Na Filmskom festivalu u Veneciji, jednom od rijetkih preostalih uporišta autorskog filma i visoke kinematografije, dogodila se situacija koja savršeno oslikava stanje savremenih medija. Naime, pojava švedskog modela Viktorije Silvsted na crvenom tepihu privukla je pažnju regionalnih portala ne zbog filma, ne zbog neke umjetničke poruke, pa čak ni zbog stvarne kontroverze, već zbog činjenice da se pojavila pristojno obučena. Naslov koji je pratio njen defile, a koji otvoreno poručuje kako se „očekivala golotinja“, otkriva sav apsurd i banalnost prostora u kojem danas konzumiramo vijesti.
Ne mogu se oteti utisku da smo došli do tačke u kojoj je normalnost postala iznenađenje, a klasična elegancija neka vrsta subverzivnog čina. Umjesto da fokus bude na ostvarenjima koja oblikuju savremenu kulturu, pažnja se svodi na iščekivanje da li će nečija haljina otkriti centimetar kože više nego što nalaže dobar ukus.
Festivali filma ili platforme za površnost
Filmski festivali poput onog na venecijanskom Lidu decenijama su gradili reputaciju na spoju estetike, prestiža i filmske umjetnosti. Crveni tepih je uvijek bio dio te ikonografije, mjesto gdje se visoka moda susreće sa filmskim glamurom starog kova. Međutim, u posljednjih desetak godina, pod pritiskom algoritama i borbe za pažnju korisnika na društvenim mrežama, taj prostor je pretrpan influenserima, manekenkama i ličnostima iz javnog života čija je jedina svrha da kreiraju takozvani viralni trenutak.
Kada pogledate šta se danas plasira publici, dominira takozvana „gola moda“ (naked dress trend), prozirne tkanine, strateški postavljeni izrezi i toalete koje više podsjećaju na scenski veš nego na večernju odjeću. Granica između smjelog umjetničkog izraza i običnog ekshibicionizma potpuno je izbrisana. Publika je toliko naviknuta na senzaciju da mediji sada potpuno otvoreno priznaju svoje razočaranje ili zbunjenost kada se neko pojavi u skulpturalnoj haljini sirena kroja koja zapravo pokriva tijelo.
Viktorija Silvsted i medijska očekivanja
Viktorija Silvsted je ličnost koja već decenijama nosi etiketu seks-simbola s kraja devedesetih i početka dvijehiljaditih godina. Njena javna pojava je oduvijek bila građena na vrlo specifičnoj, naglašenoj estetici platinaste plavuše i raskošnih oblina. Upravo zbog toga, medijski narativ oko nje je unaprijed definisan. Od nje se ne očekuje suptilnost. Od nje se traži da potvrdi stereotip kako bi se generisao određeni broj pregleda.
Kada se žena sa takvim profesionalnim nasljeđem pojavi u pedesetim godinama u elegantnoj toaleti sa kristalnim detaljima, naglašenog ali odmjerenog dekoltea, medijska mašinerija ostaje bez svog uobičajenog goriva. Izjava da je „pronašla način da nas prevari“ zato što nije servirala očekivani skandal zvuči gotovo tragikomično. To jasno pokazuje koliko mediji ne vide stvarne ljude niti njihov prirodan stilski razvoj, već isključivo funkcionalne objekte za privlačenje klikova.
Meni je ovdje posebno zanimljiv fenomen preispitivanja ženskog izgleda u zrelim godinama. Javni prostor je prepun kontradiktornih zahtjeva: ako se žena odijeva provokativno, optužuju je za neukus i neprilično ponašanje za njene godine; ako odabere glamur i zatvoreniji kroj, onda mediji žale za senzacijom koju su unaprijed planirali da unovče. Riječ je o igri u kojoj je nemoguće pobijediti, jer pravila diktira površnost.
Šta ovakvo izvještavanje govori o publici
Lako je sav teret prebaciti na novinare i urednike tabloida, ali oni su samo ogledalo šireg društvenog stanja. Posmatram kako se u našem regionu konzumiraju vijesti iz svijeta šou-biznisa i mode. Najčitaniji članci su redovno oni koji nude instant stimulaciju, jeftinu provokaciju ili priliku za moralno zgražavanje u komentarima.
Mediji su kreirali naviku kod publike da traži najniži zajednički sadržalac. Kada se taj ciklus jednom uspostavi, postaje vrlo teško ponuditi bilo šta što zahtijeva makar minimum estetskog promišljanja ili analize. Činjenica da pojava jedne manekenke u večernjoj haljini na filmskom festivalu biva uokvirena kao priča o „iznevjerenom očekivanju golotinje“ pokazuje koliko smo desenzibilisani na stvarni sadržaj.
Naravno, niko ne očekuje od modne rubrike da raspravlja o geopolitičkim krizama ili filozofskim doktrinama. Moda jeste spektakl i zabava. Ali čak i u okviru zabave mora postojati granica između izvještavanja o stilu i čistog voajerizma.
Crveni tepih u Veneciji ove sezone trebao bi podsjetiti sve nas na važnost mjere. Viktorija Silvsted je svojim izborom pokazala da se glamur ne mora svoditi na razgolićenost da bi bio primijećen. Pitanje je samo da li će mediji i publika ikada odrasti dovoljno da to prihvate bez cinizma i lažnog iznenađenja.
IZVOR