Prošao je jedan dan. Naslov se pojavio na portalu RTRS: zamjenik ministra odbrane u Savjetu ministara za upravljanje resursima Aleksandar Gogunović primio je u zvaničnu posjetu vojnog atašea Ruske Federacije u BiH, brigadira Ilju Skrebnjeva. Razgovarano o aktuelnim pitanjima u oblasti odbrane i bezbjednosti, o mogućnostima unapređenja bilateralne vojne saradnje, o bezbjednosnim prilikama u BiH i regionu. Konstatovano da je potrebno ulagati zajedničke napore u cilju očuvanja mira, stabilnosti i bezbjednosti. Gogunović istakao značaj otvorenog dijaloga. Sagovornici izrazili opredijeljenje za nastavak komunikacije.

To je, u suštini, sve.

I baš zato što je to sve, vrijedi se zadržati.

Diplomatija kao tekst koji se može pročitati na više načina

Prvo, nešto što ne treba zanemariti: ovo je vijest objavljena na RTRS, javnom servisu Republike Srpske. I to je važno, jer isti takav sastanak, održan u Sarajevu, između predstavnika Predsjedništva BiH i nekog drugog stranog vojnog atašea, vjerovatno bi bio propraćen na način koji bi više isticao institucionalni okvir i državni nivo komunikacije. Ovdje je naglasak drugačiji. Riječ je o entitetskom, odnosno institucionalnom nivou unutar državnog aparata — Gogunović je zamjenik ministra odbrane BiH, ali je njegovo ime i njegovo djelovanje tradicionalno vezano za strukture koje iz Republike Srpske pristupaju ministarstvu. Tako da već sam izbor sagovornika i mjesto objave vijesti nose određenu političku poruku.

Nije mi namjera da ovaj sastanak tretiram kao neku vrstu zavjere ili skrivenog sporazuma. To bi bilo površno. Ali jeste mi namjera reći da u Bosni i Hercegovini ni jedan diplomatski susret, pogotovo ne onaj koji uključuje vojnog predstavnika Ruske Federacije, ne može se čitati izvan konteksta stalne borbe za interpretaciju — ko je sa kim, šta to znači za koga, i kojoj publici je ta slika namijenjena.

Rusija u BiH: prisutnost koja se ne dokazuje, već osjeća

Ruska Federacija nema vojnu prisutnost u BiH u smislu baza ili snaga. Ali ima prisustvo koje se osjeća kroz političku retoriku, kroz medijsko izvještavanje, kroz simpatije koje se negdje njeguju otvoreno, a negdje između redova. Vojni ataše u BiH nije osoba koja komanduje trupama — to je diplomata, predstavnik oružanih snaga svoje države pri stranoj državi, zadužen za praćenje, komunikaciju i izgradnju odnosa. Tu funkciju ima svaka veća sila akreditovana u Sarajevu. Pa ipak, kada se u pitanju pojavi ime ruskog oficira, to uvijek izaziva više pažnje nego kada se pojavi ime, recimo, britanskog ili francuskog atašea.

Zašto? Zato što Rusija u bosanskohercegovačkom narativu nije neutralna tačka. Ona je, na različitim stranama političkog spektra, ili saveznik koji se razumije, ili faktor koji se posmatra sa sumnjom. I to čini i najobičniji sastanak političkim činom.

Šta znači “bilateralna vojna saradnja” u državi koja jedva drži svoju vojsku?

Ovo je možda najzanimljiviji dio vijesti. Oružane snage BiH postoje, funkcionalne su u određenoj mjeri, ali njihov politički i institucionalni okvir je trajno opterećen nesuglasicama. Ministarstvo odbrane BiH je državna institucija, ali je njena realna moć i koherentnost često dovođena u pitanje različitim visionima o tome šta ta vojska treba da bude, kome da odgovara i kako se finansira.

U tom kontekstu, razgovor o “unapređenju bilateralne vojne saradnje” sa Ruskom Federacijom zvuči kao izjava iz svijeta u kojem stvari funkcionišu normalno. Ali BiH nije taj svijet. Svaki korak ka jačanju saradnje sa jednom stranom, pogotovo Rusijom u trenutku kada se Zapad i Moskva nalaze u najdubljem sukobu od Hladnog rata, predstavlja politički signal. I taj signal će biti pročitan različito u Banjaluci, Sarajevu, Bruxellesu i Washingtonu.

To ne znači da saradnja ne može postojati. Znači samo da ona nikada nije tehničko pitanje, već uvijek političko.

“Očuvanje mira, stabilnosti i bezbjednosti” — formula koja sve kaže a ne kaže ništa

Ova fraza se pojavljuje u gotovo svakom zvaničnom saopštenju sa sastanaka ove vrste. Nema političara, diplomate ili oficira koji neće reći da je cilj očuvanje mira i stabilnosti. Pitanje je šta se pod time podrazumijeva, i šta je cijena tog očuvanja.

U BiH, “mir” je često sinonim za održavanje postojećeg stanja — stanja koje jedni smatraju privremenim kompromisom, a drugi prirodnim stanjem stvari. “Stabilnost” može značiti i odsustvo sukoba i odsustvo promjene. A “bezbjednost” je riječ koja, u zavisnosti od toga ko je izgovara, može obuhvatiti sve — od granične kontrole do obavještajnog praćenja političkih neistomišljenika.

Zato kada pročitam da su Gogunović i Skrebnjev konstatovali da je potrebno ulagati zajedničke napore u cilju očuvanja mira, stabilnosti i bezbjednosti u regionu, ja se zapitam: koji mir, čija stabilnost, kakva bezbjednost? I ko su ti zajednički napori — da li je riječ o vojnim vježbama, o obuci, o razmjeni informacija, ili o nečemu što se ne pominje u zvaničnom saopštenju, ali ostaje zapisano u nekom izvještaju koji javnost neće vidjeti?

Gogunovićeva izjava o “otvorenom dijalogu”

Ovo je možda najpažljivije formulisan dio vijesti. Gogunović je istakao značaj otvorenog dijaloga i profesionalne komunikacije sa predstavnicima vojno-diplomatskog kora akreditovanim u BiH.

Primijetite: nije rekao “sa predstavnicima Ruske Federacije”. Rekao je “sa predstavnicima vojno-diplomatskog kora akreditovanim u BiH”. To je šira formulacija. Ona uključuje sve atašee — američkog, britanskog, turskog, njemačkog, ruskog. To je diplomatski korektno, ali je i način da se ovaj sastanak ne pročita isključivo kao “sastanak sa Rusima”, već kao dio redovne, profesionalne prakse.

Da li je to zaista tako? Djelimično jeste. Zamjenici ministara odbrane primaju vojne atašee, to je normalna praksa širom svijeta. Ali izbor vremena, izbor sagovornika i izbor medija koji objavljuje vijest nisu slučajni. U politici, ništa nije slučajno.

Pozadina koju vijest ne daje, a koja je neophodna

Ova vijest dolazi u trenutku kada se odnosi između Zapada i Rusije nalaze na najnižoj tački u decenijama. Rat u Ukrajini, ekonomske sankcije, prekrajanje sigurnosne arhitekture Evrope — sve to stvara atmosferu u kojoj svaki susret sa ruskim predstavnikom postaje čin koji se posmatra kroz lupu.

Bosna i Hercegovina se nalazi na periferiji tog sukoba, ali ne i van njega. Atlantska kartografija bezbjednosti, Partnerska komisija, prisustvo EUFOR-a, tranzicija OSCE-a, redovne vježbe oružanih snaga BiH sa partnerima iz NATO-a — sve to čini da BiH jeste, htjela to ili ne, dio šire bezbjednosne priče. U toj priči, susret sa ruskim vojnim atašeom nije incident, ali jeste moment koji zahtijeva čitanje sa pažnjom.

Naročito ako se desi na nivou na kojem se desi, u instituciji kojoj se desi, i pred medijem koji ga objavi.

Moje mišljenje: ne treba paničiti, ali ne treba ni naivno pročitati

Ne vidim razloga za paniku. Sastanak zamjenika ministra odbrane sa vojnim atašeom akreditovanim u BiH nije događaj koji remeti sigurnosnu ravnotežu. To je diplomatski čin, vjerovatno proceduralno očekivan, i u normalnim okolnostima prošao bi bez posebnog komentara.

Ali ne želim ga ni tako pročitati. Zato što u BiH, gde je svaka riječ signal, svaki susret poruka i svako odsustvo komentara svojevrsna izjava, ne možemo priuštiti sebi luksuz površnog čitanja.

Ono što mene najviše zanima jeste šta će se desiti nakon ovoga. Da li će uslijediti slični sastanci sa drugim atašeima, što bi potvrdilo tezu da je ovo dio redovne prakse? Ili će ovaj susret ostati usamljeni događaj, što bi otvorilo prostor za sasvim drugačija tumačenja?

Da li će se, u narednim sedmicama, pojaviti natpisi o konkretnim projektima saradnje — razmjeni kadrova, zajedničkim vježbama, obuci? Ili će sve ostati na nivou “izražene opredijeljenosti za nastavak komunikacije”, što je diplomatski način da se kaže “razgovarali smo, ali se nismo dogovorili ništa što bismo mogli objaviti”?

Zaključak koji ne zaključuje

Nemam zaključak. Imam sumnju, i to je poštenije.

Sumnjam da je ovaj sastanak manje značajan nego što izgleda, i sumnjam da je više značajan nego što zvanično saopštenje priznaje. Sumnjam da je riječ o normalnoj diplomatici, i sumnjam da se iza normalne diplomatici u BiH uvek krije i nešto drugo.

Ako me neko pita da li smatram da ovaj susret predstavlja problem — ne smatram. Ako me neko pita da li smatram da ga treba posmatrati s nebrigom — ne smatram ni to.

U Bosni i Hercegovini, pažnja nije paranoja. Pažnja je preživljavanje. I svako ko tvrdi da stvari ovdje treba gledati jednostavno, vjerovatno ima razlog zašto želi da ih gledamo jednostavno.

Čitajte vijesti. Ali čitajte i ono što u njima nije napisano.

IZVOR: RTRS — Gogunović razgovarao sa vojnim atašeom Ruske Federacije