Kad sam naišao na naslov “Neobrijane noge i gola haljina šokirale javnost u Veneciji”, prvo sam pomislio da neko pretjeruje radi klikova. Onda sam otvorio tekst, pročitao ga do kraja i iznad njega ugledao etiketu “Hrabar potez”. Tu sam već morao da zastanem. Hrabar. Zbog dlaka na nogama.
Nemojte me pogrešno shvatiti. Ovo nije tekst o tome da li žene treba da se brijaju ili ne. To je odluka koju svako donosi za sebe i u koju niko nema pravo da se petlja. Ovo je tekst o nečemu drugom: o neurednosti koja se pred kamerama prodaje kao vrlina, i o medijskom prostoru u kojem obične dlake postaju udarna vijest, dok prave vijesti strpljivo čekaju u rubrici pored.
Šta se desilo u Veneciji
Filmski festival u Veneciji još traje, a s njim i dobro poznati ritual: defile zvijezda crvenim tepihom, fotografi, haljine, naslovi. Fibi Bridžers, američka pjevačica i kantautorka široj publici poznata i po projektu boygenius, na festivalu se u kratkom vremenu pojavila dva puta.
Prvi put na premijeri filma “Primetime”, u kreaciji koju Superžena opisuje kao “golu haljinu”. Drugi put na jednom dnevnom događaju u okviru festivala, gdje je odabrala Guccijev poslovni komplet: midi suknju i strukturisani sako. Kratka suknja je otkrila njene neobrijane noge, i upravo je to, uz minimalnu šminku i frizuru, postalo glavna tačka priče. Portal piše da je tim detaljem ponovo pokrenuta diskusija o ženskim dlačicama na crvenom tepihu, pa zaključuje da je Bridžers “mnogima stavila do znanja da su njeni modni izbori samo njeni” i da ne namjerava slijepo da prati nametnute trendove.
Sve to stoji u članku. Ono što u njemu ne stoji je ijedan kritički ton, ma koliko tanak bio. Tekst je napisan kao saopštenje za javnost: hrabro, neočekivano, poruka je poslata, svi su je primili. E, pa ja je nisam primio. I mislim da vrijedi reći zašto.
Hrabrost je ovdje pogrešna riječ
Počnimo od te hrabrosti, jer mi tu nešto ne leži. Hrabrost podrazumijeva rizik. Podrazumijeva da čovjek nešto može izgubiti, da ga postupak može koštati. A šta Fibi Bridžers riskira time što će se u kratkoj suknji prošetati pred fotografima s neobrijanim nogama? Da će joj neko zabraniti festival? Da će je modna industrija izopštiti? Naprotiv. Istog dana dobija besplatnu reklamu na desetinama portala, fotografije joj kruže društvenim mrežama, a urednici se takmiče ko će prije napisati “šokirala javnost”.
To nije hrabrost. To je najjeftiniji mogući marketing, onaj u kojem je ulog nula, a dobitak zagarantovan, jer i pohvala i kritika jednako donose klikove.
Kad bismo ovako razbacivali riječ “hrabro”, šta ćemo onda reći za ljude koji zaista rizikuju: za novinara koji piše o korupciji u svom gradu, za ženu koja javno prijavi nasilje, za ljekara koji se suprotstavi sistemu? Ako su dlake na nogama hrabrost, onda ta riječ više ne znači ništa. I to mi je možda i najproblematičnije u cijeloj priči: inflacija pojmova, nakon koje više ništa ne možemo opisati onako kako zaslužuje.
A sada ono bitnije, i tu ću biti direktan. Meni je taj nastup jednostavno neuredan. Crveni tepih na jednom od najpoznatijih svjetskih festivala nije ulica, nije plaža, nije dvorište iza kuće. To je formalna, profesionalna scena, mjesto gdje te fotografišu stotine objektiva i gdje je dotjeran izgled dio posla, isto kao što je za fudbalera dio posla da na teren izađe u kopačkama. Njega tijela i urednost na takvom mjestu nisu nikakvo ropstvo niti “nametnuti trend”. To je osnovni red, kao oprana i ispeglana košulja prije važnog sastanka.
Znam šta će neko odmah reći: ali dlake su prirodne. Jesu, niko to ne spori. Niko normalan ne tvrdi da su ženske dlake prljave ili nenormalne. Ali “prirodno” i “uredno” nisu iste kategorije. Crveni tepih je mjesto na koje se dolazi pripremljen, ispeglan, dotjeran. Ko na njega izlazi svjesno nepripremljen, a pri tom bira kratku suknju koja upravo to izdanje stavlja u prvi plan, taj ne šalje poruku slobode. Taj šalje poruku nemara.
Neko će takav sud nazvati prestrogim. Možda. Ali ja mislim da je dolazak s dlakavim nogama na jedno takvo mjesto jednostavno sramota. Ne moralna sramota, nego estetska i profesionalna. Ne zato što je neko dužan da se brije, nego zato što takav nastup na događaju koji je po definiciji javan i svečan djeluje kao da se neko nije stigao ili nije htio pripremiti. A kad imaš stiliste, šminkere i budžet kakav imaju zvijezde, izgovor “nisam stigla” jednostavno ne pije vodu.
Unaprijed znam i standardni prigovor: šta ti kao muškarac uopšte komentarišeš ženske noge. Fer pitanje, pa da odgovorim. Ne komentarišem ja njene noge. Komentarišem pojavu, priču oko nje i etiketu hrabrosti nalijepljenu na nešto što po mom mišljenju nije ni hrabro ni uredno. Neurednost, uzgred, prepoznajem bez obzira na pol: kad bi muškarac na isti taj tepih izašao u izgužvanom odijelu, s flekom na košulji i trodnevnom bradom, niko to ne bi nazvao hrabrim potezom. Nazvali bi ga neozbiljnim. Ne vidim razlog da ovdje važe dvostruki standardi, niti da se zapuštenost preimenuje u pobunu.
Tijelo je njeno, ali tepih nije njen privatni posjed
Da budem pošten, razumijem drugu stranu i ne želim je prešutjeti. Decenijama se od žena očekivalo da budu obrijane, depilirane, zategnute i našminkane, i industrija ljepote je na tim očekivanjima zaradila ogroman novac. Pobuna protiv takvih pritisaka ima svoju logiku i svoju istoriju, i potpuno je legitimna. Ako neka žena odluči da se više ne brije i da tako živi svoj svakodnevni život, to je isključivo njena stvar i niko je zbog toga ne treba dirati, ni pogledom, ni riječju.
Ali crveni tepih nije svakodnevni život. To je industrijska pozornica. Na njoj se pojavljuješ u odjeći luksuznog brenda, oko tebe je tim koji je isplanirao svaki detalj, a fotografije koje nastanu završavaju u magazinima i na portalima širom svijeta. U takvom kontekstu neobrijane noge nisu privatna stvar koja se slučajno vidjela. One su dio javnog nastupa, i kao takve podliježu ocjeni. Ne može se istovremeno tvrditi da je sve to duboko lično i slati iste te slike u svaku redakciju koja će ih objaviti.
Tu dolazimo do onoga što mi je u cijeloj priči možda i najzanimljivije: pobuna je obučena od glave do pete u Gucci. Strukturisani sako, midi suknja, etiketa čija cijena premašuje mjesečnu platu većine ljudi koji te portale čitaju. Ovo nije pobuna protiv sistema. Ovo je sadržaj unutar sistema, pažljivo upakovan da djeluje buntovno, a da pri tom nikoga stvarno ne košta i nikoga stvarno ne uznemiri. Kad neko ko ima stiliste, agente i PR menadžere odluči da bude “prirodan i neopterećen trendovima”, ta prirodnost je isto tako proizvedena kao i svaka druga holivudska poza.
I još nešto što se rijetko pominje. Ne brijanje pred kamerama odavno je i samo postalo trend, prepoznatljiva poza dijela estrade kojom se signalizira autentičnost. Članak kaže da Fibi nema namjeru da slijepo prati nametnute trendove, ali meni djeluje da ih samo zamjenjuje drugima. Umjesto jednog kalupa, drugi kalup, i oba se nose s istom samouvjerenošću. Gdje je tu ta nezavisnost kojom se Superžena toliko oduševljava?
Na kraju ovog dijela, jedna stvar koja mi je važna jer se tiče običnih ljudi. Zamislite da se tako, neobrijanih nogu i u kratkoj suknji, na poslu pojavi prodavačica u butiku, nastavnica u osnovnoj školi ili službenica u banci. Niko joj neće napisati tekst o hrabrosti. Dobiće opomenu, ili bar komentar iza leđa. Slavne ličnosti imaju privilegiju da njihova zapuštenost postane izjava i tema za cijeli svijet, dok obični ljudi za istu stvar plaćaju stvarnu cijenu. Ta razlika mi govori mnogo više o prirodi slave nego o bilo čijoj hrabrosti.
Vijest koja to nije
A sada o onome što me u cijeloj priči možda i najviše nervira: o naslovu. Navodno su “šokirale javnost”, navodno ljudi ne vjeruju šta gledaju. Koja javnost, i gdje? Ispod članka, u trenutku dok sam ga čitao, stajala su dva komentara. Javnost je, izgleda, toliko šokirana da su dvoje ljudi stiglo da napišu po rečenicu.
Ova “diskusija”, inače, nije nova. Ponavlja se iz sezone u sezonu, iz festivala u festival: neka zvijezda pokaže dlake, portali napišu “šok”, komentari se napune, pa svi zajedno čekamo sljedeću priliku. Niko tu zapravo ne diskutuje. Svi samo recitiramo iste rečenike, jedni drugima.
Formula je stara i dobro poznata: dio tijela, poznato ime, riječ “šok” i obavezno “FOTO” na kraju naslova. Tu se ne opisuje stvarnost, nego se proizvodi utisak. Niko nije šokiran. Urednik je trebalo da napiše naslov koji donosi klikove, i napisao ga je. Vidim da im je “gola haljina” na sajtu i zvanična oznaka, uredno poredana u red s temama poput festivala i slavnih zvijezda. Od sadržaja se pravi kategorija, od kategorije rubrika, od rubrike biznis. I tako u krug.
Ono što me dodatno nervira je poređenje koje se samo nameće. Istog dana kad je objavljena ova priča, u istoj medijskoj kući stajala je i vijest da je u Bangladešu od malih boginja umrlo skoro hiljadu ljudi i da su bolnice prepune, uz krivca koji se traži u promjeni politike nabavke vakcina. Priča o djeci, o epidemiji, o odgovornosti. I pored nje, priča o dlačicama na crvenom tepihu, s “šokiranom javnošću” u naslovu. Naravno da jedan portal može i smije da objavi obje priče. Ali redoslijed, naslovi i pažnja kojom se nešto tretira govore šta u tom prostoru smatramo važnim. U tom poređenju, dlake su dobile dramu, a hiljadu mrtvih je prošlo kao obična vijest negdje pri dnu stranice.
Moram i sebe da uključim u tu računicu, da ne zvuči kako samo kritikujem druge. I ja sam kliknuo na taj tekst. Evo, čitam ga, analiziram, pišem o njemu. Sistem u kojem od ničega nastaje nešto hrani se pažnjom, i moja pažnja je dio tog sistema. Bar sam toga svjestan. Za naslov koji me uvukao ne mogu da tvrdim isto.
Šta iz svega ovoga ostaje? Fibi Bridžers ima puno pravo da sa svojim nogama radi šta hoće. To pravo joj niko ne osporava, niti treba. Ono što osporavam je etiketa: ništa u tom nastupu nije hrabro, ništa nije revolucionarno i ništa tu nije šokantno. Neuredno jeste. I bilo bi poštenije da je tako i predstavljeno, kao lični izbor koji ne mora svima da se dopadne, umjesto kao čin otpora koji zaslužuje naslovnu stranu.
Jer ako mlade djevojke iz ovakvih tekstova nauče da je svaka sitnica bunt i da je svaki nemar hrabrost, onda smo kao društvo stigli daleko, samo pogrešnim smjerom.
Dok god se medijima bude isplatilo da dlake prodaju kao dramu, dobijaćemo drame od dlaka. Prava hrabrost bi, po mom ukusu, bila nešto sasvim drugo: prestati praviti vijest od nečega što to nije. Fibi Bridžers će i sljedeći put uraditi ono što hoće, i neka. Samo bih volio da sljedeći put, kad se pojave dlake, bar naslov bude iskren: nije hrabrost, nije šok. Obična neurednost, dobro unovčena.
IZVOR