Često uhvatim sebe kako sa strane posmatram beskrajne rasprave o tehnologiji. Na forumima, društvenim mrežama, pa čak i u prolazu, u kafićima gdje se uz kafu prelamaju krupna životna pitanja, ljudi su spremni da sa žarom brane operativni sistem u svom džepu. Kao da brane lični izbor, karakter ili pripadnost nekom posebnom redu.

Povod za ova razmišljanja bio je tekst koji sam nedavno pročitao, a koji se bavi praktičnim funkcijama koje Android ima već godinama, dok ih korisnici Apple uređaja i dalje čekaju. Govori se tu o podijeljenom ekranu, kreiranju više korisničkih profila, granularnoj kontroli VPN saobraćaja, istoriji notifikacija i pretvaranju telefona u radnu stanicu putem povezivanja na monitor.

Na prvi pogled, ovo djeluje kao klasična tehnološka lista — zgodan podsjetnik za one koji se dvoume šta da kupe. Ali ako zastanemo i pogledamo malo dublje, između tih redova krije se nešto mnogo važnije od pukih piksela i softverskih prekidača. Kriju se dvije suprotstavljene vizije o tome šta pametni telefon zapravo jeste, kome on pripada i koliko nam slobode tehnološki divovi uopšte žele prepustiti.

Snaga hardvera protiv granica profita

Uzmimo za primjer opciju pretvaranja telefona u desktop računar, što Samsung kroz DeX nudi već čitavu deceniju, a Google postepeno integriše u svoj ekosistem. Današnji telefoni, bez obzira na to čiji logo nose, imaju procesore koji su po sirovoj snazi moćniji od većine kancelarijskih računara od prije samo nekoliko godina. Apple-ovi čipovi serije „A“ i „M“ su inženjerska remek-djela. Pa zašto onda iPhone ne možete jednostavno spojiti na monitor i dobiti Mac interfejs za rad?

Tehnička nemogućnost? Naravno da ne. Odgovor leži u ekonomiji namjernog uskraćivanja. Ako bi vaš telefon mogao da zamijeni računar za većinu osnovnih zadataka, zašto biste kupili MacBook ili iPad? Apple-ov model uspjeha ne počiva samo na funkcionalnosti, već na strogoj segmentaciji: svaki uređaj ima tačno definisanu ulogu i granicu preko koje ne smije preći, tjerajući vas da posjedujete čitavu lepezu njihovih proizvoda.

Slična je priča i sa korisničkim profilima. Android vam omogućava da napravite profil za dijete, gosta ili jednostavno odvojite posao od privatnog života na istom uređaju. Apple to tvrdoglavo odbija na telefonima i tabletima. Zašto? Zato što je njihova filozofija jednostavna: jedan čovjek – jedan uređaj. Ako vaše dijete želi tablet, rješenje nije profil za goste na vašem uređaju, već kupovina još jednog iPada.

Sloboda koja zahtijeva odgovornost

S druge strane, mogućnost granularne VPN kontrole i pregled istorije obaveštenja dotiču pitanje kontrole i privatnosti. Na Androidu korisnik može reći: „Želim da ova aplikacija ide kroz šifrovani tunel, a ova ne.“ To je nivo kontrole koji pretpostavlja da korisnik zna šta radi i šta želi.

iOS, sa svojom politikom „sve ili ništa“, polazi od pretpostavke da je korisnik sklon grešci i da ga treba zaštititi od njega samog. Ta zaštita ima svoju cijenu. Ona stvara iluziju bezbjednosti kroz potpuno oduzimanje kontrole. Kada vam sistem ne dozvoljava da pogriješite, on vam ujedno ne dozvoljava ni da zaista upravljate sopstvenim podacima na način na koji vi to smatrate ispravnim.

Naravno, ne gajim nikakve iluzije o Androidu niti o Google-u. Dok Apple stvara „zlatni kavez“ u kojem vas drži zatvorenim radi prodaje hardvera i usluga, Google-ov osnovni motiv jeste prikupljanje podataka i digitalno oglašavanje. Android vam daje više slobode, mogućnost podešavanja i osjećaj da posjedujete računar, a ne samo modni detalj, ali ta sloboda često dolazi uz kompromis sa sopstvenom privatnošću na nivou servisa.

Alati ili digitalni ukrasi?

Stvari poput podijeljenog ekrana (multitaskinga) ili istorije notifikacija možda zvuče banalno. Neko će reći: „Meni to ne treba, ja samo želim da telefon radi.“ I to je sasvim legitiman stav. Živimo u vremenu preopterećenosti informacijama, gdje je jednostavnost postala luksuz.

Ipak, postoji opasna razlika između jednostavnosti koja vas oslobađa i jednostavnosti koja vas ograničava. Kada vam kompanija godinama uskraćuje elementarne praktične opcije, uvjeravajući vas da vam one zapravo nisu potrebne, a vi to prihvatite kao standard elegancije, tada tehnologija prestaje biti alat u vašoj službi. Umjesto toga, vi postajete korisnik oblikovan prema potrebama korporativnog ekosistema.

Nije stvar u tome da li je bolji zeleni ili plavi balončić u porukama, niti ko ima ljepše animacije. Stvar je u tome koliko smo spremni da preispitamo kompromise na koje svakodnevno pristajemo. Tehnologija bi trebalo da proširuje naše mogućnosti, a ne da nas tiho navikava na sopstvena ograničenja.

IZVOR: Benchmark.rs