Prije petnaestak godina imao sam osjećaj da koristim Firefox iz uvjerenja. Nije to bio samo preglednik. Bio je stav. Internet Explorer je bio spor, nesiguran i nametnut, a Firefox je djelovao kao dokaz da zajednica može napraviti bolji proizvod od najveće softverske kompanije na svijetu. Instalirao si ga rodbini, prijateljima, komšijama. Sjećam se naljepnica, majica, onih kampanja za obaranje rekorda u preuzimanju. Ljudi su se zaista vezali za taj narandžasti lisac oko plave kugle.

Zato brojka od oko tri posto svjetskog udjela danas zvuči nestvarno. Ne radi se o manjem padu. Radi se o potpunom gubitku relevantnosti na tržištu koje je Mozilla sama pomogla da se stvori. Članak koji je povod za ovaj tekst tu brojku postavlja kao dijagnozu, a Mozillu opisuje kao organizaciju koja se od tehnološkog diva pretvorila u statističku grešku. Meni je ta formulacija gruba, ali iskrena. Teško joj je naći zamjerku.

Naravno, treba reći šta tih tri posto znači. Radi se o procjenama za desktop i mobilne uređaje zajedno, gdje Chrome drži preko 65 posto, Safari oko 18 posto, a Edge se vrti negdje oko pet posto. Na desktopu Firefox stoji nešto bolje, oko šest do sedam posto, zavisno od izvora i mjeseca. Ali trend je isti već godinama, samo prema dole. Nekad je Firefox držao više od 30 posto. Danas ga veliki broj mladih korisnika nikad nije ni otvorio.

Šta se zapravo dogodilo

Priča nije komplikovana ako je gledate iz ugla običnog korisnika. Google je 2008. izbacio Chrome. Bio je brz, jednostavan i agresivno guran kroz svaki Google proizvod. Imate Gmail, imate pretragu, imate YouTube, svuda vas čeka poruka da pređete na Chrome. Uz to dolazi Android, gdje je Chrome unaprijed instaliran na gotovo svakom telefonu koji nije iPhone. Tu se bitka većim dijelom i završila. Ljudi ne biraju preglednik. Ljudi koriste ono što je već tu.

Mozilla na to nikad nije imala pravi odgovor. Imala je bolji proizvod u nekim fazama, imala je vjerne korisnike, imala je moralni argument o privatnosti i otvorenosti, ali nije imala distribuciju. Nije imala svoj operativni sistem, nije imala svoju pretragu, nije imala milijardu telefona na kojima se njen proizvod podrazumijeva. I umjesto da taj nedostatak shvati ozbiljno i bude brža, jednostavnija i pouzdanija, Mozilla je godinama radila suprotno. Mijenjala je interfejs koji niko nije tražio da se mijenja, uvodila funkcije koje su ljude iritirale, kasnila sa stvarima koje su bile očigledne.

Meni je posebno zanimljiv detalj koji se stalno ponavlja kad se priča o ovom padu. Firefox tehnički nije loš preglednik. U nekim stvarima je i danas bolji od Chromea. Troši manje memorije u određenim scenarijima, ima ozbiljniju zaštitu od praćenja, ima kontejnere za odvajanje naloga, ima pristojan sistem za sinhronizaciju. Problem je što to više skoro niko ne zna, jer Mozilla godinama ne umije da ispriča sopstvenu priču. Marketing im se svodi na povremene moralne lekcije o privatnosti, dok Google samo kaže: brzo je, radi svuda, uloguj se i sve ti je tu.

Ovdje se postavlja pitanje koje originalni članak s pravom poteže. Kako je moguće da organizacija sa stotinama miliona prihoda godišnje ne uspijeva da zadrži korisnike osnovnog proizvoda?

Novac od Googlea i udobnost propadanja

Ovo je dio koji meni najviše smeta i koji mislim da se premalo naglašava u javnosti. Mozilla se predstavlja kao nezavisni čuvar otvorenog interneta, alternativa velikim tehnologijama. U praksi, najveći dio njenog prihoda godinama dolazi upravo od Googlea. Radi se o ugovoru po kojem je Google podrazumijevana pretraga u Firefoxu. Iznosi su varirali, ali govorimo o redu veličine od 400 do 500 miliona USD godišnje, što čini ogromnu većinu ukupnog prihoda fondacije.

Ne mogu se oteti utisku da je to stvorilo neku vrstu udobne ovisnosti. Zašto biste se grčevito borili za svakog korisnika ako znate da će veliki ček svakako stići dok god imate dovoljno udjela da budete korisni Googleu kao alibi protiv optužbi za monopol? Googleu odgovara da Firefox postoji, ali da bude slab. Dovoljno jak da na sudu mogu reći kako postoji konkurencija. Dovoljno slab da im realno ne smeta. A Mozilla pristaje na tu ulogu, svjesno ili ne.

Moj problem sa ovim nije moralan u smislu da neko uzima novac. Problem je praktičan. Kad vam opstanak zavisi od najvećeg konkurenta, gubite instinkt za preživljavanje. Prestajete da slušate korisnike jer ne morate da ih slušate. Novac ne dolazi od njih. Dolazi iz ugovora.

I onda pogledate kako je taj novac trošen. Uprava sa platama koje su rasle dok je broj korisnika padao. Izvršna direktorica Mitchell Baker godinama je imala primanja o kojima se naširoko pisalo, u milionima USD, dok su inženjeri dobijali otkaze. Hiljade ljudi je otpušteno u talasima 2020. i kasnije, a istovremeno se pričalo o novim strateškim zaokretima. Ako ste običan korisnik koji je prijavio bag koji niko nije popravio mjesecima, kako da to shvatite drugačije nego kao poruku da niste prioritet?

Propuštene prilike i projekti koji su iscrpili Firefox

Mozilla nije sjedila skrštenih ruku. To joj se mora priznati. Problem je što je radila pogrešne stvari u pogrešno vrijeme.

Firefox OS je možda najbolji primjer. Ideja je bila dobra na papiru, lagani operativni sistem za jeftine telefone, baziran na webu. U praksi, kasno, preslabo i bez partnera koji bi to izgurali. Potrošeni su vrijeme, ljudi i novac, a rezultat je ugašen projekat.

Onda je došao period lutanja. Pocket, VPN, reklame, razne usluge pretplate, eksperimentisanje sa kriptovalutama i donacijama, pa povlačenje kad se zajednica pobuni. Svaki od tih poteza sam po sebi možda ima smisla kao pokušaj da se nađe prihod van Googlea. Ali iz ugla korisnika to je izgledalo kao rasipanje energije. Osnovni proizvod je imao problema sa performansama, sa kompatibilnošću sajtova, sa kašnjenjem na mobilnim uređajima, a kompanija se bavila svime osim tim.

Posebna priča su redizajni. Australis, pa Photon, pa Proton. Svaki put ista reakcija dijela zajednice: zašto dirate ono što radi, zašto ličimo sve više na Chrome, gdje su nestale opcije za prilagođavanje po kojima smo vas zavoljeli? Ja razumijem da se dizajn mora osvježavati. Ali Mozilla je uporno uklanjala upravo ono što ju je razlikovalo. Sjećam se koliko su ljudi bili vezani za proširenja, za about:config podešavanja, za mogućnost da preglednik skroje sebi. Dolaskom novog sistema proširenja veliki broj starih dodataka je ugašen. Tehnički razlozi su postojali, sigurnost i održavanje, ali cijena je bila gubitak najvjernijih korisnika, onih koji su drugima preporučivali Firefox.

Na mobilnim uređajima priča je još gora. Firefox na Androidu je godinama bio sporiji i problematičniji od konkurencije. Verzija Fenix je donijela poboljšanja, ali je u startu uklonila podršku za većinu proširenja i zbunila ljude. Na iPhoneu je situacija apsurdna zbog Appleovih pravila. Svi preglednici tamo moraju koristiti Appleov WebKit, pa Firefox na iOS-u i nije pravi Firefox. Korisnik ne vidi razlog da ga instalira kad je Safari već tu, brz i integrisan.

Druga strana priče, da budem pošten

Ne želim da ispadne kako je Mozilla gomila nesposobnih ljudi koji ništa nisu pogodili. To nije tačno. Inženjerski, Firefox je u nekim trenucima bio ispred svog vremena.

Projekat Quantum iz 2017. zaista je ubrzao preglednik. Rust kao programski jezik, nastao velikim dijelom unutar Mozille, danas se smatra jednim od najvažnijih pomaka u sigurnom programiranju. Poboljšana zaštita od praćenja, Total Cookie Protection, Facebook Container, Multi-Account Containers, to su stvari koje Chrome ili nema ili uvodi mnogo sporije jer mu poslovni model zavisi od oglašavanja. Ko se imalo razumije u tehnologiju, zna koliko to vrijedi.

Također, nije pošteno reći da je Mozilla imala fer uslove. Borila se protiv dvije najvrijednije kompanije na svijetu. Google kontroliše pretragu, video, mail i mobilni sistem. Apple kontroliše hardver i pravila App Storea. U takvom okruženju nezavisnom pregledniku je gotovo nemoguće da se probije samo kvalitetom. Ljudi biraju liniju manjeg otpora.

I da budem potpuno iskren, dio krivice je i na nama, korisnicima. Svi pričamo o privatnosti, a onda se ulogujemo u Chrome jer je lakše. Svi kukamo na monopol, a onda ne želimo da promijenimo dvije postavke i prebacimo bookmarke. Lako je na mrežama hvaliti Firefox, teže ga je stvarno koristiti kad neki sajt radi sporije jer je developer testirao samo u Chromeu.

Ali upravo zato mislim da Mozilla ne može da se vadi na teške uslove. Znala je kakvi su uslovi. Imala je novac, ime i zajednicu. Pitanje je šta je s tim uradila.

Zašto bi vas ovo trebalo zanimati čak i ako koristite Chrome

Ovo nije tekst nekog nostalgičara koji vas nagovara da instalirate Firefox. Koristite šta vam odgovara. Mene brine nešto drugo, a to je monocultura.

Danas je gotovo sve bazirano na Chromiumu. Chrome, Edge, Opera, Brave, Vivaldi, Samsung Internet, svi koriste istu osnovu. Ostali su praktično samo Firefox sa svojim Gecko engineom i Safari sa WebKitom. Ako Firefox padne na jedan ili dva posto i postane neodrživ, ostaje praktično jedan engine koji diktira kako web izgleda i radi. A taj engine kontroliše Google.

To za običnog čovjeka znači nekoliko vrlo konkretnih stvari. Prvo, standarde weba će pisati kompanija koja živi od reklama. Šta mislite, hoće li ti standardi ići u pravcu veće privatnosti ili veće mogućnosti praćenja? Drugo, blokatori reklama i alati za zaštitu već sad imaju problema sa novim pravilima u Chromeu, poznatim kao Manifest V3. U Firefoxu su ta ograničenja blaža. Treće, kad nema konkurencije, nema ni pritiska da se nešto popravi. Chrome može postati sporiji, nametljiviji, zatvoreniji, a korisnik nema gdje.

Za Bosnu i Hercegovinu i region ovo ima dodatnu dimenziju. Mi nemamo domaću tehnološku silu koja će nam napraviti alternativu. Mi smo uvoznici softvera. Ako svijet spadne na jedan preglednik, mi ćemo samo preuzeti posljedice. Naše škole, firme, javne uprave, svi će zavisiti od odluka donesenih u Kaliforniji. Već sad vidimo koliko problema nastaje kad jedan servis promijeni pravila, poskupi ili ukine funkciju. Zamislite to na nivou cijelog weba.

Pravno gledano, regulatorni postupci protiv Googlea u SAD i EU se djelimično oslanjaju na argument da konkurencija postoji. Paradoks je brutalan. Google plaća Mozillu da bi Firefox preživio, a taj opstanak koristi kao dokaz da nije monopolista. Ako ste skeptični prema velikim pričama o slobodnom tržištu, ovo je školski primjer kako sistem funkcioniše u praksi.

Šta je Mozilla mogla drugačije

Ja ovo vidim drugačije od onih koji kažu da je sve bilo neizbježno. Mislim da je Mozilla imala tri jasna puta, a nije do kraja išla nijednim.

Prvi put je bio da bude najbolji preglednik tačka. Bez filozofije, bez misije, samo brzina, stabilnost i poštovanje korisnika. Da otvara svaki sajt savršeno, da se pokreće odmah, da ne jede bateriju, da sinhronizacija radi besprijekorno. Da prosječan čovjek primijeti razliku za pet minuta. To se nije dogodilo. Firefox je predugo bio dobar, ali ne dovoljno dobar da opravda prelazak.

Drugi put je bio da bude radikalno drugačiji. Preglednik koji zaista blokira praćenje po defaultu, koji ne pristaje na kompromise, koji jasno kaže: mi ne živimo od reklama i zato smijemo ono što Google ne smije. Mozilla je to djelimično radila, ali mlako. Uvijek korak naprijed, pa dva nazad zbog straha da ne pokvari odnose sa oglašivačima ili partnerima.

Treći put je bio da izgradi ekosistem. Svoj telefon nisu uspjeli, ali su mogli mnogo ranije da naprave poštenu pretragu, mail, cloud prostor, VPN koji radi, alate za firme, nešto što donosi prihod i veže korisnika. Krenuli su tim putem, ali kasno i stidljivo.

Umjesto toga dobili smo organizaciju koja se ponaša kao neprofitna fondacija kad treba opravdati loše rezultate, a kao korporacija kad treba opravdati plate uprave. Taj raskorak ljudi osjete. Zajednica otvorenog koda oprašta greške, ali ne oprašta aroganciju.

Pitanja koja ostaju otvorena

Ostaje nekoliko pitanja na koja ni originalni članak ni sama Mozilla nemaju uvjerljiv odgovor.

Hoće li Google obnoviti ugovor o pretrazi kad istekne, i pod kojim uslovima? Ako je Firefox pao na tri posto, koliko je Googleu uopšte vrijedan kao alibi? Šta se dešava ako taj novac presuši? Mozilla tvrdi da se diverzifikuje, ali brojke i dalje pokazuju ogromnu zavisnost od tog jednog izvora.

Drugo, može li Firefox preživjeti kao nišni proizvod za entuzijaste? Tehnički može. Ali onda gubi utjecaj na standarde. Web se ne kroji prema željama tri posto korisnika. Developeri testiraju u Chromeu, firme optimizuju za Chrome, i polako dobijamo sajtove koji u Firefoxu rade lošije, ne zato što je Firefox loš, nego zato što niko nije provjerio. To je začarani krug iz kojeg je sve teže izaći.

Treće, ko će naslijediti ulogu nezavisnog čuvara? Brave, Ladybird, neki novi projekat? Svi imaju svoje probleme, od male ekipe do upitnih poslovnih modela. Nijedan nema ono što je Mozilla imala, a to je kombinacija novca, imena i istorije.

Ja nemam iluziju da će se Firefox vratiti na 30 posto. To vrijeme je prošlo. Ali mislim da borba za desetak posto na desktopu i ozbiljnije prisustvo na mobilnim uređajima nije bila nemoguća misija. Bila je propuštena prilika.

Na kraju, meni je ova priča manje o tehnologiji, a više o povjerenju. Mozilla je imala nešto što se ne kupuje novcem, imala je ljude koji su je voljeli bez interesa. Takvu zajednicu je teško steći, a lako prokockati. Prokockali su je sitnim odlukama: još jedan redizajn, još jedno uklonjeno podešavanje, još jedan bag koji se ne popravlja, još jedno saopštenje uprave koje zvuči kao da ga je pisao neko ko preglednik ne koristi.

Ako Firefox nestane, neće nestati zato što je internet tako htio. Nestaće zato što su ljudi koji su ga vodili pristali da bude mali. A mi ćemo ostati sa webom u kojem izbor postoji samo na papiru. Meni to nije normalno, i ne želim da se pravim da jeste.

IZVOR: dev.to