Pročitao sam danas članak koji me ostavio s osjećajem da sam prožvakao komadić leda. Ne zato što je tema neuobičajena – nažalost, nasilje je postalo svakodnevnica – već zato što je u njemu, između redova senzacionalističkih naslova, zapisan potpuni krah sistema. Priča o četiri mladića pregažena autom na konjskim trkama kod Bileće i o čovjeku koji ih je gazio, Željku Vujoviću, nije samo hronika jednog monstruoznog čina. To je dijagnoza.
Prvo, ono što se dogodilo. Grupa mladića iz Korita odlučila je subotu provesti gledajući konjičke trke u Bijeljani. Završili su pod šatorom Bilećanina Željka Vujovića. Došlo je do nekog nesporazuma. Prema iskazu jednog od pregaženih, Miloša Dumnića, Vujović je počeo da baca stolove i stolice. Razgovarali su, nije bilo fizičke svađe. Otišli su kući. A onda ih je čekao. S autom. I pošao je prema njima. Pregazio ih je. Jedan je i dalje na intenzivnoj njezi, čeka operaciju. Ostali su lakše povrijeđeni. Monstrum se dao u bijeg, uhvaćen je i predat tužilaštvu pod sumnjom za pokušaj teškog ubistva.
Ovdje bi se priča mogla završiti sa osudom jednog ludaka. Ali članak otkriva detalj koji mi ne da da dišem: Željko Vujović ima, pored ovog, osam predmeta u Tužilaštvu. U sedam je donesena pravosnažna osuđujuća presuda. Za jedan se još vodi postupak. Među tim predmetima je napad na porodicu Sušić u njihovoj kući i otmica mladića koju je pratio protest nezadovoljnog naroda.
I evo ga, pitanje koje me guši: kako je moguće da čovjek sa takvim dosijeom, sa sedam pravomoćnih presuda, još uvijek slobodno hoda među nama? Da li je ovo slučaj izuzetno efikasnog recidivista ili dokaz potpunog kolapsa pravosudnog i rehabilitacionog sistema? Koju poruku šaljemo kada dopustimo da se nasilje akumulira i eskalira, da pređe iz bacanja stolica u šatoru do gaženja ljudi na sred polja? Nije li svaka od tih sedam presuda bila prilika da se nešto promijeni? Da se zaustavi?
Čitajući članak, osjećam i gorčinu prema načinu na koji se o ovome piše. Naslovi viču: “Počeo je da baca stolove i stolice”, “Monstruozno gaženje”, “Pozamašan dosije”. Narativ je čisto senzacionalistički, dizajniran da šokira i generiše klikove, a ne da dubinski analizira uzroke. Postaje dio tog istog ciklusa buke u kojem se važno – kolaps sistema – gubi u šumu uzvičnika. Činjenica da je ovaj čovjek bio poznat sistemu godinama postaje samo još jedna crtica u dosjeu, a ne glavna tema rasprave.
Ono što se dogodilo Milošu Dumniću i njegovim prijateljima nije samo tragedija pojedinca. To je sistemski neuspjeh. To je društvo koje je dopustilo da se bes i nasilje normalizuju, da se sukobi rješavaju eskalacijom, a ne dijalogom. To je sistem koji, umjesto da liječi, samo bilježi posljedice.
Porodice pregaženih mladića čekaju ispred bolnice, tražeći pravdu. Ali prava pravda ne počinje nakon što se automobil zaustavi. Ona počinje mnogo ranije – u momentu kada se prvi put zanemari signal, kada se prva presuda tretira kao formalnost, a ne kao poziv na akciju. Dok god budemo gledali na ovakve slučajeve kao na izolirane incidente “ludaka”, a ne kao na simptome bolesti čitavog sistema, bit će novih Željka Vujovića. I bit će novih polja na kojima će nečiji bes pronaći svoje žrtve.