Sama fotografija nije naročito sporna. Nije sporna ni haljina, ni dekolte, ni činjenica da je žena zadovoljna svojim izgledom. Problem počinje onda kada se ta fotografija upakuje u naslov prema kojem je gotovo nevjerovatno da je žena rodila dvoje djece, jede slaninu, a i dalje izgleda kao „prava bomba“.
Tu više ne govorimo samo o jednoj poznatoj osobi. Govorimo o načinu na koji mediji oblikuju sliku žene, majke, hrane i tijela. Govorimo o poruci koja se ponavlja toliko često da je više gotovo i ne primjećujemo.
Rodila je, ali se to ne vidi. Jede, ali se nije udebljala. Majka je, ali je i dalje privlačna.
Kao da je riječ o nizu neočekivanih obrta.
Šta se zapravo dogodilo
Marija Egelja objavila je fotografiju sa odmora na kojoj nosi kratku crvenu haljinu i plavi šešir. Uz fotografiju je prenijela komentar starijeg sina, koji joj je rekao da izgleda kao Spajdermenica. Ona se tome nasmijala i napisala da joj je njegova pohvala dovoljna.
To je, iskreno, najprirodniji i najtopliji dio cijele priče. Dijete je povezalo boje odjeće sa likom iz svijeta superheroja, majci je komentar bio drag i podijelila ga je sa ljudima koji je prate.
Medijski tekst, međutim, nije ostao na tome. Naglašeno je da je ona rodila dvoje djece, da na njenoj trpezi ima slanine, sira i luka, te da zahvaljujući genetici i metabolizmu i dalje ima djevojačku liniju. U priču je uključen i njen raniji komentar o oporavku nakon porođaja, organizaciji porodičnog života i podršci supruga.
Dobijena je dobro poznata formula zabavne rubrike: fotografija tijela, porođaji kao mjerna jedinica, hrana kao navodno iznenađenje i zaključak da žena izgleda izuzetno.
Sve to djeluje bezazleno. Možda i jeste bezazleno ako se posmatra kao izolovan tekst. Ali takvi članci nisu izolovani. Oni su dio mnogo šireg obrasca.
Porođaj nije estetski prekršaj koji treba izbrisati
Meni je posebno zanimljiva ta uporna potreba da se uz izgled žene navede koliko je djece rodila. Kao da je trudnoća neka vrsta trajnog estetskog incidenta, pa je vitkost nakon porođaja dokaz da je žena uspješno sanirala štetu.
Muškarac može dobiti troje djece i pojaviti se na fotografiji u dobro skrojenom odijelu. Gotovo niko neće napisati da „nakon troje djece i dalje izgleda kao momak“. Njegovo očinstvo ne koristi se kao kontrast njegovom izgledu. Kod žene se majčinstvo veoma često tretira upravo tako.
Naravno da trudnoća i porođaj mijenjaju tijelo. Nekim ženama promjene budu privremene, nekima trajne. Neke se brzo oporave, neke prolaze kroz komplikacije. Neke izgube kilograme bez većeg napora, neke ih dobiju. Postoje carski rezovi, razdvojeni trbušni mišići, hormonske promjene, bolovi, ožiljci, problemi sa snom, dojenjem i mentalnim zdravljem. To nije takmičenje, niti postoji univerzalna putanja oporavka.
Uprkos tome, javni govor često svu složenost iskustva porođaja svede na stomak i konfekcijski broj.
Ako se žena brzo vrati na raniju kilažu, dobija aplauz. Ako ne uspije, prećutno se podrazumijeva da nije dovoljno disciplinovana. Čak i kada to niko izričito ne kaže, poruka se lako pročita između redova.
Zato mi smeta izraz „rodila dvoje djece, a izgleda…“ To „a“ radi mnogo više nego što djeluje. Ono sugeriše da majčinstvo i privlačnost stoje na suprotnim stranama, pa je njihovo istovremeno postojanje vrijedno naslova.
Nije.
Žena može biti majka i može izgledati kako god izgleda. Ne duguje javnosti povratak u tijelo koje je imala prije trudnoće. Ne mora dokazivati da je trudnoća na njoj ostavila što manje tragova.
Slanina kao nutricionističko čudo
Drugi dio konstrukcije jednako je čudan. Činjenica da neko jede slaninu, sir i luk predstavljena je skoro kao dokaz da se ne odriče hrane, a ipak ostaje vitak.
Prvo, ne znamo cjelokupnu ishranu te osobe. Znati da se na nečijoj trpezi ponekad nađu tri namirnice ne govori gotovo ništa o ukupnim prehrambenim navikama, količini hrane, kretanju, snu, zdravstvenom stanju ili svakodnevnoj rutini.
Drugo, nijedna pojedinačna namirnica sama po sebi ne objašnjava nečiji izgled. Slanina nije magični predmet koji automatski proizvodi višak kilograma, kao što ni salata nije garancija vitkosti. Ishrana je složenija od fotografije jednog doručka.
Treće, tvrdnja da neko određenu liniju ima zahvaljujući dobroj genetici i metabolizmu možda zvuči uvjerljivo, ali u tekstu nije potkrijepljena ničim osim opštim utiskom. To može biti dio objašnjenja, ali nije činjenica koju možemo pouzdano izvesti iz Instagram objave.
Tu se vidi koliko medijski sadržaj o tijelu često počiva na površnim uzročno-posljedičnim vezama. Ako poznata žena izgleda vitko, traži se tajna. Ako jede nešto što se smatra kaloričnim, priča postaje još privlačnija. Čitalac dobija utisak da postoji jednostavna formula koju bi možda mogao otkriti, iako mu zapravo nisu ponuđene nikakve korisne informacije.
Moj problem nije to što Marija Egelja jede slaninu. Neka jede šta želi. Problem je što se njena trpeza koristi kao dodatak procjeni njenog tijela, kao da javnost vodi evidenciju o tome koliko je hrane ženi dopušteno prije nego što izgubi pravo na pohvalu.
Fotografija nije medicinski nalaz
Na društvenim mrežama vidimo odabrani trenutak. Dobro svjetlo, odgovarajući ugao, odjeću koju je osoba izabrala, fotografiju koju je odlučila objaviti. To nije nužno prevara. Ljudi se oduvijek dotjeruju, biraju bolje fotografije i žele se predstaviti u dobrom izdanju.
Problem nastaje kada mediji od takve fotografije naprave dokaz nečijeg kompletnog fizičkog stanja, načina života i oporavka nakon porođaja.
Ne znamo kako se osoba osjeća samo zato što dobro izgleda na slici. Ne znamo koliko spava, kako se hrani tokom cijele sedmice, koliko vježba, ima li pomoć u kući, koliko vremena i novca može uložiti u sebe. Ne znamo ni koliko je fotografija vjerna svakodnevnom izgledu.
To nije optužba na račun osobe koja je fotografiju objavila. Naprotiv, odgovornost za kontekst snose oni koji od nje prave priču.
Poznate žene imaju pravo objaviti lijepu fotografiju bez toga da se svaki put pretvore u primjer „nevjerovatnog tijela nakon porođaja“. Činjenica da je neko javna ličnost ne znači da njegov izgled mora postati lekcija drugim ženama.
Pohvala koja u sebi nosi pritisak
Neko će reći da se ovdje samo dijele komplimenti. Žena izgleda lijepo, medij je to primijetio i tu nema ničeg lošeg.
Ta strana priče postoji i ne treba je izmišljeno dramatizovati. Marija Egelja se očigledno osjeća dobro u odjeći koju je izabrala. Njen sin joj je dao simpatičan kompliment. Nema razloga da se njen izgled omalovažava ili da se od nje traži da se izvinjava zato što je vitka.
Ali nije svaki kompliment bezazlen samo zato što je pozitivan.
Kada se žena pohvali zato što se nakon dva porođaja „vratila“ na poželjan izgled, istovremeno se uspostavlja standard prema kojem će se mjeriti i druge žene. Jedna osoba dobije pohvalu, a hiljade čitateljki dobiju još jedan podsjetnik da bi njihovo tijelo navodno trebalo izgledati drugačije.
Pritisak rijetko dolazi u obliku otvorene uvrede. Mnogo češće dolazi kroz pohvale upućene nekom drugom.
„Pogledajte kako ona izgleda poslije porođaja.“
„Ne biste rekli da ima dvoje djece.“
„Jede sve, a nema gram viška.“
Takve rečenice stvaraju mjerilo koje zanemaruje genetiku, godine, zdravstveno stanje, prirodu trudnoće, porođaj, finansijske mogućnosti, raspoloživo vrijeme i podršku porodice. Čitalac vidi rezultat, ali ne vidi sve okolnosti koje su do njega dovele.
Onda se individualna razlika predstavi kao individualni uspjeh ili neuspjeh.
Suprug nije pomoćnik u vlastitoj kući
U tekstu se prenosi i njena izjava da je važna dobra organizacija, kao i podrška i pomoć supruga. To je svakako zdravija i korisnija tema od procjenjivanja dekoltea i linije. Bez podrške partnera, svakodnevica sa malom djecom može postati iscrpljujuća do granice izdržljivosti.
Ipak, riječ „pomoć“ u ovom kontekstu uvijek mi malo zapne za oko.
Kada otac presvuče dijete, ustane noću, pripremi obrok ili preuzme dio kućnih obaveza, on ne pomaže majci u njenom privatnom projektu. On obavlja svoj dio roditeljstva i zajedničkog života.
Znam da ljudi tu riječ često koriste bez loše namjere. Koristim je ponekad i sam. Ali jezik otkriva šta smatramo osnovnom odgovornošću, a šta dodatnom uslugom. Majka se i dalje doživljava kao glavni roditelj, dok je angažovan otac predstavljen kao velika sreća i bonus.
Podrška partnera jeste važna. Dobra organizacija takođe. Ali nije pošteno priču svesti na to da „svi slušaju i sve je lakše“. Neka djeca ne spavaju. Neka imaju zdravstvene ili razvojne poteškoće. Neki roditelji nemaju bake i djedove u blizini, nemaju novca za dodatnu pomoć ili rade poslove sa nepredvidivim smjenama. Neko je samohrani roditelj. Neko se oporavlja od teškog porođaja.
Organizacija može mnogo pomoći, ali nije čarobna riječ kojom se mogu ukloniti sve razlike među porodicama.
Šta ovakvi tekstovi rade običnim ljudima
Najlakše je odmahnuti rukom i reći da je riječ o zabavnoj rubrici. Niko ozbiljan, valjda, neće donositi životne odluke na osnovu članka o haljini jedne voditeljke.
Vjerovatno neće. Ali kultura se ne gradi samo velikim političkim govorima, zakonima i školskim udžbenicima. Gradi se i hiljadama malih poruka koje svakodnevno prolaze kroz naslovnice, društvene mreže i razgovore.
Ako stalno gledamo žene procijenjene prema tome koliko uspješno prikrivaju posljedice trudnoće, počinjemo to smatrati normalnim. Ako se majčino tijelo prikazuje kao projekat povratka na staro, onda oporavak prestaje biti zdravstveno i lično pitanje, a postaje javna obaveza.
Posebno su ranjive žene koje su se nedavno porodile. U periodu kada su umorne, hormonalno opterećene i suočene sa potpuno novom odgovornošću, dobijaju još jedan zadatak: treba da izgledaju kao da se ništa naročito nije dogodilo.
A dogodilo se. Trudnoća i porođaj nisu sitnica koju tijelo mora što prije sakriti da bi ponovo postalo prihvatljivo.
Takvi naslovi utiču i na muškarce. Uče ih šta treba očekivati od partnerke. Uče ih da je „uspješan oporavak“ prvenstveno vidljiv kroz vitak struk. Uče ih da upoređuju stvarnu osobu sa pažljivo izabranom fotografijom javne ličnosti.
To nije naročito zdrava osnova ni za odnos, ni za roditeljstvo.
Moglo se napisati drugačije
O istoj objavi mogao se napraviti sasvim pristojan, lagan tekst. Moglo se pisati o duhovitoj opasci djeteta, upečatljivoj kombinaciji crvene i plave boje ili načinu na koji djeca doživljavaju odjeću odraslih. Mogla se prenijeti njena poruka o podršci partnera i organizaciji porodičnog života.
Nije bilo potrebno praviti čudo od činjenice da je majka dvoje djece obukla kratku haljinu. Nije bilo potrebno slaninu pretvarati u mjerilo metabolizma. Nije bilo potrebno ženu opisivati kao eksplozivnu napravu da bi čitalac razumio da izgleda privlačno.
Izraz „prava bomba“ toliko je ukorijenjen u tabloidnom jeziku da je mnogima postao nevidljiv. Meni nije. Žena u toj formulaciji nije osoba koja ima stil, smisao za humor, profesiju i porodični život. Ona je vizuelni efekat. Nešto što treba da „ostavi bez daha“, „zapali mreže“ ili izazove reakciju.
Možda zvuči kao sitničarenje, ali riječi nisu bez posljedica. Ako mediji imaju dovoljno prostora da detaljno opišu dužinu haljine i dubinu dekoltea, onda imaju prostora i da razmisle kako opisuju ljudsko biće.
Nije kriva žena koja je objavila fotografiju
Bilo bi pogrešno ovu kritiku usmjeriti prema Mariji Egelji. Ona nije dužna kontrolisati svaku interpretaciju svoje objave, niti treba skrivati tijelo da ne bi bila predmet površnih tekstova.
Žene se često nađu u nemogućoj poziciji. Ako objave fotografiju na kojoj izgledaju dobro, optužuje ih se da nameću standarde. Ako pokažu umor, ožiljke ili višak kilograma, tijelo im se analizira pod izgovorom iskrenosti. Ako ne objavljuju ništa, mediji pronalaze stare fotografije.
Zato odgovornost treba staviti tamo gdje pripada: na uredničke odluke, naslove i način na koji se privatni trenutak pretvara u javnu poruku.
I publika ima svoj dio odgovornosti. Klikovi nisu apstraktni. Redakcije prate šta se otvara, koliko se čita i na čemu se ljudi zadržavaju. To ne znači da su mediji oslobođeni odgovornosti zato što „narod to traži“, ali znači da i mi svojim navikama učestvujemo u održavanju tog sistema.
Tijelo nije biografija
Iz jedne fotografije ne možemo pročitati nečiji život. Ne možemo znati kako je prošao oporavak, šta je zahtijevalo napor, šta je došlo prirodno, niti kako se osoba osjeća kada se kamera ugasi.
Možemo reći da nam se dopada haljina. Možemo primijetiti da neko djeluje zadovoljno. Možemo se nasmijati dječijem komentaru o Spajdermenici.
Ono što ne moramo jeste svaku ženu koja je rodila pretvarati u dokaz da se tijelo može vratiti u „prihvatljivo stanje“. Ne moramo njenu hranu analizirati kao moralni test. Ne moramo vitkost proglašavati nagradom za genetiku, disciplinu ili dobru organizaciju, posebno kada o stvarnim okolnostima znamo vrlo malo.
Marija Egelja na objavljenoj fotografiji izgleda onako kako je željela izgledati u tom trenutku. To je sasvim dovoljno. Broj porođaja ne mora stajati uz kompliment, kao upozorenje da je njen izgled neočekivan.
A možda je najbolji komentar već dao njen sin. Vidio je boje, prepoznao superjunakinju i rekao majci da mu se dopada kako izgleda. Bez mjerenja struka, bez brojanja kalorija, bez slanine kao dokaza i bez iznenađenja što je žena ostala žena i nakon što je postala majka.
Iskreno, dječak je sa jednom rečenicom pokazao više ukusa od cijele industrije naslova.
IZVOR