Opet smo na početku. Nakon što je Elon Musk odlučio da Twitter više nije Twitter nego X, pojavili su se brojni nasljednici, klonovi i samozvani spasioci one stare plave mreže za koju mnogi i dalje tvrde da je bila bolja, iako niko ne može da se dogovori zašto je bila bolja. Bluesky, Threads, Mastodon, pa sad i Twitter.now. Iskreno, u jednom trenutku sam pomislio da smo završili sa tim ciklusom oživljavanja. Očigledno nismo.
Vijest koja je 29. augusta osvanula na B92 i koja se poziva na ArsTechnicu i TechCrunch zvuči kao parodija, ali nije. Nova mreža se zaista zove Twitter.now, pokreće je startap Operation Bluebird, a jedan od osnivača je Steven Kouts, bivši pravni savjetnik Twittera za robne marke. Cijena ulaza je 20 dolara, a glavni adut je sistem pod nazivom VERA koji bi trebao da provjerava tvrdnje, dodaje izvore i dodjeljuje ocjenu povjerenja. Korisnici će moći sami da podese koliko neprovjerenog sadržaja žele da vide.
Zvuči poznato. I to je upravo problem.
Šta se zaista desilo
Operation Bluebird je lansirao sajt twitter.now i otvorio rani pristup koji se plaća. Trenutno košta 20 američkih dolara, što je oko 28,88 kanadskih dolara, kako je naveo jedan od prvih korisnika na mreži X. Stranica je još u fazi testiranja, ali je već dovoljno funkcionalna da ljudi mogu da objavljuju i da testiraju sistem moderacije zasnovan na povjerenju.
Ideja iza projekta je, prema objavi Stevena Koutsa na LinkedInu, da se ne radi o prosto vraćanju Twittera. Njegova rečenica je bila da su, kada je X Corp. penzionisao brend Twitter, vidjeli priliku da izgrade nešto novo, javni trg organizovan oko povjerenja, transparentnosti i izbora korisnika. Dodao je da ne pokušavaju da rekreiraju staru platformu, nego da grade drugačiju uslugu sa signalima povjerenja koji daju kontekst onome što ljudi vide i alatima koji omogućavaju ljudima, a ne neprozirnom algoritmu, da odluče koliko kredibiliteta i buke žele na svojoj početnoj stranici.
U pozadini svega je pravni sukob. Kako prenosi B92 pozivajući se na ArsTechnicu, kompanija X je prošle godine tužila Operation Bluebird i zatražila od suda u Delaveru da izda privremenu mjeru kojom bi spriječila pokretanje mreže pod imenom Twitter. Operation Bluebird je u svojoj peticiji tvrdio suprotno, da se kompanija X odrekla žigova poput Twitter i Tweet kada je promijenila ime i branding. Taj spor suštinski otvara pitanje da li neko može da odbaci ime, a onda zabrani drugima da ga koriste.
Tehnički gledano, Twitter.now trenutno funkcioniše kao zatvorena beta sa naplatom, a centralno mjesto u priči ima VERA. To je AI sistem koji procjenjuje objave, provjerava tvrdnje, nudi izvore i dodjeljuje ocjenu povjerenja. Korisnik podešava prag, pa ako želi, vidi samo objave iznad određenog nivoa pouzdanosti. Iz kompanije su za TechCrunch rekli da je VERA trenutno u početnoj verziji, a da je VERA 2.0 u kratkoročnom planu i da će upravo ona omogućiti fino podešavanje praga vidljivosti.
Zašto 20 dolara nije samo cijena
Meni je posebno zanimljiva ta odluka da se ulaz naplaćuje. Na prvu zvuči kao ciničan potez, platiti da bi se pisalo na internetu koji je navodno slobodan. Ali ako malo zastanem, shvatam logiku.
Prvo, 20 dolara je filter. Nakon što je X uveo pretplatu i haotično mijenjao pravila verifikacije, svaka nova mreža traži način da se odbrani od botova, spam naloga i ljudi koji naprave deset profila za sat vremena. Naplata je najjednostavniji zid. Nije elegantan, nije demokratski, ali radi. Ako moraš da platiš da bi ušao, dvaput ćeš razmisliti da li ćeš odmah krenuti da vrijeđaš ili da širiš lažne vijesti.
Drugo, 20 dolara je i poruka. Ovo nije mjesto za svakoga, ovo je mjesto za one koji su dovoljno nostalgični ili dovoljno razočarani u X da plate da bi se vratili na nešto što liči na stari Twitter. To je prodaja nostalgije, a nostalgija se uvijek dobro naplaćuje.
Moj problem sa ovim je što se time stvara zatvoreni krug. Ako napravite javni trg, kako ga sami nazivate, a onda na ulazu postavite naplatnu kućicu, to više nije trg, to je privatni klub. Javni trg je valjda mjesto gdje svako može da uđe, čak i onaj s kim se ne slažete. Ovdje dobijate zajednicu koja je od početka samoselektovana, ljudi koji su platili da budu tamo i koji već dijele sličan pogled na to šta je Twitter trebao ostati. To može stvoriti ugodnu atmosferu na početku, ali dugoročno vodi u eho komoru.
Ne mogu se oteti utisku da je cijena ovdje i test hrabrosti. Ako ste spremni da platite 20 dolara za rani pristup nečemu što još nije dokazano, onda ste vjerovatno i spremni da tolerišete dosta grešaka u moderaciji. A grešaka će biti.
VERA i obećanje da će algoritam biti pošteniji ako ga sami podesimo
Najvažniji dio priče je VERA. Na papiru zvuči kao ono što svi priželjkujemo. Umjesto da nevidljivi algoritam odlučuje šta ćete vidjeti, vi dobijate ocjenu povjerenja za svaku objavu, sa izvorom i kontekstom, pa sami birate prag. Želite samo provjerene stvari, podesite visok prag. Želite sve, spustite prag.
Zvuči kao transparentnost. U praksi, to je samo drugačiji algoritam.
Neko i dalje mora da odluči šta je tačno, šta je izvor i koliko taj izvor vrijedi. To radi VERA. A VERA je AI sistem koji je napravila ista kompanija koja prodaje platformu. Dakle, nismo se riješili neprozirnog algoritma, samo smo mu dali ime, lice i ocjenu od jedan do sto. Korisnik bira prag, ali ne bira kako se ocjena računa.
Ovdje se postavlja pitanje koje se postavlja za svaku mrežu koja je pokušala slično, od Blueskyja pa nadalje. Kako će VERA procijeniti objavu koja nije klasična lažna vijest nego je poluistina, sarkazam, izvlačenje iz konteksta ili lično mišljenje predstavljeno kao činjenica. Hoće li svaka politička tvrdnja dobiti nisku ocjenu jer je osporiva, hoće li se naučni konsenzus tretirati kao apsolutna istina, hoće li sistem biti strožiji prema jednom spektru mišljenja nego prema drugom.
Iz kompanije kažu da je rješenje upravo u izboru korisnika, svako neka podesi filter kako hoće. To je elegantno prebacivanje odgovornosti. Ako vidite previše smeća, sami ste krivi jer ste spustili prag. Ako ne vidite ništa zanimljivo, sami ste krivi jer ste ga podigli. Platforma je uvijek u pravu, jer je dala alat.
Meni je to pomalo naivno. Ljudi ne žele da budu urednici sopstvenog feeda svaki dan. Većina želi da otvori aplikaciju i da vidi nešto relevantno bez podešavanja klizača povjerenja. Ako moram da budem sopstveni moderator, zašto mi onda uopšte treba platforma.
Postoji i dublji problem. Kada svakoj objavi date ocjenu povjerenja, vi implicitno tvrdite da je povjerenje mjerljivo i objektivno. A nije. Povjerenje je odnos između onoga ko govori, onoga ko sluša i konteksta u kojem se govori. AI može da provjeri da li je neki datum tačan, ali ne može da procijeni da li je nečije iskustvo rata, bolesti ili siromaštva kredibilno. A upravo takve objave čine društvene mreže živim.
Pravna bitka oko imena koje je navodno niko ne želi
Pravni dio priče mi je možda i najzanimljiviji, jer pokazuje koliko je brend Twitter i dalje moćan.
X je odbacio ime Twitter, promijenio logo, potisnuo riječ tweet i praktično izbrisao deceniju identiteta. Onda je neko drugi rekao, ako ga nećete vi, hoćemo mi, i pokušao da ga registruje kao Twitter.now. X je tužio i tražio privremenu zabranu, tvrdeći da i dalje ima prava na žig.
Operation Bluebird odgovara da se pravo gubi ako ga ne koristite i ako ga se javno odreknete. To je klasično pitanje napuštanja žiga u američkom pravu. Da biste zadržali žig, morate ga koristiti u prometu. Ako ga godinama ne koristite i kažete da ste ga penzionisali, druga strana može tvrditi da ste ga napustili.
Neću da glumim advokata i da prognoziram ishod u Delaveru, ali mi je fascinantna ironija. Kompanija koja je platila 44 milijarde da bi kupila Twitter, pa potrošila dodatne milijarde da bi ga preimenovala u X, sada na sudu brani ime za koje je rekla da joj više ne treba. A startap koji želi da vrati Twitter mora da dokazuje da je Twitter zaista mrtav da bi ga mogao oživjeti.
Za nas kao korisnike to znači jedno, ime više nije samo ime. Twitter je postao simbol jedne ere interneta, kratke forme, javne rasprave, novinara i političara na istom mjestu. Ko god kontroliše to ime, kontroliše i nostalgiju. Zato se i vodi bitka.
Da li nam zaista treba novi stari Twitter
Svaka nova mreža koja obećava slobodu govora, transparentnost i izbor korisnika zvuči isto dok ne dođe do prvog velikog skandala. Originalni Twitter je i sam godinama lutao između apsolutizma slobode govora i potrebe da uklanja govor mržnje, prijetnje i dezinformacije. Na kraju je morao da bira stranu, i svaki put je neko bio nezadovoljan.
Twitter.now obećava da će taj problem riješiti signalima povjerenja. Ali signali ne rješavaju dilemu, samo je premještaju. Umjesto da platforma kaže ovo brišemo, reći će ovo ima ocjenu 32, pa vi odlučite. Rezultat je isti, nečiji glas se manje čuje, samo je sada umotan u broj.
I tu dolazim do mog stava. Ne vjerujem da će Twitter.now vratiti stari Twitter, jer stari Twitter nije bio proizvod, nego trenutak. Bio je trenutak kada su svi relevantni akteri bili na jednom mjestu u isto vrijeme, kada je algoritam bio hronološki, kada su novinari tamo tražili vijesti, a političari glasove. Taj trenutak ne možete vratiti tako što ćete kopirati ime i dodati AI ocjenu.
Šta Twitter.now može da uradi jeste da ponudi utočište za jednu specifičnu publiku, ljude koji su razočarani u X, koji ne vole Bluesky zbog njegove moderacije, koji ne žele Threads jer je vezan za Instagram, i koji su spremni da plate da bi bili među svojima. To nije javni trg, to je kvartovski kafić za one koji se sjećaju kako je nekad bilo.
I to je legitimno. Samo nemojmo se pretvarati da je to revolucija interneta.
Za obične ljude, posebno kod nas, ovo za sada ne mijenja mnogo. Dvadeset dolara je za većinu u Bosni i Hercegovini i regionu ozbiljan iznos za društvenu mrežu, pogotovo kada je alternativa besplatna. Dok mreža ne otvori besplatan pristup i dok ne pokaže kako VERA funkcioniše u praksi, recimo na političkim temama, ratovima ili izborima, teško je očekivati masovan prelazak. Većina će sačekati da vidi da li će tamo otići oni zbog kojih se i isplati biti na mreži, novinari, institucije, zajednice.
Pitanja koja ostaju bez ocjene povjerenja
Nakon čitanja originalnog članka ostaje mi nekoliko pitanja na koja ni VERA ne može dati ocjenu.
Prvo, ko će kontrolisati VERU. Ako je to zatvoreni model kompanije, onda je transparentnost samo marketinška riječ. Da bi povjerenje imalo smisla, morali bismo znati koji izvori se smatraju kredibilnim, kako se boduje, ko ga trenira i ko ga ispravlja kada pogriješi.
Drugo, šta se dešava kada VERA pogriješi. Da li postoji žalba, da li autor objave može da ospori ocjenu 40 i da traži ljudsku provjeru, koliko to traje i da li se ocjena mijenja retroaktivno na svim mjestima gdje je prikazana.
Treće, kakav je poslovni model nakon bete. Da li ostaje naplata, da li dolaze reklame, da li će podaci o tome šta smatrate povjerljivim postati proizvod za oglašivače. Jer ako je mreža besplatna tek kada prikupi dovoljno onih koji su platili da je testiraju, onda su rani korisnici platili da budu laboratorijski miševi.
I na kraju, šta ako sud u Delaveru kaže da ime Twitter ipak pripada kompaniji X. Da li onda Twitter.now postaje Now, Bluebird ili nešto treće i koliko tada vrijedi cijela nostalgija na kojoj se gradi.
Razumijem entuzijazam ljudi koji su odmah napisali da je ovo novi Twitter i da su impresionirani. Nakon godina haosa na X-u, svaka alternativa izgleda kao spas. Ali entuzijazam prvog dana nije dokaz održivosti. Sjetite se koliko smo puta čitali da je neka mreža ubila Twitter. Nijedna nije.
Možda je najpoštenije reći da Twitter.now nije ni ludilo ni spas. To je pokušaj da se od imena koje je neko odbacio napravi proizvod koji obećava ono što niko do sada nije isporučio, mjerljivo povjerenje. Ako VERA bude radila dobro, mogla bi biti koristan alat za filtriranje buke. Ako bude radila loše, biće samo još jedan algoritam koji odlučuje umjesto nas, samo sa ljepšim nazivom.
Za sada bih ostao po strani, posmatrao kako se završava sudska priča i sačekao da neko ko nije platio 20 dolara može da vidi kako ta ocjena povjerenja zaista izgleda na temama koje dijele ljude. Jer lako je ocijeniti objavu o vremenu. Teško je ocijeniti objavu o ratu, izborima ili onome što se dešava u našoj ulici. A upravo tamo se vidi da li je javni trg zaista javan ili je samo još jedna naplatna rampa na internetu koji je nekad bio besplatan.