Ne znam kako vi, ali ja sam već umoran od ovakvih vijesti. Svakih nekoliko mjeseci osvane naslov da je neko javno preduzeće u Federaciji ili Republici Srpskoj pred kolapsom. Vodovod, rudnik, šume, autoputevi, željeznice. Uvijek ista konstrukcija rečenice. Dugovi premašili kapital, računi blokirani, radnici bez plata, Vlada obećava sanaciju. I uvijek se pitam isto, kako preduzeće koje ima monopol nad nečim što bukvalno raste iz zemlje uspije da posluje s gubitkom.

Upravo to se, prema pisanju portala Capital, desilo sa Šumama Tuzlanskog kantona. Obaveze su premašile vrijednost kapitala. Na papiru to izgleda kao jedna rečenica u finansijskom izvještaju. U životu to znači da je preduzeće, suštinski, u minusu. Da kada bi sutra moralo da izmiri sve što duguje, ne bi imalo čime. Ni da proda sve što ima.

I ne radi se ovdje o privatnoj firmi koja je riskirala pa propala. Radi se o javnom preduzeću koje upravlja državnim šumama. Resursom koji ne morate proizvoditi, ne morate uvoziti i za kojim uvijek postoji potražnja.

Šta zapravo znači kad obaveze pojedu kapital

Da pojednostavim bez pretjeranog ekonomisanja.

Kapital je ono što ostane kad od imovine oduzmete obaveze. To je knjigovodstvena vrijednost preduzeća. Ako imate imovinu od deset miliona i dugove od šest, vaš kapital je četiri miliona. Zdravi ste.

Kad vam dugovi narastu na jedanaest miliona, a imovina ostane deset, vaš kapital postaje negativan. Vi ste tehnički prezaduženi. To je tačka u kojoj više niste solventni bez tuđe pomoći, najčešće države, kredita ili otpisa dugova.

Kod Šuma TK se, prema navodima iz članka, desilo upravo to. Ukupne obaveze su prešle vrijednost kapitala. To nije privremeni minus na računu na kraju mjeseca. To je strukturni problem koji se gomilao godinama. I što je najgore, to je problem koji se u javnim preduzećima često ne vidi dok ne bude kasno, jer se pokriva novim zaduženjima, odgađanjem plaćanja dobavljačima, porezima i doprinosima koji se ne uplaćuju na vrijeme.

Meni je posebno zanimljivo koliko se kod nas normalizovao taj jezik. “Obaveze premašile kapital” zvuči kao nešto što se dešava mimo ljudske volje, kao poplava ili suša. A nije. Neko je donosio odluke da se to desi. Neko je potpisivao ugovore, zapošljavao, trošio, uzimao kredite i nije osigurao prihod da to sve pokrije.

Šume TK nisu izuzetak, one su pravilo

Ko prati stanje u šumarstvu u Bosni i Hercegovini, zna da Šume TK nisu usamljen slučaj. Gotovo da nema kantona ili regije gdje šumarsko preduzeće nije bilo u nekoj aferi.

Razlog je jednostavan i pomalo deprimirajući. Šumarstvo je savršen spoj za naš model upravljanja javnim preduzećima. Ima velike prihode od prodaje drveta, ima veliku imovinu koja se teško procjenjuje, ima rad na terenu koji je teško kontrolisati i ima politički uticaj na zapošljavanje. U takvom sistemu, šuma postaje bankomat za sve osim za samu šumu.

Ne moramo ići daleko. Sjetite se Šuma Srpske, koje godinama posluju s ogromnim gubicima, blokadama i aferama oko javnih nabavki i sječe. Sjetite se preduzeća u Hercegovačko-neretvanskom ili Srednjobosanskom kantonu gdje su revizori redovno nalazili nepravilnosti u sječi, prodaji i zapošljavanju. Obrazac je uvijek isti. Prihodi od drveta postoje, ali troškovi rastu brže. Broj radnika raste bez jasne potrebe. Mehanizacija se ne obnavlja, a novac odlazi na plate, naknade nadzornim odborima i ugovore sa podobnim kooperantima.

I onda dođemo do tačke gdje preduzeće koje sjedi na sirovini vrijednoj desetine miliona maraka nema novca da plati gorivo za kamione.

Moj problem sa ovim nije samo finansijski. Moj problem je što se ovdje radi o resursu koji pripada svima nama. Šume nisu privatna imovina direktora i ministara. To je javno dobro. Kad Šume TK upadnu u prezaduženost, to ne znači samo da će neko u upravi imati neugodan sastanak. To znači da će se manje ulagati u pošumljavanje, u zaštitu od požara, u puteve, u čuvare šuma. Dugoročno, to znači devastirane sastojine, lošije drvo i manji prihod za buduće generacije. A kratkoročno, to znači pritisak na kantonalni budžet da ih spašava.

Kako preduzeće koje prodaje drvo završi bez novca

Zvuči apsurdno, ali mehanizam je prilično predvidiv.

Prvo, cijena rada. Javna preduzeća u BiH često služe kao socijalni amortizer. Umjesto da zapošljavaju prema potrebi, zapošljavaju prema političkoj potrebi. Svaka vlast dovede svoje ljude, a stari ne odlaze. Broj administracije raste, broj ljudi na terenu stagnira ili pada.

Drugo, netransparentna prodaja. Drvo se prodaje ispod tržišne cijene, sortimenti se pogrešno klasifikuju, a razlika završi negdje drugo. Revizorski izvještaji u cijeloj BiH godinama upozoravaju na isto, prodaja trupaca bez jasnih kriterija, pogodovanje kupcima, štela na tenderima.

Treće, loše investicije i održavanje. Umjesto da se kupi nova mehanizacija koja bi smanjila troškove, novac se troši na iznajmljivanje privatnih mašina i kamiona po višim cijenama. Umjesto ulaganja u šumske puteve koji bi olakšali izvlačenje, krpi se postojeće stanje.

I četvrto, najvažnije, niko ne odgovara. Finansijski izvještaj pokaže gubitak, revizor napiše negativno mišljenje, mediji prenesu, opozicija održi pres konferenciju i onda se sve nastavi dalje. Uprava ostane, nadzorni odbor ostane, ministar kaže da je stanje naslijeđeno.

Ne mogu se oteti utisku da smo kao društvo pristali na to da su gubici u javnim preduzećima neka vrsta vremenske prognoze. Desi se, žao nam je, idemo dalje.

Druga strana priče koju ne smijemo ignorisati

Da budem pošten, nije sve ni do same uprave Šuma TK. Šumarstvo kao djelatnost u BiH je u teškoj poziciji i zbog objektivnih razloga.

Cijene drveta na tržištu variraju, a pritisak na preduzeća da isporučuju jeftinu sirovinu domaćim prerađivačima je ogroman. Kanton često ograničava cijenu ili traži da se prvo podmire domaće firme, čak i kad bi izvoz donio veći prihod. Uz to, opterećenja su velika, naknade za korištenje šuma, takse, obaveze prema budžetu, a istovremeno se očekuje da preduzeće finansira i stvari koje nisu direktno vezane za sječu, poput protivpožarne zaštite ili sanacije klizišta.

Također, ne možemo zanemariti ni stanje na tržištu rada. Teško je naći kvalifikovane sjekače i šumarske radnike za platu koju javno preduzeće može ponuditi. Pa se onda angažuju kooperanti koji uzmu svoj dio kolača, a preduzeću ostane manja zarada.

I na kraju, tu je i naslijeđeni dug. Mnoga javna preduzeća vuku obaveze iz perioda prije deset ili petnaest godina, neplaćene poreze i doprinose, kredite koji su uzeti bez jasnog plana vraćanja. Kad se sve to sabere, nije dovoljna jedna dobra poslovna godina da se stanje popravi.

Ali i pored svega toga, činjenica ostaje. Ako su obaveze veće od kapitala, neko je morao povući ručnu kočnicu mnogo ranije. To se nije desilo.

Šta ovo znači za obične ljude u Tuzlanskom kantonu

Ovdje se često misli da je prezaduženost nekog javnog preduzeća problem samo za knjigovođe. Nije.

Prvo, to je direktan rizik za budžet. Kad preduzeće ne može samo da se finansira, Kanton mora da uskoči. Ili kroz direktnu subvenciju, ili kroz garanciju za kredit, ili kroz to što će preuzeti dio dugova. Taj novac ne pada s neba. To je novac koji neće otići u škole, bolnice ili puteve.

Drugo, to je rizik za radnike. U ovakvim preduzećima plate kasne, doprinosi se ne uplaćuju redovno, a to znači manja penzija i problemi sa zdravstvenim osiguranjem. Ljudi koji rade najteži posao u šumi prvi osjete posljedice lošeg upravljanja.

Treće, to je rizik za samu šumu. Prezaduženo preduzeće ima jedan jedini način da brzo dođe do keša, a to je da siječe više. I to ne planski, nego gdje je najlakše i najbrže. To vodi prekomjernoj sječi, sječi mlađih sastojina i dugoročnom uništavanju resursa. Kratkoročno se zakrpi rupa u budžetu, dugoročno se uništi supstanca.

I četvrto, to je poruka svim drugim javnim preduzećima da je ovakvo ponašanje tolerisano. Ako Šume TK mogu godinama gomilati obaveze bez posljedica za odgovorne, zašto bi bilo koje drugo preduzeće vodilo računa.

Meni je to najopasniji dio cijele priče. Normalizacija neodgovornosti.

Pitanja koja ostaju otvorena

Nakon ovakve vijesti, očekivao bih da neko postavi vrlo konkretna pitanja i da javnost dobije konkretne odgovore.

Ko je odgovoran za rast obaveza i u kojem periodu su one eksplodirale. Da li se radi o naglom skoku u posljednje dvije godine ili o postepenom gomilanju duže od pet godina.

Koliki dio obaveza čine dugovi prema državi za poreze i doprinose, a koliki dugovi prema bankama i dobavljačima. To je važno jer dug prema državi znači da su radnici ti koji ispaštaju, a dug prema bankama znači kamate koje svaki dan rastu.

Kakav je plan sanacije. Da li Kanton planira dokapitalizaciju, prodaju imovine, reprogram duga ili spajanje sa drugim preduzećem. I ko će snositi trošak te sanacije.

I na kraju, da li će neko odgovarati. Ne mislim na krivičnu odgovornost unaprijed, nego na elementarnu upravljačku odgovornost. Da li će neko podnijeti ostavku, da li će nadzorni odbor biti smijenjen, da li će resorno ministarstvo objaviti detaljan izvještaj sa mjerama.

Bez tih odgovora, vijest o prezaduženosti ostaje samo još jedan naslov koji ćemo zaboraviti za sedam dana, do sljedećeg sličnog naslova.

Ja ovo vidim kao još jedan dokaz da nam model javnih preduzeća u BiH suštinski ne funkcioniše. Ne zato što javna preduzeća ne mogu biti profitabilna. Mogu. Ima primjera u Evropi gdje šumarska preduzeća odlično posluju i finansiraju i zaštitu prirode i razvoj lokalnih zajednica. Nego zato što kod nas javno preduzeće nije preduzeće, nego produžena ruka politike.

Dok se to ne promijeni, gledaćemo iste vijesti. Samo će se mijenjati ime preduzeća i visina duga. Danas su to Šume TK, sutra će biti neko drugi. A šuma, kao i uvijek, šuti i trpi. Dok je neko ne posiječe više nego što treba, samo da bi se pokrpila rupa koju je neko drugi napravio.

IZVOR:Capital.ba