Nekada smo kupovali operativni sistem kao alat koji stoji na našem stolu, poslušan i tih. Danas smo dobili Windows 11 – platformu koja nas neprestano posmatra, mjeri i raportira centrali, pod izgovorom „boljeg korisničkog iskustva”. Kako smo pristali na to da sopstveni računar dijelimo sa korporacijom i postoji li uopšte način da povratimo kontrolu?

Ostavite telefon na stolu sa pola baterije, a ujutru vas dočeka crveni indikator i aplikacija koju niste otvorili danima na samom vrhu potrošnje. Pozadinski rad na Androidu nije samo tehnički detalj, već stalni sukob između loših programerskih navika, agresivnih proizvođača telefona i naših svakodnevnih očekivanja.

Većina ljudi misli da je IP adresa samo tehnički detalj koji nije bitan običnom čovjeku. U stvarnosti, iza svake IP adrese stoji cijeli jedan digitalni otisak koji kompanije, ali i razne sumnjive strukture, koriste svakodnevno. U ovom tekstu pišem o tome šta sve jedan alat za provjeru IP adrese može reći, koliko su ti podaci precizni, gdje prestaje korisna informacija, a počinje problematična upotreba, i zašto bi svako ko koristi internet trebalo da razumije šta se zapravo može saznati samo iz jednog broja.

Prve fotografije Nicolasa Madura iz američkog pritvora stigle su kao pažljivo režiran kadar, sa osmijehom i porukama nade. Mene zanima manje poza, a više činjenice koje se pokušavaju sakriti iza nje: šta tačno znači kada se bivši šef države nađe pod američkim optužnicama, kakav je pravni teren i koliko je ovaj spektakl opasan za istinu.

E sad, da odmah razjasnim jednu stvar. Ovaj tekst nije klasičan pregled jednog članka. Ja sam pročitao ono što sam pročitao, razmislio, provjerio par stvari koje su mi smrdile na pola, i onda sjeo da napišem šta zapravo mislim o cijeloj priči. Tema je, ukratko, sljedeća: države, prije svega u Evropi, ali ne samo tamo, […]

Čovjek registruje ličnu domenu za e-mail, sve podesi kako treba, a servis za procjenu rizika je bez ikakvog dokaza označi kao phishing sa ocjenom 95 od 100. Mjesec dana poslije niko ne odgovara na žalbu. Ovo nije priča o jednoj domeni, ovo je priča o biznisu koji prodaje sumnju kao uslugu i o tome koliko malo mehanizama imamo da je osporimo.

Većina nas svakodnevno koristi e-poštu, ali gotovo niko ne razmišlja o tome ko zapravo “drži” našu komunikaciju. Ovaj tekst ne govori o tome kako napisati bolji mail, nego o tome zašto je ideja o pravom vlasništvu nad vlastitom e-poštom danas postala gotovo revolucionarna. Kroz priču o projektu Own Mailbox dolazimo do pitanja koje se tiče svakog korzystaoca interneta: jesmo li mi zaista vlasnici svojih digitalnih života ili samo stanari u tuđem sistemu.

Telemetrija koja se ne može u potpunosti isključiti, programi koji se ponašaju kao dijelovi sistema, mrežni promet koji se krije iza legitimnih Microsoft domena. Ovaj tekst ne obećava potpunu zaštitu — jer ona u closed-source okruženju ne postoji — ali razdvaja ono što možete kontrolisati od onoga što vam je nametnuto.

Čovjek registruje privatnu domenu na svoje prezime za narednih deset godina, sve podesi po pravilima, nema spam, nema malver, nema lažni sadržaj, a sistem za reputaciju mu vrati presudu phishing true i rizik 95. Problem nije samo pogrešna ocjena, nego što iza nje nema dokaza, a iza žalbe nema odgovora.

Ako vam neko kaže da je Balkan samo more, roštilj i nogomet, malo je vjerovatno da je ikada stao na vrh neke od naših planina. Prokletije, Durmitor, Rila, Šar-planina, Korab, Maglić, Biograd, Tara, Bjelasica, Lovćen, Ovčar, Kablar, Kozjak, Galičica, sve su to ozbiljne planine, sa ozbiljnim vrhovima, ozbiljnom prirodom i ozbiljnim pričama. U ovom tekstu pišem zašto mi se čini da su balkanske planine jedan od najpotcijenjenijih prostora u Evropi i zašto bih, kada bih birao gdje ići, gotovo uvijek birao baš njih.