Prije nekoliko dana naletio sam na tekst koji se bavior jednom temom koja se meni lično čini bitnom, ali o kojoj se, čini mi se, premalo priča. Radi se o nečemu što većina ljudi uzima zdravo za gotovo. O email adresi.

Zvuči banalno, zar ne? Svi imamo email. Neki od nas imaju i po nekoliko njih. Otvorimo ga ujutro, pročitamo šta treba, zatvorimo, zaboravimo. Alat kao i svaki drugi. Ali upravo tu nastaje problem. Jer ta adresa koju svakodnevno koristimo, ona gmail, yahoo, outlook, hotmail, u velikoj većini slučajeva nije naša. Mi je samo koristimo. A ta razlika je izuzetno važna.

Kada kažem da email adresa nije naša, ne mislim na neku apstraktnu pravnu filozofiju. Mislim na vrlo konkretnu činjenicu. Ako sutra odlučite da pređete na drugi servis, ako se ne slažete s novom politikom privatnosti, ako vam se ne sviđa način na koji vaš provajder tretira vaše podatke, šta se zapravo dešava s vašom adresom? Ništa. Ona ostaje tamo gdje jeste. Vi odlazite. A s vama odlaze godine razgovora, kontakata, arhiva, potvrda, ugovora, uspomena, svega onoga što ste godinama slali i primali. Ostajete s praznom adresom i brojem koji počinje od nule. To nije mala stvar.

Polako ali sigurno, veliki email provajderi su od korisnog alata napravili nešto što više ličice na digitalni feudalizam. Niste vlasnik. Vi ste stanar. I to stanar koji ne plaća kiriju, ali zato plaća podacima, pažnjom i navikama. A to je, iskreno, skuplja valuta nego što većina ljudi misli.

Ja ne želim dramatizovati. Ne mislim da je Gmail zločinačka organizacija. Koristim ga i sam, kao i većina ljudi oko mene. Ali upravo zato što sam svjestan da ga koristim, želim da razumijem šta ta zavisnost znači. Ako vam jedan servis kontroliše pristup vašoj digitalnoj komunikaciji, onda taj servis ima moć. Ne malu moć.

Tu na scenu stupa koncept vlastite email domene.

Nemojte odmah pomisliti da govorim o nečem komplikovanom, skupom ili rezervisanom za programere i IT profesionalce. Vlastita email adresa ne znači da morate imati svoj server, svoje tehničko osoblje i znati kako se konfiguriše DNS. Danas postoje servisi koji to rade umjesto vas, za relativno pristupačne cijene, ponekad čak i besplatno u početku. Ono što se mijenja nije tehnologija. Mijenja se odnos između vas i vaše komunikacije.

Kada imate svoju domenu, vi ste njen vlasnik. Možete je koristiti na bilo kojem email servisu. Ako vam se jedan provajder ne svidi, pređete na drugi za sat vremena, a vaša adresa ostaje ista. Svi koji vam ikada pišu nastavljaju pisati na isto mjesto. To je ogromna razlika. To je razlika između iznajmljenog stana i vlastite kuće. U jednom možete živjeti, ali uvijek znate da nije vaše. U drugoj ste slobodni da radite šta hoćete, kako hoćete i s kim hoćete.

Kada sam prvi put čuo za ovu ideju, iskreno, nisam joj pridavao previše pažnje. Pomislio sam, pa dobro, koja je razlika, email je email, zar ne? Onda sam jednog dana pokušao objasniti prijatelju kako da svoje stare kontakte prebaci na novu adresu i shvatio koliko je to nezgodno. Svaki čovjek je zasebna priča. Svaka firma s kojom ste ikada imali račun treba novu adresu. Svaki newsletter na koji ste se pretplatili, svaka aplikacija koja je vašu adresu koristila za prijavu, svaka online kupovina, svaka pretplata. Sve to treba ažurirati. A ako ne ažurirate, gubite pristup. Tiha, spora, nevidljiva gubitka digitalnog identiteta.

To me navelo na razmišljanje. Ako promjena email adrese može biti tako bolna i komplikovana, koliko nas je zapravo zarobljeno u svojim trenutnim servisima? Koliko nas se zapravo ne usuđuje promijeniti provajdera jer je prevelik posao? I ako je tako, koliko ta inertnost zapravo znači za provajdera? On vas ne mora zadržavati nikakvim posebnim mjerama. Vi se zadržavate sami. Svojom navikom, svojom lijenosti, svojim strahom od gubitka.

Tu dolazimo do suštinskog pitanja o kojem bi svi trebali malo više razmisliti. Ako neko ima moć da odlučuje kako ćete pristupiti svojoj komunikaciji, koju ćete reklamu vidjeti, kakve će filtere vam nametati, kako će skenirati vaše poruke, onda ta osoba ili ta kompanija ima ne samo tržišnu moć, nego i društvenu moć. A ta moć se ne koristi uvijek na način koji je u vašem interesu.

Ne tvrdim da email provajderi zloupotrebljavaju svoju poziciju u svakom trenutku. Tvrdim da mogu. I tvrdim da je to dovoljno razloga da se zapitate šta vi kao korisnik možete uraditi da tu moć promijenite. Nešto što je vaše, što ne ovisi o jednoj kompaniji, jednoj odluci Upravnog odbora, jednoj promjeni uslova korištenja.

Vlastita domena je tačno to. Ona vas ne oslobađa svih problema. Vaš novi provajder i dalje može imati lošu sigurnosnu praksu. Vaši podaci i dalje mogu biti ugroženi. Ali vi imate izbor. A izbor je nešto što većina nas, ako budemo iskreni prema sebi, nema dovoljno.

Postoji još jedan detalj koji mi se čini važnim, a o kojem se rijetko priča. Kada imate svoju domenu, vi šaljete poruku svima oko sebe, svim poslovnim partnerima, svim prijateljima, da ste osoba koja misli o svojoj digitalnoj budućnosti. To je mala stvar, ali nije beznačajna. U svijetu u kojem se kredibilitet sve više gradi na osnovu digitalnog prisustva, vlastita email adresa izgleda ozbiljnije, profesionalnije i trajnije nego bilo koja gmail adresa ikada može izgledati.

Kada sam ovo počeo razumijevati, sjetio sam se koliko puta sam u životu mijenjao brojeve telefona, email adrese, čak i životne adrese. Svaki put ostavljao iza sebe komade sebe. Sitne komade, ali prave. Email adresa je jedan od onih digitalnih sidara koja nas drže na jednom mjestu. Ako to sidro nije naše, onda nismo sigurni ni gdje smo ni kako ćemo se pomjeriti sutra.

Tu dolazimo do ključne stvari. Ovo nije samo pitanje tehnologije. Ovo je pitanje odnosa. Odnos između vas i kompanije čiji proizvod koristite svaki dan. Ako ste vi u tom odnosu slabija strana, a jeste, onda je red da razmislite kako tu ravnotežu popraviti. Vlastita domena je jedan od načina.

Rekao bih da ima još nešto. Svaki put kada se govori o digitalnoj slobodi, obično se priča o velikim temama, o cenzuri, o nadzoru, o državama koje prate građane, o korporacijama koje prodaju podatke. Sve su to važne teme. Ali ponekad zaboravljamo da digitalna sloboda počinje u malim, svakodnevnim stvarima. U email adresi. U odluci da li ćemo i dalje prihvatati tuđe uslove kao nešto normalno, ili ćemo jednom reći, ne, hvala, ovo želim imati pod svojim kontrolama.

Mislim da je taj pomak od pasivnog korištenja prema aktivnom vlasništvu nešto što vrijedi podržati. Ne zato što je Gmail loš. Nije. Ali zato što nas svaki servis koji koristimo, a nad kojim nemamo nikakvu kontrolu, polako uči da smo mi tu samo da koristimo, a ne da odlučujemo. A to je loša lekcija. Loša za nas kao korisnike, loša za nas kao društvo, loša za nas kao ljude koji žele znati šta se dešava s njihovim digitalnim životom.

Naravno, postoji i druga strana priče. Vlastita domena zahtijeva malo više pažnje. Trebate se brinuti o tome ko vam je registar, kako plaćate obnovu, šta se dešava ako zaboravite produžiti. Ima tu odgovornosti. Ali ta odgovornost je, po mom mišljenju, pozitivna. Ona vas tjera da razmišljate o svom digitalnom prostoru kao o nečemu što je vaše, a ne nečemu što vam je neko posudio.

Neko će reći, pa dobro, ovo je previše za jednog prosječnog korisnika. Ja bih rekao, prosječni korisnik je upravo onaj kome je ova tema najpotrebnija. Upravo onaj ko najmanje razmišlja o tome, a najviše ovisi o servisu koji koristi.

Priča o vlastitoj email adresi je, na kraju, priča o maloj promjeni koja može napraviti veliku razliku. Ne sutra, ne za godinu dana, ali za pet, deset, dvadeset godina. Kada pogledate unazad i shvatite koliko ste digitalnih relokacija preživjeli bez vlastite adrese, koliko ste puta ostali bez kontakta, bez pristupa, bez arhive, i koliko je svega toga moglo biti drugačije da ste jednom, davno, odlučili da vaša email adresa bude zaista vaša.

Tehnologija nam je dala slobodu kretanja, komunikacije, razmjene ideja. Ali ta ista tehnologija nas je polako navukla na tuđe alate, tuđe usluge, tuđe sisteme. Bilo bi lijepo kada bismo, makar u jednom malom segmentu, mogli reći, ovo je moje. Ovo ne zavisi od njih. Ovo je moja adresa, moj prostor, moja digitalna adresa. I ona će biti tu, ma šta se promijenilo oko mene.

To je, ukratko, razlog zašto ova tema nije sitnica. To je razlog zašto vjerujem da bi svako od nas, barem na trenutak, trebao razmisliti o tome da li je njegova email adresa nešto što zaista posjeduje ili nešto što samo privremeno koristi. Ako je odgovor ono drugo, možda je vrijeme za promjenu. Ne sutra. Danas. Dok još imate izbor.

IZVOR: Take Back Your Digital Identity: Why You Should Own Your Email Address