Prije nekoliko dana moj feed se ponovo napunio istom slikom. Tamna silueta koja lebdi iznad marsovskog tla, tanki krakovi koji podsjećaju na meduzu ili na onaj jezivi tripod iz rata svjetova. Komentar ispod: NASA snimila nešto neobjašnjivo. I naravno, odmah ispod teorije o životu, atmosferi i onome što nam kriju.
Meni je ta slika zanimljiva iz potpuno drugog razloga. Ne zato što pokazuje čudovište na Marsu, nego zato što pokazuje koliko malo znamo o tome kako nastaje fotografija na Marsu i koliko brzo smo spremni da od tehničke greške napravimo čudo.
A priča iza ove marsovske meduze je zapravo puno zanimljivija od same meduze.
Šta se zaista dogodilo na fotografiji
Fotografija je nastala pomoću navigacijske kamere rovera Curiosity, takozvane NavCam. To nije glavna naučna kamera u boji, nego crno-bijela inženjerska kamera koja služi za snalaženje, planiranje rute i izbjegavanje prepreka. Upravo zato što je stalno uključena i što snima serije kadrova svakih nekoliko sekundi, idealna je za hvatanje ovakvih anomalija.
Na jednom jedinom kadru pojavila se tamna sjena koja ima oblik meduze. Na kadrovima snimljenim doslovno nekoliko sekundi prije i poslije, te sjene nema. Da se radi o stvarnom objektu u atmosferi Marsa ili na površini, morao bi biti vidljiv i na drugim fotografijama iz iste serije. Nije bio.
Upravo taj detalj je naučnicima bio dovoljan da kažu da se ne radi o objektu na Marsu, nego o smetnji u samoj kameri. I to je ključna razlika koju viralne objave obično preskoče. Ovdje nije fotografisan fenomen na Marsu, nego fenomen u kameri koja se nalazi na Marsu.
Portal Science Alert, na koji se poziva i Klix, prenosi da je najvjerovatnije riječ o udaru nabijene čestice iz svemira u silicijski senzor kamere. NASA još čeka formalnu potvrdu, ali podaci se poklapaju sa onim što se na Curiosityju dešava gotovo svake sedmice.
Kosmička zraka koja ostavi trag kao meduza
Mislim da većina ljudi zamišlja kosmičke zrake kao neku svjetlost. U stvarnosti to su čestice visoke energije, uglavnom protoni i teža atomska jezgra koja putuju skoro brzinom svjetlosti. One neprekidno bombarduju cijeli Sunčev sistem.
Na Zemlji ih skoro i ne primjećujemo jer nas štite dva sloja odbrane. Globalno magnetno polje skreće dobar dio tih čestica, a gusta atmosfera ih dodatno apsorbuje. Zato na našim telefonima i kamerama rijetko vidimo ovakve greške, osim na velikim visinama ili tokom dugih ekspozicija.
Mars nema ni jedno ni drugo. Nema globalno magnetno polje i ima izuzetno tanku atmosferu, skoro stotinu puta rjeđu od Zemljine. To znači da je površina praktično izložena svemiru. Roveri poput Curiosityja i Perseverancea su zato stalno na udaru. Kada takva čestica pogodi senzor kamere, ona u tom trenutku poremeti očitavanje piksela.
Najčešće se to vidi kao bijela tačka, svijetla linija ili zrnati šum na slici. To je toliko često da inženjeri u JPL-u to više i ne broje kao incident. Međutim, povremeno udar ostavi tamni, gotovo crni trag koji traje samo jedan kadar. Upravo takav tamni trag je završio kao ova meduza.
Meni je posebno zanimljivo što je oblik toliko sugestivan. Mozak odmah traži poznati obrazac. Vidimo meduzu, paukove noge, leteći tanjir. To se zove pareidolija i prati svaku misiju na Marsu. Sjetite se stijene koja je ličila na ljudsku glavu, one kosti, one gljive od prije godinu dana. Sve su to bile obične stijene, ali iz određenog ugla i sa niskom rezolucijom izgledale su poznato.
Ovdje je situacija još jednostavnija. Nije stijena pogrešno protumačena, nego je greška nastala unutar elektronike.
Zašto je Marsu ovakva greška normalna, a kod nas bi bila vijest
Ono što me malo nervira kod načina na koji se ovakve vijesti prenose jeste što se svaki put pravimo iznenađeni.
Za Curiosity je ovo normalan radni dan. Njegove kamere rade u uslovima u kojima bi svaki zemaljski fotoaparat davno odustao. Temperature se spuštaju ispod minus 70 stepeni, prašina je svuda, radijacija je stalno prisutna, a kamere rade godinama bez mogućnosti servisa. Da senzor nakon više od decenije rada ponekad zabilježi tamnu mrlju, to je zapravo dokaz koliko je dobro napravljen, a ne dokaz da nešto nije u redu.
I tu dolazimo do šire slike koja se često gubi. Mars je loše mjesto za elektroniku. Kosmičke zrake ne prave samo fleke na fotografijama, one mogu izazvati i takozvane bit flipove u memoriji, restartovati računar, oštetiti podatke. Zato roveri imaju posebno zaštićene čipove, redundantne sisteme i stalno šalju iste podatke po nekoliko puta. Fotografija meduze je najbezazlenija posljedica nečega što je za inženjere ozbiljan problem.
Kada to znate, onda vam postaje jasno zašto tvrdnja evo života na Marsu zvuči toliko nerealno u ovom kontekstu. Da je na Marsu zaista lebdjelo nešto veliko poput meduze, vidjeli bi ga na više kamera, iz više uglova, u više kadrova i sa više rovera. Perseverance koji je nedavno snimao i pomračenje Sunca na Marsu svojom Mastcam-Z kamerom nije zabilježio ništa slično. Ovdje imamo jednu crnu mrlju na jednom kadru jedne kamere. To nije dokaz za vanzemaljce, to je statistička neizbježnost rada u radijacijskom okruženju.
Zašto toliko želimo da to bude meduza
I sad dolazimo do dijela koji me najviše zanima, a to nije fizika senzora, nego psihologija publike.
Zašto svaka mrlja na Marsu postane viralna, dok objašnjenje o kosmičkoj zraci prođe nezapaženo.
Mislim da je odgovor prilično ljudski. Mars je već godinama u našoj kolektivnoj mašti mjesto gdje bi život mogao postojati. Od romana, filmova, pa do ozbiljnih naučnih rasprava o mikrobima ispod površine. Kada neko kaže meduza na Marsu, to pogađa tačno tu žicu nade da nismo sami. I onda algoritmi na društvenim mrežama urade svoje. Senzacija dobije stotine hiljada dijeljenja, demantij dobije nekoliko stotina.
Primijetio sam i još nešto. Ovakve vijesti uvijek dolaze sa istom formulom. NASA uočila neobično, evo o čemu se zapravo radi. Naslov vas prvo navuče na misteriju, a onda u tekstu objasni da misterije nema. To nije nužno loše, to je način da se ljudi zainteresuju za nauku, ali stvara i zamor. Ljudi prestanu vjerovati i kada se pojavi nešto stvarno zanimljivo, poput onih struktura koje Perseverance zaista istražuje ili tragova drevnih jezera.
Ne mogu se oteti utisku da sami sebi otežavamo posao. Umjesto da slavimo činjenicu da imamo mašinu koja već 13 godina vozi po drugoj planeti i šalje nam slike uprkos radijaciji, prašini i hladnoći, mi od nje očekujemo da nam pošalje fotografiju vanzemaljca. A kada nam pošalje savršeno objašnjivu grešku, razočaramo se.
Moj problem sa ovim nije što ljudi maštaju, ja volim što maštaju, nego što se mašta koristi da se preskoči onaj dosadni dio sa provjerom. Jedna fotografija sa jednom sjenom koja se ne pojavljuje na prethodnom kadru nije dokaz. To je poziv da se pogleda prethodni kadar. A kada ga pogledate, misterija nestaje. To bi trebala biti lekcija za sve nas, ne samo za ljubitelje Marsa.
Šta nam ova meduza zaista govori
Ako izvučem pouku iz ove priče, ona nije o meduzi, nego o tome kako funkcioniše istraživanje svemira danas.
Prvo, pokazuje koliko je važno imati kontinuitet snimanja. Da Curiosity ne snima serije, nego samo jednu fotografiju dnevno, nikad ne bismo sa sigurnošću znali da je riječ o grešci. Ovako imamo dokaz u vidu kadra od prije nekoliko sekundi bez ikakvog traga. To je metod koji se koristi i u ozbiljnoj nauci, ponovljivost je sve.
Drugo, podsjeća nas da su podaci sa Marsa uvijek umrljani realnošću hardvera. Svaka tačka, svaka linija, svaka sjena mora proći filter pitanja da li je to Mars ili kamera. Naučnici to rade rutinski, javnost to rijetko vidi. Zato je važno kada NASA kaže da čeka zvaničnu potvrdu, ne izbjegava odgovor, nego čeka da se isključe sve druge moguće smetnje u elektronici.
I treće, ovo je odličan podsjetnik zašto je potraga za životom na Marsu toliko teška. Ne tražimo meduze koje lebde, tražimo hemijske tragove, minerale, organske molekule ispod površine, zaštićene od radijacije. Život, ako ga je bilo, nije na površini gdje ga kosmičke zrake neprekidno sterilišu. Upravo zato što Mars nema magnetno polje, površina je najgore mjesto za život. Ironično, ista ona radijacija koja je napravila ovu lažnu meduzu je razlog zašto prava meduza tamo vjerovatno nikad ne bi preživjela.
Zato mi je drago što je Klix prenio objašnjenje, iako je naslov morao imati tu meduzu da bi privukao pažnju. Bolje da ljudi kliknu zbog meduze, a odu sa znanjem o kosmičkim zrakama, nego da ostanu uvjereni da NASA krije vanzemaljce u fioci.
Na kraju, volio bih da ovu fotografiju sačuvate kao primjer. Sljedeći put kada vam neko pošalje mutnu sliku sa Marsa ili Mjeseca i kaže pogledaj šta su našli, pitajte ga samo jedno pitanje. Da li se to vidi i na prethodnoj slici. U ovom slučaju odgovor je bio ne. I to je bilo dovoljno da se cijela priča o meduzi raspadne, a da priča o tome kako istražujemo svemir postane još zanimljivija.