Keli Bruk se vratila na naslovnice. Ovaj put ne zbog filma, ne zbog televizije, nego zbog grudnjaka i gaćica sa čipkom. Sa 46 godina pozirala je za brend Next kao ambasadorica nove linije donjeg veša namijenjene ženama sa bujnijim grudima i, očekivano, mediji su to prenijeli u svom omiljenom tonu. Obline, seks simbol zauvijek, kraljica oblina, oduševila, raspametila. Znate već taj rječnik.
Priznajem, prvo sam pomislio da je to samo još jedna u nizu vijesti koje služe da se klikne na fotografiju. A onda sam pročitao dvije rečenice koje su mi cijelu priču učinile zanimljivijom nego što izgleda na prvi pogled.
Prva je njena izjava iz kampanje: da donji veš nikada nije bio pitanje savršenstva, nego pitanje samopouzdanja, prihvatanja svoga tijela i osjećaja da u njemu izgledate i osjećate se sjajno. Druga je izjava koju je dala ranije ove godine u emisiji Loose Women, kada je bez uvijanja rekla da mrzi da nosi seksi donji veš u krevetu i da voli da joj bude udobno.
Ista žena koja na fotografijama prodaje čipku ujutro, naveče bi najradije da je se riješi. Meni je to najiskreniji dio cijele kampanje, iako se pojavio mimo kampanje.
Šta se zapravo dogodilo i zašto bi nas to trebalo zanimati
Da raščistimo činjenice. Keli Bruk (46), britanska manekenka, glumica i voditeljica, ove godine je postala ambasadorica Next linije za žene sa većim grudima. Kampanja je zamišljena kao podrška ženama koje se teško snalaze u standardnoj ponudi, gdje je ili košarica premala, ili naramenica siječe, ili grudnjak izgleda kao medicinsko pomagalo.
To je, realno, praktičan problem o kojem se malo govori. Ko je ikada kupovao grudnjak za veći broj, zna da izbor često izgleda ovako: dosadno, skupo ili neudobno. U tom smislu, kolekcija koja spaja podršku i čipku nije glupost. To je proizvod koji ima smisla.
E sad, zašto je baš Keli Bruk izabrana? Zato što je ona sama hodajuća poruka te marke. Proslavila se krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih kao pin up djevojka sa oblinama u vremenu kada je modna industrija slavila gotovo nevidljiva tijela. Dok su pistama dominirale manekenke koje izgledaju kao da će ih odnijeti propuh, ona je imala grudi, bokove, osmijeh i stav da se toga ne stidi. Mediji su joj svojevremeno pripisivali i titulu žene sa navodno najsavršenijim tijelom po nekim istraživanjima, što treba uzeti sa rezervom, ali govori kako je javnost doživljava.
Njena karijera je preživjela tabloide, veze o kojima se pisalo više nego o njenim ulogama, negativne komentare o težini i godine u kojima žene u zabavnoj industriji obično postaju nevidljive. činjenica da sa 46 godina nosi kampanju za donji veš jeste pomak u odnosu na pravilo da veš reklamiraju isključivo dvadesetogodišnjakinje.
I tu bi priča mogla stati kao pozitivan primjer. Ali meni tu počinje zanimljivi dio.
Jezik osnaživanja koji sve zvuči isto
Ne mogu se oteti utisku da svaka kampanja za ženski veš danas zvuči kao da ju je pisala ista osoba. Ženstveno, osnažujuće, nenametljivo, potpuno vaše. Prihvatanje tijela. Samopouzdanje, ne savršenstvo.
Nemam ništa protiv tih riječi. Problem je što su postale univerzalna ambalaža. Istim rječnikom se prodaje grudnjak od 20 funti i krema od 120 funti, čaj za mršavljenje i teretana, operacija grudi i prirodno starenje. Sve je osnaživanje dok se ne pogleda račun.
Moj problem sa ovim nije Keli Bruk. Ona zapravo djeluje iskreno u toj priči. Problem je mehanizam. Brend uzme ženu koju su mediji godinama svodili na grudi i bokove, pa joj onda da da govori o samoprihvatanju dok pozira u pozi koja je pažljivo režirana, osvijetljena i retuširana da istakne upravo grudi i bokove. Poruka kaže: budi svoja. Slika kaže: budi svoja, ali ovako.
To je dvostruka igra koju smo već vidjeli stotinu puta. Industrija prvo pomogne da se stvori nesigurnost, pa onda prodaje lijek za nju. Prvo ti godinama govori da si previše krupna, premala, premlada, prestara, pa ti onda proda liniju za bujnije grudi uz poruku da si savršena baš takva kakva jesi. Ili, još preciznije, bićeš savršena čim kupiš ovaj komplet.
Da se razumijemo, ne mislim da je rješenje da se veš reklamira cinično, u stilu: kupi jer ćeš inače izgledati loše. Drago mi je da se pomaklo od otvorenog vrijeđanja žena. Samo mislim da bismo trebali primijetiti kada se feminizam prevede na jezik kataloga. Tada osnaživanje postane proizvod sa cijenom i rokom trajanja do sljedeće kolekcije.
Najbolja rečenica nije iz kampanje
Zato mi je ona druga izjava mnogo vrjednija. Na pitanje voditeljice da li je ona zaista fatalna žena za kakvu je svi smatraju, Keli je odgovorila da nije, da sama pomisao na nošenje seksi veša po krevetu zvuči naporno i da voli da joj bude udobno.
To je, po meni, najnormalnija rečenica koju je neka poznata žena izgovorila o donjem vešu u posljednjih nekoliko godina.
Ko je ikada nosio čipkasti komplet duže od fotografisanja, zna o čemu govori. Žulja, steže, podiže, spušta, svrbi. Lijepo izgleda na slici, ali tijelo poslije sat vremena ima svoje mišljenje. I to važi za sve, bez obzira na broj na etiketi.
Ovdje se postavlja pitanje koje originalni članak samo ovlaš dotiče, a meni je ključno: kome je taj seksi veš namijenjen? Ženi koja ga nosi ili oku koje ga gleda?
Keli je to nehotice ogolila. Pred kamerama je seksi veš posao, samopouzdanje, brend, honorar. U privatnom životu, u krevetu sa suprugom, prioritet je udobnost. Drugim riječima, kada nestane publike, nestane i potreba za performansom.
Mislim da mnoge žene žive upravo tu podvojenost. Kupuju nešto zbog sebe, pa shvate da je pravljeno zbog tuđeg pogleda. Ili obrnuto, kupuju zbog partnera, pa se pitaju zašto se one osjećaju loše u nečemu što bi navodno trebalo da ih učini poželjnima. Industrija rijetko priznaje tu istinu, jer bi time priznala da udobna pamučna pidžama ponekad pobjeđuje čipku sa žicom. A to se slabije prodaje na Instagramu.
Ima tu i jedna šira, pomalo tužna istina o slavnim ženama sa oblinama. Mediji ih slave dok poziraju, a kažnjavaju čim se pojave bez poze. Keli se tokom karijere susretala sa negativnim komentarima zbog izgleda, debljanja, mršavljenja, godina. Sada, kada sa 46 godina izgleda njegovano i sigurno u sebe, opet je vijest njena tjelesnost, a ne njen rad, njen glas, njen biznis. Naslov ne kaže: poduzetnica lansirala kolekciju za zanemareno tržište. Naslov kaže: pokazala adute. Kao da su aduti jedina valuta koju ona ima.
Druga strana priče, da budem pošten
Ne želim ispasti kao neko ko u svemu vidi zavjeru. Ima u ovoj priči i stvari koje su objektivno dobre.
Prvo, vidljivost žena u četrdesetim u kampanjama za veš je važna. Poruka da želja, tijelo i ženstvenost ne nestaju sa tridesetim rođendanom nije marketinški trik, to je činjenica koju naše društvo i dalje teško prihvata. Posebno na Balkanu, gdje se ženi poslije četrdesete često dodjeljuje uloga da bude nevidljiva, ozbiljna, pokrivena. Keli u čipki sa 46 godina jeste mali šamar tom licemjerju.
Drugo, linija za bujnije grudi rješava stvaran problem. To nije izmišljena potreba. Žene sa većim grudima često plaćaju više za manje izbora i trpe bolove u leđima zbog loše podrške. Ako kampanja pomogne da se taj segment shvati ozbiljno, to je korisno bez obzira na patetiku u saopštenju za javnost.
Treće, Keli ne prodaje maglu o savršenstvu. Ona ne tvrdi da jede samo kelj i pije vodu sa limunom, niti da nikada nije imala celulit. Njen imidž je oduvijek bio bliži stvarnoj ženi nego avetinjama sa piste. U vremenu filtera koji trinaestogodišnjakinjama sužavaju nos i šire oči, žena koja kaže da veš treba da služi tijelu, a ne obrnuto, ipak je korak naprijed.
Moj stav je zato podijeljen, ali jasan. Proizvod da, vidljivost da, iskrenost o udobnosti veliko da. Cinizam prema jeziku koji sve to pakuje u osnaživanje, takođe da. Mogu istovremeno misliti da je kampanja korisna i da je priča oko nje prenapuhana.
Šta ovo znači za obične ljude
Ako ste žena koja kupuje veš, ova priča vam neće promijeniti život, ali vam može pomoći da postavite bolje pitanje prije kupovine. Ne da li je ovo seksi, nego da li je ovo nosivo. Da li mogu u ovome provesti osam sati na poslu, sjediti, hodati, disati? Da li mi treba odobravanje kamere da bih se osjećala dobro?
Ako ste muškarac koji ovo čita i smije se, vrijedi se zapitati zašto naslovima o ženskom vešu uvijek treba riječ seksi, a nikada riječ udobno. Naše shvatanje ženske privlačnosti i dalje se formira kroz fotografije koje su napravljene da se prodaju, a ne da se žive. Onda se čudimo što stvarne žene u stvarnim spavaćim sobama ne izgledaju kao kampanja snimana pet sati sa stilistima.
A ako ste roditelj djevojčice koja odrasta uz Instagram, ovo je odličan povod za razgovor. Ne o Keli Bruk, nego o razlici između slike i života. Objasniti da je u redu željeti lijep veš, ali i da je u redu reći da je nešto neudobno i da to ne znači da sa tvojim tijelom nešto nije u redu. Najčešće je problem u kroju, ne u tebi.
Za društvo u cjelini, ovakve kampanje su lakmus papir. Pokazuju da smo spremni prihvatiti različita tijela, ali samo ako su lijepo upakovana, nasmijana i spremna da se prodaju. Pravo prihvatanje bi značilo da žena sa oblinama može biti i neuredna, i umorna, i u širokoj majici, i da je niko zbog toga ne ponižava. Do toga još nismo došli.
Ostaje mi nekoliko otvorenih pitanja. Hoće li Next i slični brendovi zaista proširiti veličine i zadržati pristupačne cijene, ili će inkluzivnost ostati samo lice kampanje dok se u radnjama i dalje traži broj koji ne postoji? Hoće li mediji ikada pisati o ženi od 46 godina, a da u naslovu ne moraju biti obline, aduti i seksi? I hoćemo li mi kao publika prestati kliktati samo na takve naslove, pa ih time natjerati da se promijene?
Na kraju, vraćam se onoj rečenici s početka. Donji veš nikada nije bio pitanje savršenstva, nego samopouzdanja. Lijepo zvuči. Ja bih je samo malo dopunio iz vlastitog ugla: samopouzdanje se ne kupuje u kompletu od tri komada sa čipkom. Ponekad se gradi godinama, ponekad se izgubi zbog jednog komentara, a ponekad izgleda kao žena koja poslije slikanja jedva čeka da skine sve sa sebe i obuče nešto udobno. I to je u redu. Štaviše, to je najljudskiji dio cijele priče.
Keli Bruk je, htjela to ili ne, rekla istinu koja vrijedi više od cijele kolekcije. Pred kamerama svi glumimo malo samopouzdanije nego što jesmo. Kod kuće smo samo ljudi koji žele mir, udobnost i da ih niko ne gleda. Možda bi industrija prodala više kada bi to konačno priznala, umjesto što nam prodaje čipkano samopouzdanje.
IZVOR