Naišao sam na jedan od onih tekstova koji se pojavljuju posvuda, na portalima, blogovima, Instagram stranicama, YouTube kanalima. Naslov je otprilike ovakav: “Deset jednostavnih dnevnih navika za zdraviji i srećniji život.” I vjerovatno ste, kao i ja, u nekom trenutku života pročitali barem dvadesetak varijanti istog teksta. Uvijek je isti obrazac. Uvijek su iste preporuke. Uvijek se sve svodi na to da je promjena u vašim rukama, samo ako se vi potrudite.

Ja nemam ništa protiv zdravih navika. Protiv toga ne može biti niko razuman. Ali imam problem sa načinom na koji se te navike pakuju, prodaju i serviraju javnosti kao univerzalni lijek za sve što nas muči.

Hajde da raščistimo šta ti tekstovi obično kažu. Probudite se ranije. Pijte dovoljno vode. Jedite više voća i povrća. Meditirajte petnaest minuta dnevno. Budite zahvalni. Čitajte knjige. Prošećite. Ograničite ekrane. Idite na vrijeme u krevet. Na prvi pogled, savršeno razumljivo. Sa medicinskog i psihološkog aspekta, većina toga zaista jeste korisna. Tu nemam dileme.

Ali moj problem sa ovim tekstovima nikada nije bio u samim savjetima. Moj problem je u poruci koja stoji iza njih.

Kada čitate ovakav članak, stičete utisak da je sreća nešto što možete skinuti sa police ako se samo dovoljno disciplinujete. Da je dovoljno popiti osam čaša vode, ustati u pet ujutro i zapisati tri stvari na kojima ste zahvalni, pa da vam se život pretvori u mirnu, skladnu bajku. Meni se čini da je to vrhunska iluzija, namijenjena prije svega ljudima koji su dovoljno privilegirani da im se život može popraviti boljom organizacijom dana.

Recimo to otvoreno. Ko zaista ima luksuz da meditira petnaest minuta ujutro? Roditelj koji sam odgaja djecu dok radi dvije smjene. Radnik u proizvodnji koji ustaje u četiri da bi stigao na autobus. Student koji radi honorarno da bi platio stan i knjige. Majka koja spava po tri sata noću. Čovjek koji živi u sredini gdje je osnovna briga kako prehraniti porodicu, a ne kako poboljšati “wellness rutinu”.

Znam da će mnogi reći da članak ne tvrdi suprotno, da on samo nudi opcije, da svako bira šta mu odgovara. To je tačno na površini, ali nije tačno u suštini. Jer kada se ovakvi savjeti konstantno ponavljaju bez ikakvog konteksta, oni polako postaju norma. A norma, kao što znamo, ima moć da diskretno gura ljude koji je ne mogu ispuniti u osjećaj da sami snose krivicu za sve što im se dešava.

Tu nastaje ono što ja zovem nutricionizmom uma. Kao što je nutricionizam u ishrani doveo do toga da se hrana posmatra isključivo kroz proteine, ugljene hidrate i kalorije, pa se zaboravilo da je jelo prije svega kulturološki i društveni čin, tako i ova vrsta self-help literature svodi složene ljudske probleme na tehničke savjete. Nešto nije u redu sa vama? Popijte čašu vode i zapišite šta vas muči. Kao da je to dovoljno.

Ako živite u zemlji u kojoj je zdravstvo skupo ili nedostupno, nema veze, samo pijte vodu. Ako imate lošeg poslodavca koji vas sistematski troši, meditirajte. Ako ste okruženi ljudima koji vas ne razumiju, budite zahvalni. Ovo nisu savjeti, ovo je bježanje od stvarnosti u lijepe formulacije.

Primijetio sam još jednu stvar. Gotovo svi ovi članci ignorišu strukturni kontekst. Ne postoji linija o tome kako društvo, politika, ekonomija i kultura zapravo utiču na to kako se osjećamo. Sve se svodi na individualnu odgovornost. Ti si odgovoran. Tvoje navike su tvoj izbor. Tvoj um je tvoj projekat.

Ovo je ideološki teret koji većina čitalaca ni ne primijeti. Ako vam je loše, to je zato što ne radite dovoljno na sebi. Ako ste iscrpljeni, to je zato što ne spavate dovoljno. Ako ste depresivni, to je zato što ne meditirate. Ponekad, u nekim kontekstima, jeste tako. Ali ponekad je čovjeku loše jer živi u sistemu koji ga ne štiti, u porodici koja ga guši, u poslu koji ga uništava, u društvu koje ga ne čuje. I tu vam čaša vode ne pomaže.

Ne kažem da navike nisu bitne. Kažem da su one samo jedan, i to ne uvijek najvažniji, dio slagalice. Zdrave navike su dobre kao podrška, ali su beskorisne ako nemate osnovne uslove za život. Čovjek koji jedva sastavlja kraj s krajem ne treba da čita o jutarnjim ritualima, treba mu sistemska promjena.

Tu dolazimo do ključnog pitanja. Zašto se ova vrsta sadržaja toliko širi? Odgovor je, bojim se, prilično jednostavan. Ona prodaje. Prodaje jer nudi brzu utehu. Prodaje jer ne zahtijeva od čitaoca da preispita svijet oko sebe. Prodaje jer izgleda pozitivno, optimistično i inspirativno. A u vrijeme kada se ljudi osjećaju nemoćno pred složenim problemima, tako nešto djeluje kao melem.

Na društvenim mrežama ovi savjeti funkcionišu kao perfektan sadržaj. Kratki su, vizuelno privlačni, lako se dijele. Influenser ih može pretočiti u kratak video, uz lijepu muziku i montažu. Blogovi ih pakuju u liste od deset ili petnaest stavki. Knjige ih razvlače na tristotinjak strana. Suština je uvijek ista.

I tu nastaje još jedan problem. Takmičenje u pozitivnosti. Ljudi se međusobno takmiče ko će bolje prikazati svoju “wellness rutinu”, ko će ustati ranije, ko će imati ljepši dnevnik zahvalnosti, ko će skuplje sjediti u kafiću sa laptopom i knjigom. Wellness je postao još jedna oblast u kojoj se troši i demonstrira status. Ako kupite skupu biljnu tinkturu, ako platite retreat u prirodi, ako nosite odjeću sportskog brenda dok šetate, vi ste bolja verzija sebe. Ako nemate ništa od toga, onda valjda niste ni zaslužili mir.

Sve ovo podsjeća me na jednu širu pojavu. Optimizaciju života. Čovjek se pretvara u projekat koji stalno treba poboljšavati. Svaki dio dana je prilika za napredak. Svaki obrok je prilika za pravilnu ishranu. Svaka emocija je prilika za rad na sebi. Život postaje niz zadataka, a ne iskustvo koje se živi. A onda se čudimo zašto smo anksiozni, zašto smo stalno umorni, zašto imamo osjećaj da nikada nismo dovoljno dobri.

Sjećam se perioda kada sam i sam eksperimentisao sa ovim navikama. Počeo sam da vodim dnevnik, da pijem više vode, da pokušavam ustajati u isto vrijeme. I da, neke od tih navika su zaista pomogle. Ali tada sam primijetio nešto zanimljivo. Kada mi je u životu bilo stvarno loše, nijedna navika nije mogla popraviti stvar. Kada sam bio okružen pravim ljudima, kada sam imao posao koji me nije uništavao, kada sam imao osjećaj da imam kontrolu nad svojim vremenom, tada su te navike djelovale kao fino podešavanje. Bez tih uslova, one su bile samo još jedna stvar koju treba da uradim, a koja me dodatno opterećuje.

To me je naučilo jednoj jednostavnoj stvari. Nije bitno koliko čaša vode popiješ ako ti je život prazan. Nije bitno koliko meditiraš ako se svake noći vraćaš kući iscrpljen od posla koji te ne poštuje. Nije bitno koliko si zahvalan ako ti društvo sistematski oduzima dostojanstvo.

Zato ja ovakve članke ne odbacujem u potpunosti. Kažem samo da ih treba čitati sa dozom kritičkog razmišljanja. Uzeti ono što je korisno, a odbaciti ono što je površno. Ali prije svega, treba se zapitati kome je taj tekst zapravo namijenjen.

Kada autor napiše da je “zahvalnost ključna za sreću”, on koristi riječ sreća u prilično plitkom značenju. Za koga je to sreća? Za čovjeka koji je zdrav, koji ima krov nad glavom, koji ima dovoljno novca da ne razmišlja o tome hoće li mu djeca jesti sutra. Za takvog čovjeka, da, zahvalnost može pomoći. Ali za nekoga ko živi u neizvjesnosti, zahvalnost je luksuz koji zahtijeva energiju koju ta osoba nema.

Tu leži ključna razlika između motivacije i manipulacije. Motivacija inspiriše, ali manipulacija krivi. A ovakvi tekstovi, htjeli to autori ili ne, indirektno krive ljude koji ne uspijevaju da žive u skladu sa savjetima. Njima se poručuje da nešto rade pogrešno. Da nisu dovoljno disciplinovani. Da nisu dovoljno duhovno jačani. A istina je obično mnogo komplikovanija.

Postoji i drugi sloj ove priče. Industrija koja stoji iza ovakvih tekstova. Wellness industrija procjenjuje se na stotine milijardi dolara godišnje. A od čega se sastoji ta industrija? Od aplikacija za meditaciju, od knjiga, od kurseva, od trenera, od kafa, od suplementa, od odjeće, od evenata. Sve to može biti legitimno i korisno. Ali kada se pretvori u mašinu koja svakodnevno podsjeća ljude da nisu dovoljno dobri, onda to više nije industrija zdravlja, nego industrija nesigurnosti.

Svaki put kada vam neko kaže da ste “samo jednu naviku daleko od sreće”, zapitajte se ko živi od tog uvjerenja. Ko profitira od toga da se osjećate kao da vam nešto fali. Ko zarađuje na vašoj težnji da postanete bolja verzija sebe, dok istovremeno ignorišete sve ono što vas zaista muči.

Reći ću vam šta ja mislim o ovome. Mislim da su zdrave navike važne, ali da nisu zamjena za dostojanstven život. Mislim da je ulaganje u sebe pozitivno, ali da ne treba da bude izgovor za neulaganje u društvo. Mislim da je svakodnevna briga o sebi zdrava, ali da istovremeno moramo brinuti i o sistemu u kojem živimo. Mislim da motivacioni tekstovi imaju smisla, ali da ne smiju zamijeniti kritičko razmišljanje.

Ako čitate ovakav članak i osjećate se loše jer ne možete primijeniti nijedan savjet, znajte da to nije vaša greška. Možda živite u sredini koja vam ne dozvoljava da se fokusirate na sebe. Možda imate previše obaveza. Možda ste okruženi ljudima koji vas iscrpljuju. Možda je vaš problem sistemski, a ne lični. I u tom slučaju, rješenje ne leži u boljoj rutini, već u dubljoj promjeni.

Volio bih da ljudi manje dijele ovakve tekstove kao konačne istine, a više da ih čitaju sa dozom rezerve. Pitaju se ko ih je napisao, zašto, u kojem kontekstu. Pitaju se kome su zaista namijenjeni. Pitaju se šta im se prodaje pod maskom brige.

Na kraju, najvažnija navika koju sam naučio nije vezana za vodu, meditaciju ni zahvalnost. Najvažnija navika je da ne gutam sve što mi se servira. Da čitam, ali da mislim. Da slušam, ali da procjenjujem. Da prihvatam savjete, ali da razumijem ko stoji iza njih. Ako tu sposobnost razvijete, onda vam ne treba lista od deset stavki da biste živjeli bolje. Treba vam sposobnost da sami odlučite šta vama zaista treba.

IZVOR: