Priznajem da sam zastao. Ne zbog fotografije, već zbog naslova. Gore zakopčana do grla, a dole sve puca. U jednoj rečenici sabrano je gotovo sve što me već duže vrijeme muči u načinu na koji konzumiramo ono što nazivamo vijestima.

Prvo, tu je govor o djelovima. Noge, suknja, kragna. Čovjek na fotografiji nije predstavljen kao neko ko nešto radi ili misli, već kao skup kadrova koje treba posmatrati odozgo nadolje. Tijelo je rastavljeno na ono što je pokriveno i ono što nije, i upravo ta napetost između dva komada odjeće postaje događaj. Kao da je najvažnija stvar koja se tog dana desila nečija dužina poruba.

Drugo, tu je riječ puca. Puca se od smijeha, puca se od zlobe, puca pred publikom. Ovdje se puca od gledanja. Taj izraz nije slučajan. On prodaje doživljaj da se nešto prelilo, da je publika izgubila kontrolu, da postoji talas koji ne smijete propustiti dok ne splasne. A mi, naučeni na taj ritam, kliknemo. Ne zato što nas zaista zanima šta se dogodilo, već zato što ne želimo ostati izvan talasa.

Onda čitam tekst i nailazim na ono što me najviše rastuži. Ispod naslova o suknji, gotovo kao fusnota, provučena je priča o tome kako je dvoje ljudi započelo vezu. Tu se pominje i tragedija. Ne glasno, nego usput, kao dio objašnjenja nečije bliskosti. I baš tu se, za mene, otvara najvažnije pitanje. Kako je moguće da se nečiji bol, ili sjećanje na bol, nađe upakovan u isti pasus sa mini suknjom i komplimentima pratilaca? Kako je moguće da se dva potpuno različita registra, trivijalno i bolno, tako mirno slijevaju u jedan tekst? Odgovor znam, naravno. Piše se za algoritam, za klik, za ostanak na stranici, a ne za čitaoca.

Neću ovdje braniti Milenu Popović. Ona je odrasla žena, javna ličnost, i nije moje da joj dijelim lekcije o tome šta smije da objavi. Njena fotografija, njen izbor, njena sloboda. Ako je htjela da sjedne u kratkoj suknji i popije kafu, to je njena stvar, i bilo bi mi krajnje neprijatno da joj bilo ko drži predavanje o pristojnosti. Niti bi iko smio. Problem nije u njoj.

Problem je u mašini koja od svake objave pravi sadržaj. Koja iz jedne fotografije izvlači naslov, pa iz naslova klik, pa iz klika oglas, pa iz oglasa novu fotografiju, i tako ukrug. U toj mašini svi smo mi istovremeno gorivo i publika. A najgore je što se ta logika toliko uvukla u našu svakodnevicu da je više ni ne primjećujemo. Naslov koji nekoga svodi na noge dočekujemo kao nešto potpuno normalno. Prođemo pored njega, kliknemo, nasmijemo se ili se zgrozimo, i krenemo dalje. Ne zastajemo da se zapitamo zašto je to uopšte vijest.

A zašto jeste? Da li zato što je nešto važno isplivalo na površinu? Ne. Zato što nešto izaziva reakciju. Reakcija je postala zamjena za važnost. Mjerimo značaj događaja brojem komentara, a ne posljedicama koje ostavlja. I tu se gubi osjećaj za razmjeru. Dok se raspravlja o dužini suknje, negdje u istom toku vijesti prolaze stvari koje zaslužuju mnogo više pažnje, ali ne prolaze, jer nisu dovoljno vizuelne, nisu dovoljno brze, ne izazivaju dovoljno jake emocije u tri sekunde.

Znam da će neko reći da pretjerujem. Da je ovo samo zabava, da nije sve ozbiljno, da ljudi imaju pravo da čitaju lagane sadržaje. I slažem se. Svijet ne može biti sačinjen samo od analiza i velikih tema. Ali postoji razlika između zabave i dehumanizacije upakovane u zabavu. Postoji razlika između laganog sadržaja i sadržaja koji nečije tijelo pretvara u robu, a nečiju privatnost u naslov. Zabava ne mora da ponižava da bi bila zabavna.

Vjerujem i da ovo nije slučaj jedne medijske kuće ili jedne zemlje. Ista logika funkcioniše svuda, preko granica, na svim jezicima koje razumijem i onima koje ne razumijem. Dovoljno je promijeniti ime i grad, i naslov ostaje isti. Zato ovaj tekst ne pišem zbog jednog članka. Pišem ga zbog obrasca. A obrazac se ne vidi dok mu ne damo ime.

Ponekad pomislim da je najveća pobjeda te mašine upravo u tome što nas je ubijedila da nemamo izbora. Da je klik nešto što se jednostavno desi, refleks, poput treptaja. Ali izbor postoji, iako je tih. Možemo odlučiti da ne kliknemo. Da ne podijelimo. Da ne dodamo svoj glas onom zboru koji se hrani tuđim tijelima, a onda se pravi da samo prenosi ono što je neko objavio. Možemo zastati i upitati: šta ovdje zapravo čitam i ko od toga ima koristi.

I sam pišem iz sjene, izvan svjetla, i znam koliko je lako da se čovjek svede na nekoliko kadrova. Koliko je lako da postane naslov, reakcija, tema dana, pa da sutra bude zaboravljen. Upravo zato me ne zanima da sudim osobi na fotografiji. Zanima me šta se dešava sa svima nama koji tu fotografiju gledamo, dijelimo i komentarišemo dok nam ne postane obična.

Ne kažem da će se svijet promijeniti ako zastanemo. Neće. Ali možda će barem jedan naslov manje imati smisla. Možda će barem jedna osoba, onaj ko sjedi s druge strane fotografije, biti pošteđena toga da njeno tijelo bude tema dana. I to, vjerujte mi, nije mala stvar.

Na kraju se vraćam naslovu s početka. Gore zakopčana do grla, a dole sve puca. Šta zapravo puca? Nije suknja. Nije publika. Puca tanka linija između onoga što neko želi da podijeli sa svijetom i onoga što mediji od toga naprave. Puca granica između privatnog i javnog. Puca, prije svega, naše strpljenje da se bavimo suštinom. A to je pukotina koju nijedan klik ne može da popuni.

IZVOR: Srpskainfo, “Milena Popović obukla mini suknju, pa pokazala noge”