Jedna odluka Evropskog suda za ljudska prava otvorila je pitanje koje se tiče svakog građanina, a ne samo pravnika. Umjesto da pasivno čeka dokaze tužioca i tuženog, sud je sam krenuo da traži činjenice. Na prvi pogled djeluje kao tehničko pitanje procedure. U praksi to znači da se uloge u sudnici pomijeraju, a posljedice su mnogo šire nego što se čini.

Zašto ova tema nije samo akademska rasprava

Kad čitam ovakve tekstove, obično pokušavam da zamislim običnog čovjeka koji sjedi u klupi za svjedoke, ili još češće, advokata koji se u sudnici odjednom suočava sa situacijom u kojoj sudija radi nešto što do tada nije radio. Upravo to je suština slučaja o kom piše ovaj članak. Evropski sud za ljudska prava je u jednom predmetu sam krenuo da prikuplja dokaze, umjesto da to prepusti strankama.

Meni je to odmah zanimljivo, jer ovakva promjena ne izgleda dramatično. Niko u sudnici nije uradio ništa spektakularno. Sudija je postavio pitanje, zatražio dokument, ili je sam predložio nešto što nije ponudila nijedna strana. Na papiru je to sitan proceduralni pomak. U stvarnosti, to je pomak cijelog sistema.

Evo šta mislim o tome.

Šta se zapravo dogodilo

Prema onome što članak opisuje, Sud je u predmetu u kojem su stranke bile neaktivne ili nisu ponudile dovoljno dokaza, odlučio da sam istraži određene činjenice. To je neuobičajeno, jer klasična evropska tradicija, posebno u Strasbourgu, polazi od toga da sud nije istražitelj. Njegova uloga je da rješava spor, a ne da ga gradi.

U anglosaksonskom pravu postoji figura aktivnog sudije. U common law sistemima sudija može postavljati pitanja, tražiti ekspertize i usmjeravati postupak. Na kontinentu, a posebno u sistemu Evropskog suda za ljudska prava, to nije bila praksa. Sud je do sada čekao da mu stranke, države, vlade i njihovi advokati isporuče materijal, a onda je donosio odluku na osnovu onoga što mu je servirano.

Članak pokazuje da se ta dinamika mijenja. I tu nastaje moj problem sa cijelom pričom.

Moja prva reakcija: ovo nije mala stvar

Kad sam prvi put pročitao da sud preuzima istražiteljsku ulogu, odmah sam pomislio na jednu riječ, a to je balans. U pravu balans nije apstraktan princip. Balans znači da tužilac mora dokazati ono što tvrdi, a tuženi ima pravo da se brani od toga. Ako sud uđe u istraživanje, postoji opasnost da počne da “pomaže” jednoj strani, čak i nesvjesno.

Naravno, postoje situacije u kojima je to opravdano. Ako stranka nema pristup informacijama koje država ima, ako je slabije obrazovana, ako je u zatvoru, ako ne poznaje jezik, ako nema advokata, onda pasivnost suda može značiti nepravdu. To je stvarno. Ponekad sud mora nešto da uradi jer bi u suprotnom odluka bila nepravedna.

Ali upravo zato postoji pravilo. Stranke predlažu dokaze, a sud ih ocjenjuje. Kad sud počne da ih traži sam, to je kao da arbitar uđe na teren i počne da igra za jednu ekipu. Možda ima najbolju namjeru. Možda misli da pomaže. Ali time remeti pravila igre.

Zašto je članak važan

Ovaj tekst nije samo priča o jednoj odluci. On je važan jer pokazuje trend. Sudovi širom Evrope, od nacionalnih do evropskih, sve više preuzimaju aktivnu ulogu. To se dešava u kontekstu u kom građani sve manje vjeruju institucijama, u kom se traže brža rješenja, u kom se očekuje da sudovi ne budu samo pasivni čuvari procedure nego aktivni čuvari pravde.

Problem je u tome što aktivna pravda može biti subjektivna. Pasivni sudija donosi odluku na osnovu onoga što mu je dato. Aktivni sudija donosi odluku na osnovu onoga što je sam odlučio da traži. To je ogromna razlika. Prvi sistem greši zato što je ograničen. Drugi sistem greši zato što je slobodan.

Šta ovo znači za običnog čovjeka

Pitanje je šta to znači za mene, za tebe, za nekog ko ikada uđe u sudnicu. Odgovor nije ohrabrujući, bar ne u potpunosti.

Ako sud postane istražitelj, onda građanin koji dođe u sud više ne može da zna unaprijed koje će sve činjenice sud uzeti u obzir. On ne može da zna šta će sud odlučiti da istražuje. On ne može da se pripremi za pitanja koja ne postoje u tužbi, a koja će se pojaviti iznenada. To nije mala stvar. To je promjena u samom iskustvu pravde.

Pravni sistem u kojem stranka zna unaprijed šta je sporno jeste sistem u kojem postoji predvidljivost. A predvidljivost je jedan od razloga zašto ljudi uopšte poštuju odluke sudova, čak i kada se s njima ne slažu. Kad odluka postane nepredvidiva, poštovanje postaje teže.

Istovremeno, postoje slučajevi u kojima bi sudija morao djelovati. Ako se radi o pravima djeteta, o diskriminaciji, o pitanjima u kojima je moć između strana toliko neuravnotežena da jedna strana ne može ništa dokazati, onda puka pasivnost suda nije dovoljna. Tu aktivna uloga ima smisla.

Zato dilema nije crno-bijela. Ali treba biti otvoren i reći da svaki pomak u tom smjeru nosi rizik.

Druga strana priče

Moram biti pošten i prema drugoj strani. Postoji jak argument da sudovi ne smiju biti slijepi. Sistem u kom sudija zatvara oči pred evidentnom nepravdom jer “nije ponuđen dokaz” jeste sistem koji može proizvoditi formalno ispravne, a suštinski nepravedne odluke.

Članak to, koliko sam mogao vidjeti, i ističe. Ponekad pasivnost suda nije neutralnost, nego ravnodušnost. Neutralnost znači da sud ne pomaže ni jednoj ni drugoj strani, ali aktivno traži istinu. Ravnodušnost znači da sud ne radi ništa i čeka da mu neko drugi donese rješenje. Problem nastaje kad se ta dva pojma zamijene.

Pitanje je, dakle, kako razlikovati sud koji istražuje od suda koji konstruiše slučaj. To je pitanje na koje ni članak, ni ja, ni većina pravnika danas nemaju jasan odgovor.

Šta se nalazi između redova

Ono što članak ne govori direktno, ali što se može naslutiti, jeste da ovo nije izolovana odluka. Sudovi u Evropi se mijenjaju. Nacionalni sudovi su već uveliko aktivniji nego prije deset godina. Evropski sud za ljudska prava je do sada bio jedan od rijetkih koji je čvrsto držao do pasivne uloge. Ako se to mijenja, onda se mijenja nešto suštinski.

Tu postoji još jedan sloj koji se rijetko pominje. Kad sud preuzme istražiteljsku ulogu, on preuzima i političku težinu. Pasivni sud samo odgovara na pitanja. Aktivni sud bira pitanja. Ako bira pitanja, onda utiče na to o čemu će se uopšte raspravljati. To nije samo pravna, nego i demokratska promjena.

Pitanja koja ostaju otvorena

Nakon čitanja članka ostaje mi nekoliko pitanja koja mislim da su ključna.

Prvo, ko kontroliše sudiju kad on istražuje? Ko kaže da je istraživanje bilo potpuno, da nije pristrasno, da nije išlo samo u jednom smjeru?

Drugo, šta se dešava kad stranka koja je izgubila smatra da je sud ušao u prostor tužioca ili tuženog? Kako se to žaliti?

Treće, kakve su posljedice po države? Država koja izgubi predmet u kom je sud sam tražio dokaze ima mnogo manje prostora da kaže da joj nije data prilika. To otvara pitanje legitimnosti odluke.

Četvrto, hoće li ovo značiti da će advokati morati da budu još oprezniji? Ako sud može sam donijeti dokument, onda advokat koji mirno čeka kraj rasprave više ne može računati na to da će nepredloženi dokaz biti zanemaren. To mijenja cijelu dinamiku profesionalnog rada.

Moje viđenje

Meni se cijela ova priča čini kao još jedan znak da se Evropa polako, ali sigurno, udaljava od klasičnog kontinentalnog modela. Sistem u kom sudija ima jasnu ulogu, a stranke nose teret dokazivanja, polako se mijenja u sistem u kom sudija postaje partner u potrazi za istinom.

To nije nužno loše, ali jeste opasno. Opasno je zato što se promjene dešavaju tiho, kroz pojedinačne odluke, kroz male pomake. Niko ne mijenja zakon. Niko ne glasa o tome u parlamentu. Ali jednog dana se probudimo u sistemu koji izgleda drugačije, a nismo sigurni kako smo tu stigli.

Zato mi je ovaj članak zanimljiv. On nije dramatičan. On ne donosi senzaciju. Ali on pokazuje jedan pomak koji će, ako se nastavi, promijeniti način na koji razumijemo pravdu u Evropi.

Zaključak

Sudija koji istražuje nije nužno sudija koji je nepravedan. Ali jeste sudija koji je moćniji nego što je bio jučer. A svaka promjena moći u pravosuđu zahtijeva pažnju.

Ono što bih poželio jeste da se o ovome javno raspravlja više nego što se raspravlja. Ne u akademskim časopisima, ne na konferencijama za pravnike, nego u javnosti. Jer ovo nije pitanje samo za advokate. Ovo je pitanje za svakog ko ikada uđe u sudnicu, bilo kao tužilac, tuženi, ili svjedok. Ako se pravila mijenjaju, svi imaju pravo da znaju kako se mijenjaju.

Odluka o kojoj članak govori možda neće imati dramatične posljedice za većinu ljudi. Ali ona je simbol. Simbol suda koji polako izlazi iz svoje pasivne uloge i postaje nešto drugo. Šta tačno, to ćemo tek vidjeti.

IZVOR: Ratio Iuris (Medium)