Prije nego što uopšte počnem da pišem, moram da priznam jednu stvar. Nikada nisam bio lovac na trofeje. Nisam tip koji sakuplja vrhove kao razglednice niti juri da se slika na najvišem vrhu neke zemlje da bi to mogao pokazati na Instagramu. Više me zanima ono između. Dolina koja se odjednom otvori nakon tri sata uspona. Mjesto gdje voda izgleda toliko čisto da ti bude neugodno što u njoj pereš ruke. Staza koja toliko dugo ide uzbrdo da ti se na pola puta smrači pred očima, pa onda ugledaš nešto što ti oduzme dah. Balkanske planine su upravo takve. Ne zato što su najviše na svijetu, već zato što na njima još uvijek možeš da se izgubiš, stvarno, a ne kao u parku u Njemačkoj gdje te svakih petsto metara podsjeća da si na označenoj stazi.

Članak koji sam čitao o najljepšim balkanskim planinama za planinarenje zapravo me podsjetio koliko malo ljudi uopšte doživljava ovaj prostor onako kako bi mogao. Prokletije se tamo pominju kao jedna od najimpresivnijih, Durmitor je rame uz rame sa njima, a Rila, sa Musalom, kao najviša masa na Balkanu. I tu nastaje moj prvi problem. Ovaj dio Evrope je toliko bogat planinama da se u standardnim tekstovima sve pretvori u neku vrstu turističkog prospektа. Onda ti se na kraju svodi na to da treba da “otkriješ” nešto što lokalci odavno znaju.

Prokletije, odnosno Albanske Alpe, su mi oduvijek najzanimljivija priča. Nalaze se na granici Crne Gore, Albanije i Kosova. To je, u suštini, jedna od posljednjih divljih oblasti u ovom dijelu Evrope. Većina ljudi ih ne shvata ozbiljno jer su “preblizu” i “premale”, ali to je potpuno pogrešno razmišljanje. Prokletije imaju vrhove više od 2.500 metara, izrazito strme litice, duboke doline i jezera koja izgledaju kao da su tu greškom ostala od nečega većeg. Jezero Hrčavac, Visitor’sko jezero, Ropojansko jezero, svako od njih je drugačije. Nisu to “plavi pravougaonici” kao što zna da bude u Švicarskoj, gdje sve izgleda uređeno kao u izlogu. Tu ima nečeg živog, nepredvidivog, ponekad čak i opasnog. Za mene je to upravo ono što planinarenje treba da bude. Ne izlog, nego doživljaj.

Durmitor je druga priča. Durmitor je, ako ćemo iskreno, najrazvikanija planina Crne Gore, ali ta razvikana priča ne znači nužno da je i najbolje shvaćena. Bobotov kuk na 2.522 metra je ozbiljan vrh, ali Durmitor nije samo Bobotov kuk. Tu su i Šljemeđe, Bezimeni vrh, Minin bogaz, Međed, Savin Kuk, Crno jezero, jezero Žabljak ispod kojeg je cijeli grad. Durmitor je specifičan po jednoj stvari koju mnogi ne primjećuju, a to je da se u relativno malom prostoru nalazi toliko različitih tipova terena da na njemu možeš istovremeno imati i kanjon Nevidio, i nepregledne šume, i travnate zaravni, i oštre grebene. Kanjon Nevidio je zasebna priča za sebe. On je dugo bio jedno od posljednjih mjesta u Evropi gdje niko nije mogao da prođe. Danas se prolazi, ali samo uz opremu i sa ljudima koji zaista znaju šta rade. To je jedno od onih mjesta gdje ti, dok prolaziš, postaje jasno koliko je zapravo ideja o “istraženom svijetu” bila pretjerana.

Rila je najveća planina u Bugarskoj i najviši masiv na Balkanu, sa Musalom na 2.925 metara, koji je ujedno i najviši vrh Balkana uopšte. Rila nije samo visoka. Ona je i jedna od najstarijih planina u ovom dijelu Evrope. Ima preko sto ledničkih jezera od kojih su neka zaista nestvarna. Sedam Rilskih jezera je klasična turistička ruta, ali ja bih preporučio bilo koga ko želi da Rilu zaista osjeti da ode na Skalica, na Kanare, na vrh Musale usred sedmice kada nema gužve, ili da krene na neku od strana koje nisu odmah na Instagramu. Rila je nacionalni park, ali istovremeno i mjesto gdje ti čitava ova priča o tome koliko je Balkan vrijedan prostora dobije najkonkretniji mogući oblik.

Ono što bih želio da kažem, a što originalni članak samo ovlaš dodiruje, jeste to da je problem sa balkanskim planinama u tome što ih uglavnom promovišu ljudi koji na njih dolaze sa već formiranim evropskim očekivanjima. Oni porede Prokletije sa Alpama, Durmitor sa Dolomitima, Rilu sa Švicarskom. To poređenje nema smisla. Naše planine su drugačije jer su drugačije priče oko njih. Na Prokletijama te na vrhu dočekuje magla koja se mrsi sa oblacima na način koji nije moguć u Alpama jer su Alpe više i drugačije su raspoređene. Durmitor na zalazak sunca izgleda kao da gori, bukvalno, boje se toliko promijene da jedva vjeruješ da je to ista planina. Rila se noću pretvori u nešto drugo. Svjetlost mjeseca na njenim stenama je nešto što, koliko god da zvuči kao kliše, zaista moraš vidjeti da bi razumio.

Tu su i planine o kojima se mnogo manje priča. Šar-planina je možda najtragičnija u tom smislu, jer je to planina koja se proteže kroz Srbiju, Kosovo i Sjevernu Makedoniju, a na njoj se u posljednjih trideset godina toliko toga izdešavalo da je sama pomisao na to kako sada izgleda turistički gotovo bolna. Šar-planina ima vrhove poput Bistre, preko 2.600 metara, jezera poput Livadičkog, šumovite predjele koji su nekada korišteni u vojne svrhe, a danas se polako vraćaju prirodi. Biti na Šar-planini danas znači biti na mjestu koje je istovremeno i lijepo i tužno, i ta kombinacija je nešto što ne možeš kupiti nigdje na svijetu. Ja ne mogu, a da ne pomislim na to koliko je izgubljeno u posljednjih trideset godina na tom prostoru. Koliko je toga što bi moglo biti pristupačno planinarima, a umjesto toga je nepristupačno iz svakojakih razloga koji nemaju nikakve veze sa prirodom.

Korab je zanimljiv jer je to najviša planina Sjeverne Makedonije, ali i najviši vrh te zemlje, sa 2.764 metra. On je specifičan po tome što se na njemu susreću tri države, Makedonija, Albanija i Kosovo, pa se tu dešavaju čudne stvari sa administracijom, granicama i slično. Za nekog ko voli da razmišlja o tome šta znači biti na jednom mjestu a u tri države, Korab je pravo mjesto. Ovo je možda i najslabija tačka Balkana u očima turista, ta nepregledna administracija, jer čovjek hoće da doživi nešto, a u međuvremenu mora da misli o pasošu, policijskom času u jednoj od tri zemlje, drugačijim propisima. Ali to je, opet, Balkansko obilježje. Nije savršeno. Zato je i vrijedno.

Maglić, sa svojih 2.386 metara, je najviša planina Bosne i Hercegovine. Nalazi se na granici sa Crnom Gorom i često se posmatra u paketu sa Volujkom, Biogradom, Lelijom, Zelengorom, svim tim planinama koje čine netaknutu cjelinu istočne Bosne i Crne Gore. Nacionalni park Sutjeska je tu, Perućica je jedna od posljednjih prašuma u Evropi, a to je, ako mene pitate, nešto što je zaista posebno. Ja razumijem da se ljudi više pale na Kilimandžaro ili Mont Everest, ali Perućica je takva da kad prođeš kroz nju par sati, shvatiš da je Evropa u nekim svojim djelovima još uvijek netaknuta. To više neće biti zauvijek tako. Zato bih svima rekao, idite tamo dok još uvijek možete.

Tara je posebna priča. Planina, ali i rijeka, ali i kanjon koji je drugi najdublji na svijetu posle Velikog kanjona. Drina je tu, bistra, hladna, okružena šumama koje u nekim dijelovima izgledaju kao da ih je nacrtao neko ko je smišljao idealan svijet. Ovaj prostor je već dugo poznat, ali ne dovoljno. Ljudi koji dolaze na Drinu obično misle da je to rafting destinacija, a zapravo je to jedan od najkompleksnijih prirodnih prostora Balkana. Tara je planina koja se ne pominje dovoljno u tekstovima o Balkanskom planinarenju, a po meni zaslužuje da bude među prvima.

Bjelasica, Bjelasnica, Čvrsnica, Prenj, Vranica, Vran, sve su to planine BiH koje su izuzetno vrijedne, a o kojima se van zemlje gotovo ništa ne zna. Bjelasnica je poznata po Olimpijadi iz 1984. godine, ali izvan BiH se o njoj ne priča mnogo. Čvrsnica je planina sa specifičnim botaničkim osobenostima, Prenj je toliko težak da se zove “hercegovački Himalaj”, a o Vranici se uopšte ne priča koliko bi trebalo. Ovo je za mene lično frustrirajuće. Živim u zemlji koja ima desetine ozbiljnih planina, a turistička ponuda se svodi na Sarajevo, Mostar, Jahorinu i par izvora rijeka. To nije realna slika.

Tu su još Lovćen i Orjen u Crnoj Gori, Galičica između Sjeverne Makedonije i Albanije, Kozjak, Jablanica, Pelister, Korab koji sam već pomenuo, pa onda i one manje poznate kao što su Suva Planina, Stara Planina, Kopaonik, Tara, Zlatibor, Zlatar, Golija, Mokra Gora, Ovčar, Kablar, Rudnik, Kotlenik, Goč, Jastrebac, pa onda u Sloveniji Triglav, kamo svi već idu, u Grčkoj Olimp, Pind, pa onda u Rumuniji Karpati koji su zasebna priča. Balkan je, ako se cijela mapa pogleda ozbiljno, jedan od najraznovrsnijih planinskih prostora u Evropi. Na malom prostoru imaš i krške predjele, i silikatne, i krečnjačke, i vulkanske, i metamorfne, od Egejskog mora do Panonske nizije.

Ono što me u članku koji sam čitao posebno zaintrigiralo jeste kako se on završava. Završava se kao i većina tekstova ove vrste, sa listom i sa pitanjem “koju biste vi prvu posjetili?”. To je legitimno pitanje, ali za mene, kada bih morao da izaberem, izabrao bih Prokletije. Ne zato što su najviše, već zato što su najnepredvidljivije. Tamo se ljudi još uvijek izgube. Tamo se vremenske prilike promijene u trenu. Tamo su predjeli koji su u Evropi izuzetno rijetki. Prokletije su mi lično, kao mjesto koje kombinuje divljinu, izazov, ljepotu i osjećaj da si zaista negdje daleko.

Ono što bi trebalo da brinem je to što se ništa od ovoga ne koristi kako bi moglo. Imamo turiste koji dolaze na more u Crnu Goru, u Hrvatsku, u Grčku, i kada im se kaže “planina”, oni pomisle na Austriju ili Italiju. Zašto? Zato što mi nikada nismo napravili ozbiljnu mrežu markiranih staza, ozbiljne planinarske domove, ozbiljne vodiče koji govore više od jednog jezika. Imamo lokacije, nemamo infrastrukturu. I tu dolazimo do ključnog pitanja. Da li Balkan ikada može postati ozbiljna planinarska destinacija ako i dalje bude tretirao planinarenje kao marginu turizma?

Ja mislim da može, ali samo ako lokalne zajednice same počnu da shvataju šta imaju. Planine nisu nešto što se može ostaviti za neku idealnu budućnost. Što duže čekamo, više će se toga izgubiti. Nove generacije turista traže autentičnost, a Balkanske planine su toliko autentične da to ponekad i smeta. Ali ta autentičnost je ujedno i njihova prednost. Nijedan Disney ne može napraviti Prokletije. Nijedan brend ne može replicirati Durmitor.

Na kraju, ja bih napravio jednu malu digresiju. Ja ne mislim da su Balkanske planine samo za planinare. One su za sve one koji žele da vide da Balkan nije samo mjesto iz kojeg se bježi. Možete ići na Bjelasicu sa djecom. Možete ići na Taru sa rancem bez iskustva, ako se držite osnovnih staza. Možete ići na Sutjesku kao neko ko samo želi da prođe kroz prašumu i osjeti miris drveta kakvog u Evropi više nema nigdje. Možete ići na Šar-planinu pa otkriti da je to mjesto koje ćete pamtiti godinama, ne zato što je najljepše, već zato što vas natjera da mislite.

Što se tiče onih koji još uvijek razmišljaju o tome da li da krenu, moj savjet je da krenu. Ne zato što sam ja rekao, nego zato što će im, kada stignu na bilo koji od ovih vrhova, Balkanske planine objasniti nešto o sebi samima. To je ono što ja u planinarenju tražim, ne trofeje, ne slike za društvene mreže, nego taj trenutak na vrhu, kada si ti sam sa sobom i sa prostorom koji je bio tu prije tebe i koji će biti tu poslije tebe.

Izvor: Balkanski Vrhovi