Postoji pristojna verzija ljubavnog raskida koju ljudi danas vole javno pokazivati. Nismo uspjeli, ali jedno drugom želimo sve najbolje. Ostajemo u dobrim odnosima. Zahvalni smo na zajedničkim trenucima. Svako nastavlja svojim putem.
A postoji i ona druga verzija.
U njoj niko nikome ne želi sve najbolje. Naprotiv, povrijeđena osoba želi da onaj drugi pati, da se kaje, da ne pronađe mir i da svaki sljedeći pokušaj sreće završi podsjećanjem na ono što je izgubio. Većina ljudi to neće napisati u saopštenju na društvenim mrežama, ali će bez problema zapjevati čim čuje poznatu melodiju.
Kemal Malovčić pripada upravo tom drugom svijetu. Barem kada je riječ o lirskom junaku pjesama koje izvodi. U tom svijetu ljubav nije završena dok bivša ne zaplače, dok je ne stigne kazna i dok se ne potvrdi da je odlazak bio greška.
Na prvi pogled, sve je pomalo smiješno. Dramatično je do granice karikature. Čovjek bi rekao da je riječ o ljubavnom razočaranju, a stihovi zvuče kao presuda protiv koje nema žalbe. Ipak, upravo zato te pjesme vrijedi poslušati pažljivije. One nisu samo zbirka slikovitih kletvi. One otkrivaju kako se na ovim prostorima dugo govorilo o ljubavi, ponosu, izdaji i nemoći.
Ne kunem te, samo ti želim doživotnu nesreću
Posebno je zanimljiva pjesma pod naslovom „Ne kunem te“. Naslov zvuči kao najava suzdržanosti, oprosta ili makar pokušaja da se povrijeđeni čovjek zaustavi prije nego što kaže nešto ružno.
Onda stihovi krenu u potpuno suprotnom pravcu.
Bivšoj ljubavi želi se život bez radosti, tuga bez lijeka i društvo vlastitih suza. To nije blaga zamjerka niti trenutak slabosti. To je gotovo sistematski popis nesreća, izgovoren uz tvrdnju da kletve, zapravo, nema.
Meni je ta kontradikcija najbolji dio cijele priče. Ona je istovremeno komična i vrlo ljudska. Ljudi često rade upravo to. Kažu da se ne ljute, pa narednih dvadeset minuta objašnjavaju koliko se ljute. Tvrde da im više nije stalo, a zatim do najsitnijeg detalja opisuju šta im je druga osoba učinila. Kažu da nikome ne žele zlo, pa dodaju da bi bilo pravedno da život malo „vrati“ dug.
„Ne kunem te“ zato nije samo naslov pjesme. To je obrazac ponašanja. To je pokušaj da čovjek sačuva sliku o sebi kao dobroj i plemenitoj osobi, dok istovremeno uživa u zamišljenoj kazni za onoga ko ga je povrijedio.
Drugim riječima, nisam ja osvetoljubiv, samo bih volio da nikada više ne saznaš šta je sreća.
Prilično zgodan moralni manevar.
Pjesma govori ono što čovjek ne bi smio reći za stolom
Narodna muzika nikada nije bila naročito zainteresovana za emocionalnu umjerenost. Njena osnovna građa nisu stabilne veze, razumna komunikacija i dogovoreni prekidi odnosa. Pjesma traži sukob. Traži gubitak, čežnju, prevaru, kafanu, povrijeđeni ponos i osjećanje koje je dovoljno veliko da čovjek zbog njega izgubi kontrolu.
Zbog toga ne mislim da Kemalove pjesme treba čitati kao doslovna uputstva za ponašanje. Njihova snaga je upravo u pretjerivanju. One uzimaju prolaznu ružnu misao, povećavaju je do krajnjih granica i pretvaraju u refren.
Čovjek možda zaista ne želi da bivša ljubav čitav život plače. Možda bi se čak uplašio kada bi se to dogodilo. Ali u nekoliko minuta pjesme može odigrati ulogu osobe koja želi upravo to. Može glasno izgovoriti ono što bi u svakodnevnom razgovoru zvučalo ružno, djetinjasto ili zabrinjavajuće.
Muzika mu daje dozvolu.
Tu se krije i razlog zbog kojeg publika takve pjesme ne doživljava kao ozbiljnu prijetnju. Ljudi znaju da učestvuju u predstavi. Pjevač izvodi bol, publika je prepoznaje, a kletva postaje zajednički ritual. Nakon posljednjeg refrena većina će otići kući bez namjere da bilo kome zaista zagorča život.
Ipak, bilo bi previše jednostavno sve proglasiti bezazlenom zabavom.
Pjesme ne nastaju iz praznine. One opstaju zato što prepoznajemo osjećanja koja nose. Povrijeđeni ponos, potrebu da krivac bude kažnjen i vjerovanje da naša patnja nešto vrijedi samo ako pati i onaj ko ju je izazvao. To nisu izmišljene emocije. Muzika ih nije stvorila, ali ih je vrlo uspješno sačuvala.
Kletva je posljednje oružje nemoćnog čovjeka
Kada neko ima stvarnu moć, on ne mora kleti. Može donijeti odluku, prekinuti odnos, otići, tužiti, kazniti ili jednostavno nastaviti život bez druge osobe.
Kletva ostaje onome ko nema kontrolu.
Ljubav je završena, druga osoba je otišla, obećanje je prekršeno i ništa se više ne može vratiti. Lirski junak tada pokušava riječima uspostaviti makar privid ravnoteže. Ako već ne može dobiti ljubav nazad, može zamisliti da će izdaja biti kažnjena. Ako nema vlast nad bivšom partnerkom, priziva sudbinu, nesreću ili neku višu pravdu koja će obaviti posao umjesto njega.
Zato su ovi stihovi, uprkos svoj grubosti, često više izraz slabosti nego snage.
Čovjek koji ponavlja da će ona svuda plakati ne zvuči kao pobjednik. Zvuči kao neko ko ne zna šta da uradi sa činjenicom da je ostavljen. Njegova ljutnja je glasna zato što je njegova stvarna moć mala.
To je detalj koji se lako previdi kada se izdvoje samo najteže kletve. Iza njih ne stoji hladni gospodar tuđe sudbine. Stoji povrijeđeni čovjek koji bi želio da svijet potvrdi kako njegova bol nije bila uzaludna.
Meni su zato ove pjesme zanimljivije kao dokument nemoći nego kao dokaz nečije surovosti.
Kemal nije isto što i čovjek iz pjesme
Ovdje treba napraviti razliku koju tekstovi o muzici često preskoče. Pjevač nije automatski autor svake riječi koju pjeva, a nije ni nužno osoba koja privatno zastupa stav lirskog junaka.
Kada kažemo da Kemal Malovčić „kune bivše ljubavi“, koristimo zgodnu medijsku prečicu. Preciznije bi bilo reći da on u pjesmama uvjerljivo daje glas čovjeku koji kune. Bez podataka o autorstvu pojedinačnih tekstova ne bi bilo pošteno njemu lično pripisivati svaku poruku iz stihova.
To, naravno, ne umanjuje značaj njegove interpretacije. Pjevač bira repertoar, unosi emociju i svojim glasom pravi vezu između teksta i publike. Neke stihove možemo pročitati na papiru i samo slegnuti ramenima. Kada ih otpjeva prepoznatljiv glas, postaju nešto što ljudi pamte decenijama.
Ali umjetnička uloga ipak ostaje uloga.
Glumca ne smatramo ubicom zato što je odigrao ubicu. Ne bi trebalo ni pjevača automatski pretvarati u biografsku kopiju junaka njegovih pjesama. Estradni tekstovi često vole zamagliti tu granicu jer je mnogo privlačnije napisati da pjevač lično proklinje žene nego objašnjavati prirodu lirskog pripovijedanja.
Naslov dobije klik, ali tema izgubi nijansu.
Žena odlazi, muškarac presuđuje
Postoji i neprijatnija strana ovih pjesama koju ne treba ignorisati. U mnogim starijim narodnim i novokomponovanim pjesmama žena koja napusti muškarca nije samo osoba koja je donijela odluku. Ona postaje nevjerna, nezahvalna ili moralno sumnjiva, pa njena buduća nesreća djeluje kao zaslužena kazna.
Muškarac, s druge strane, može biti slomljen, pijan, bijesan i osvetoljubiv, ali ga pjesma i dalje postavlja u središte saosjećanja. Njegova bol objašnjava gotovo sve. Ona je otišla, dakle ona mora platiti.
To je obrazac koji vrijedi prepoznati, posebno zato što se često prodaje kao velika ljubav. Međutim, željeti drugoj osobi da nikada ne pronađe mir nije dokaz dubine ljubavi. Ponekad je samo dokaz povrijeđenog vlasničkog osjećaja.
Ako nekoga volim samo dok bira mene, a čim ode želim mu propast, onda se s razlogom može pitati koliko je tu bilo ljubavi, a koliko potrebe za kontrolom.
Ne tvrdim da će čovjek postati nasilan zato što sluša pjesmu o kletvi. Takve jednostavne veze između umjetnosti i ponašanja uglavnom su neozbiljne. Ljudi mogu voljeti mračne pjesme, krimi-romane i brutalne filmove bez želje da ih pretvore u stvarnost.
Ali muzika ipak učestvuje u oblikovanju jezika kojim opisujemo osjećanja. Ako se posesivnost stalno predstavlja kao strast, a osveta kao dokaz povrijeđene ljubavi, publika taj obrazac može početi doživljavati kao nešto romantično. Ne kao obavezno ponašanje, ali kao emocionalno prihvatljivu sliku.
Tu već vrijedi biti oprezan.
Možemo se smijati pretjeranim kletvama i pjevati ih u društvu, a ipak znati da u stvarnom odnosu takav govor nije romantičan. Granica nije naročito komplikovana. Problem nastaje kada je odbijamo vidjeti.
Od usmene kletve do refrena koji se pamti
Kletve u ovim pjesmama nisu zanimljive samo zbog sadržaja nego i zbog jezika. Kratke su, ritmične i slikovite. U njima se pojavljuju suze, žeđ, otrov, bolest, vjenčanje, ruka koja se suši i ćuprija koja se ruši.
To nije jezik savremenih motivacionih poruka. Dolazi iz starijeg kulturnog sloja u kojem se vjerovalo da riječ ima posebnu težinu i da izgovorena kletva nije obična uvreda. Ona je zazivanje kazne.
Posebno mi je upečatljiva slika ćuprije. Stih „Ko ćupriju moju sruši, neka mu se ruka suši“ zvuči kao nešto što je moglo nastati mnogo prije električnih gitara, kaseta i televizijskih nastupa. U jednoj kratkoj rečenici nalaze se vlasništvo, upozorenje, kazna i savršena rima.
Takav stih se pamti jer ima formu poslovice. Može se odvojiti od pjesme i nastaviti živjeti u govoru, šali ili komentaru. To je jedna od tajni narodne muzike koju njeni kritičari često potcjenjuju. Najbolji stihovi tog žanra možda nisu suptilni, ali su napravljeni da ostanu u pamćenju.
Nije svaki od njih književno remek-djelo. Neki su pretjerani, neki grubi, a neki na granici nenamjerne komedije. Ipak, imaju ritam svakodnevnog jezika i oslanjaju se na slike koje publika odmah razumije.
Savremena pjesma može govoriti o „toksičnom odnosu“ i „emocionalnoj nedostupnosti“. Stara narodnjačka pjesma će reći da te snašla bol, a da lijeka nisi našla.
Nije teško pogoditi koji će izraz kafana lakše zapamtiti.
Zašto se danas tim stihovima smijemo
Kada se stare pjesme izvuku iz svog vremena i predstave današnjoj publici, često djeluju kao materijal stvoren za društvene mreže. Kletve se nižu jedna za drugom, intenzitet raste, a čovjek se pita šta je još ostalo da nesrećna bivša doživi.
Smijeh, međutim, ne znači nužno prezir. Često se smijemo zato što prepoznajemo pretjerivanje i zato što nam je cijeli emocionalni mehanizam poznat. Znamo osobu koja kaže da je nekoga preboljela, ali već godinama prati svaki njen korak. Možda smo ponekad i sami bili ta osoba, samo s manje rime i bez muzičke pratnje.
Internet je takvim pjesmama dao novi život. Stih koji je nekada bio dio ozbiljne ljubavne drame danas se može pretvoriti u šalu, videosnimak ili opis neuspjelog raskida. Mlađa publika ga možda neće slušati na isti način kao generacija koja je kupovala kasete, ali će ga prepoznati kao upečatljiv kulturni znak.
U tome nema ništa loše. Umjetnost ne ostaje zamrznuta u prvobitnom značenju. Publika je stalno prisvaja, prepravlja i smješta u novi kontekst.
Moj problem počinje tek kada se cijela tema svede na jednostavnu dosjetku da „niko ne kune kao Kemal“. To jeste zabavno, ali propušta ono važnije. Te pjesme nisu opstale samo zato što su kletve neobične. Opstale su jer nude jasan, neposredan i pamtljiv jezik za emocije koje ljudi često ne znaju drugačije izraziti.
Između umjetničkog pretjerivanja i stvarnog života
Ne treba Kemalove pjesme ni braniti kao nedodirljivu tradiciju ni osuđivati kao opasnost za društvo. Obje reakcije su lijene.
Moguće je istovremeno uživati u dramatičnom refrenu, cijeniti pjevačku interpretaciju, smijati se pretjerivanju i prepoznati problematičnu ideju prema kojoj bivša partnerka zaslužuje nesreću zato što je otišla.
Odrasla publika bi morala biti sposobna za toliko nijanse.
Muzika nije bračno savjetovalište. Od nje ne očekujem da svaki raskid predstavi zdravo, razumno i pedagoški ispravno. Kada bi pjesme morale davati primjer poželjnog ponašanja, izgubili bismo dobar dio tragedije, književnosti, filma i muzike.
Ali ni rečenica „to je samo pjesma“ ne završava svaki razgovor. Upravo zato što je pjesma, zanimljivo je vidjeti koje osjećanje pretvara u zabavu, kome daje glas i čiju patnju smatra važnom.
U ovom slučaju glas dobija ostavljeni muškarac. Njegova bol je ogromna, njegova ljutnja nema granicu, a žena postoji uglavnom kao krivac koji tek treba da shvati šta je izgubila. To je vrlo stara priča. Kemal je nije izmislio, ali ju je svojim izvođenjem učinio prepoznatljivom mnogim generacijama slušalaca.
I tu dolazim do razloga zbog kojeg ove pjesme ne treba posmatrati samo kao zbirku bizarnih kletvi. One čuvaju emocionalni arhiv jednog vremena i jednog mentaliteta. U tom arhivu ljudi ne idu na terapiju, ne govore o zatvaranju emocionalnog kruga i ne pišu pažljivo odmjerene poruke. Oni pate javno, kunu glasno i očekuju da sudbina uspostavi pravdu.
To nije uvijek lijepo. Nije ni zdravo ako se doslovno prenese u život. Ali jeste autentično u svojoj sirovosti.
Kemalov lirski junak možda tvrdi da ne kune, dok bivšoj ljubavi nabraja sve moguće nesreće. Upravo u toj apsurdnoj protivrječnosti krije se razlog zbog kojeg ga ljudi pamte. On govori ono što pristojan čovjek navodno ne misli, ali što povrijeđen čovjek ponekad ipak osjeti.
Razlika između pjesme i života je u tome što se pjesma završi. Refren utihne, muzika stane, a publika se raziđe.
Zreo čovjek tada svoju kletvu ostavi tamo gdje joj je i mjesto, u pjesmi. Ne pretvara je u način života.
IZVOR: