podatkovnu vezu. Ta funkcija u zreloj 4G mreži ne bi trebalo da bude posebna avantura.

Ako njena dostupnost zavisi od modela telefona, verzije softvera, tarifnog paketa, SIM kartice ili toga zna li radnik u korisničkoj podršci šta korisnik traži, onda usluga nije zaista sazrela. Postoji tehnički, ali nije dosljedno pretvorena u standard.

Slično važi za eSIM i pozive preko Wi-Fi mreže. To nisu presudne civilizacijske tekovine, ali dobro pokazuju koliko je operater spreman pojednostaviti život korisniku. Ako se i najobičnija aktivacija pretvori u odlazak u poslovnicu, uzimanje broja i potpisivanje papira, onda digitalizacija često završava tamo gdje počinje interna birokratija.

A zatim dolazimo do 5G mreže.

Ne mislim da Bosna i Hercegovina mora uvoditi 5G samo da bi se mogla pohvaliti većim brojem. Dobra 4G mreža sa kvalitetnom vezom prema ostatku infrastrukture korisnija je od 5G oznake koja se pojavi na nekoliko ulica i nestane čim se izađe iz promotivne zone.

Ipak, odsustvo normalne, široko dostupne komercijalne 5G ponude govori nešto o dinamici tržišta. Tamo gdje se operateri agresivno bore za korisnike, nova tehnologija postaje sredstvo te borbe. Ulaže se ranije, proširuje pokrivenost, popravljaju paketi i javno porede rezultati.

Tamo gdje se korisnik nema kome ozbiljno okrenuti, operater može čekati.

Zato 5G nije suština problema. On je simptom. Ako isti institucionalni i tržišni odnosi ostanu netaknuti, ni uvođenje nove generacije mreže neće automatski donijeti pristupačniju, pouzdaniju i ravnomjernije dostupnu uslugu.

Država je vlasnik, regulator, kupac i politički posrednik

Regulatorna agencija za komunikacije upravlja spektrom, izdaje dozvole i donosi pravila za sektor. Formalno je riječ o nezavisnom regulatoru. Ali nijedna institucija u Bosni i Hercegovini ne djeluje izvan političkog sistema, posebno ne institucija koja odlučuje o vrijednoj infrastrukturi i interesima velikih kompanija.

Ne želim iznositi optužbe o kriminalu ili podmićivanju bez dokaza. Takav pristup često čak pomaže sistemu, jer se ozbiljna rasprava pretvori u nadmetanje neprovjerenim tvrdnjama.

Vidljivi sukob interesa dovoljan je razlog za zabrinutost.

Dva velika operatera duboko su povezana sa javnim vlasništvom, pri čemu je m:tel pod kontrolom Telekom Srbije, kompanije u kojoj Republika Srbija ima većinsko vlasništvo. Javne institucije istovremeno su veliki kupci telekomunikacijskih usluga. Političke vlasti učestvuju u oblikovanju zakona, imenovanja i institucionalnog okruženja u kojem regulator radi.

Tako isti politički sistem na različite načine nastupa kao vlasnik, donosilac pravila, kupac i nadzornik.

To ne dokazuje da je svaka odluka namještena. Dokazuje da postoje loše postavljeni podsticaji. Ako javna vlast dobija prihod od operatera, raspolaže uticajem kroz upravljačke strukture i istovremeno treba odobriti strožija pravila koja bi tom operateru smanjila udobnost, nije teško pretpostaviti koja će odluka biti politički lakša.

Regulatorno zarobljavanje ne mora izgledati kao scena iz kriminalističkog filma. Može izgledati kao odgađanje odluke, blaga kazna, nejasan kriterij, nedovoljno objavljeni podaci ili još jedna radna grupa koja godinama priprema ono što je odavno trebalo biti urađeno.

Najopasniji sistem nije uvijek onaj u kojem neko otvoreno krši pravilo. Ponekad je to sistem u kojem su pravila dovoljno slaba da ih niko važan ne mora kršiti.

Koncentracija tržišta nije samo poslovna vijest

Posebnu pažnju zaslužuje širenje m:tel grupe kroz preuzimanja kompanija i brendova kao što su Logosoft, Blicnet, Telrad Net i Elta-Kabel. Ti poslovi nisu bili identični i nisu se svi odnosili na potpuno iste dijelove tržišta. Ipak, zajednički pravac teško je previdjeti: kompanije koje su mogle ostati konkurenti postale su dio šireg korporativnog sistema.

Ovdje nije dovoljno gledati samo državni tržišni udio.

Bosna i Hercegovina nije homogeno tržište. Kompanija na nivou cijele države možda ne izgleda apsolutno dominantno, ali u određenom entitetu, opštini ili lokalnoj mreži može imati položaj koji je gotovo nemoguće ugroziti.

Zbog toga bi svako buduće preuzimanje trebalo procjenjivati prema njegovom stvarnom uticaju na lokalnu konkurenciju, pristup infrastrukturi i mogućnost ulaska novih ponuđača. Nije dovoljno provjeriti dokumentaciju i zaključiti da će na tržištu ostati više različitih naziva.

Korisnika ne zanima koliko kompanija postoji u registru. Zanima ga koliko nezavisnih odluka stoji iza ponuda koje dobija.

Ako različiti brendovi koriste istu infrastrukturu, zavise od istog veleprodajnog pristupa i na kraju pripadaju istoj grupi, izbor postaje uglavnom estetski. Druga boja računa nije tržišna konkurencija.

Ni četvrti operater nije čarobno rješenje

Najlakše je reći da BiH treba četvrtog mrežnog operatera. Možda zaista treba, ali ni to ne bi trebalo predstavljati kao jednostavan lijek.

Izgradnja nove mobilne mreže izuzetno je skupa. Potrebni su frekvencije, bazne stanice, optičke veze, dozvole, lokacije, stručni kadar i godine ulaganja. Na malom tržištu, uz pad broja stanovnika, nije izvjesno da bi četvrta fizička mreža bila komercijalno održiva bez pažljivo postavljenih uslova.

To je druga strana priče koju ne treba ignorisati. Telekomunikacije nisu prodavnica u kojoj novi konkurent može iznajmiti lokal i početi raditi sljedećeg mjeseca.

Ali upravo zbog visokih prepreka država mora aktivno stvarati prostor za konkurenciju. Slobodno tržište u telekomunikacijama ne nastaje tako što se regulator povuče i poželi svima sreću. Ograničen spektar, skupa infrastruktura i postojeća dominacija daju velikim operaterima ogromnu početnu prednost.

Ako se pojavi ozbiljan novi ponuđač, mogao bi privremeno dobiti pravo nacionalnog roaminga dok gradi vlastitu mrežu. Obaveze pokrivanja mogle bi se uvoditi postepeno. Dijeljenje stubova, kanala i druge pasivne infrastrukture moglo bi smanjiti troškove bez ukidanja konkurencije u uslugama.

Druga mogućnost su stvarno nezavisni virtuelni mobilni operateri. Oni ne moraju graditi kompletnu radio-mrežu, ali moraju dobiti pošten veleprodajni pristup. Ako vlasnik infrastrukture određuje cijenu, kvalitet, funkcije i tehničke uslove tako da virtuelni operater ne može ozbiljno ugroziti njegovu ponudu, dobili smo još jedan logo, a ne konkurenta.

Pristup bi morao uključivati savremene usluge, jasne standarde kvaliteta i nediskriminatorne cijene. Virtuelnom operateru ne vrijedi mnogo pristup mreži ako dobije njenu namjerno osiromašenu verziju.

Šta bi se moglo promijeniti bez čekanja velikog političkog čuda

Bosna i Hercegovina voli reforme koje zahtijevaju deset novih zakona, pet nivoa vlasti i saglasnost ljudi kojima promjena najmanje odgovara. U telekomunikacijama ipak postoje mjere koje su konkretnije.

RAK bi mogao objavljivati nezavisno provjerene podatke o brzini, kašnjenju signala, prekidima poziva, pokrivenosti unutar objekata i dostupnosti VoLTE usluge. Karte ne bi smjele biti zasnovane samo na proračunima operatera. Trebalo bi ih dopunjavati terenskim mjerenjima i anonimizovanim podacima stvarnih korisnika.

Javnost bi morala znati koliko je prigovora podneseno protiv svakog operatera, koliko dugo je trajao postupak, koje su povrede utvrđene i kakve su kazne izrečene. Nezavisnost regulatora ne dokazuje se jednom rečenicom u zakonu. Dokazuje se tragom odluka koje građanin može pregledati.

Prenos broja morao bi biti brz i jednostavan. Korisnik bi morao imati pravo raskinuti ugovor bez nerazumne kazne kada operater uporno ne isporučuje ugovorenu uslugu. Uslovi ugovora morali bi biti razumljivi osobi koja nije pravnik.

Lokalne vlasti mogle bi pojednostaviti izdavanje dozvola za optiku i bazne stanice. Kada se već otvara cesta ili ulica, postavljanje kanalica za optičke kablove trebalo bi biti uobičajeno, a ne naknadna ideja. Tri puta raskopati istu ulicu nije razvoj infrastrukture. To je skupa demonstracija institucionalne nesposobnosti.

Dijeljenje infrastrukture posebno ima smisla u ruralnim krajevima. Nije potrebno da svaki operater postavi vlastiti stub na svakom brdu samo da bismo mogli tvrditi kako postoje tri odvojene mreže. Zajednička pasivna infrastruktura može smanjiti troškove, pod uslovom da pristup bude otvoren i da se ne koristi za zatvaranje tržišta novim kompanijama.

Loš internet više nije samo neprijatnost

Nekada se spor internet mogao tretirati kao nerviranje. Danas određuje ko može raditi od kuće, pohađati nastavu, koristiti elektronske usluge, pokrenuti posao ili ostati u manjem mjestu.

Ako neko izvan Sarajeva, Banje Luke ili Mostara ne može održati stabilan videopoziv, to direktno utiče na njegovu mogućnost da radi za domaćeg ili stranog poslodavca. Ako mala firma nema pouzdanu vezu, teže koristi elektronsko bankarstvo, oblak, internetsku prodaju i savremene poslovne alate.

Digitalna infrastruktura postala je dio ekonomske infrastrukture. Ne posmatramo električnu mrežu kao dodatnu pogodnost za tehnološke entuzijaste. Ne bismo tako trebali posmatrati ni kvalitetan širokopojasni internet.

Posebno je apsurdno što Bosna i Hercegovina ima veliki broj sposobnih programera, mrežnih inženjera, sistemskih administratora i drugih stručnjaka koji održavaju složene sisteme kompanijama širom svijeta. Znanje postoji. Potražnja postoji. Oprema postoji.

Nedostaje pritisak na one koji donose odluke.

Građani su se navikli da svako poboljšanje dočekuju kao poklon. Operater pusti novu funkciju godinama nakon što je postala standard i predstavi je kao tehnološki podvig. Institucija odobri ono što je odavno trebalo odobriti i organizuje svečanost. Korisnik na kraju bude zahvalan što sistem danas radi nešto manje loše nego juče.

To nije normalan odnos između kupca, kompanije i regulatora.

Internet u Bosni i Hercegovini ne zaostaje zato što mi ne razumijemo tehnologiju. Ne zaostaje ni zato što nema ljudi koji bi ga koristili. Zaostaje zato što je telekomunikacijsko tržište izraslo iz istih podjela, interesa i političkih navika koje usporavaju ostatak države.

Antene se mogu postaviti. Optički kablovi mogu se položiti. VoLTE se može uključiti. Frekvencije za 5G mogu se dodijeliti. Tehnički dio nije misterija.

Mnogo je teže napraviti sistem u kojem operater mora zaslužiti korisnika, regulator mora objasniti svoje odluke, a politička vlast ne može tretirati javnu kompaniju kao izvor uticaja, zaposlenja i sigurnog prihoda.

Dok se to ne promijeni, dobićemo nove reklame, nove pakete i povremeno novu oznaku na ekranu telefona. Mreža će napredovati, ali onoliko sporo koliko postojećem rasporedu moći odgovara.

Bosanskohercegovački internet zato nije samo ogledalo naše tehnološke razvijenosti. On je precizna mapa države: formalno povezan, praktično podijeljen i dovoljno funkcionalan da oni na vrhu ne osjete hitnu potrebu da ga poprave.

IZVOR: