Kajli Džener je objavila fotografije u crnom bikiniju. Portali su to prenijeli. Naslov glasi otprilike: „Kajli Džener pokazala bujne grudi u crnom bikiniju.“

I to je, u suštini, cijela vijest.

Nema tu nove izjave, poslovnog poteza, skandala ni događaja. Postoji fotografija koju je ona sama objavila na svom profilu, postoji nekoliko rečenica koje tu fotografiju opisuju i postoji naslov koji čitaoca treba da uvuče na stranicu. Sve ostalo je šum.

Ipak, upravo me taj šum zanima. Jer način na koji je ta „vijest“ spakovana govori mnogo više o medijima koji je prenose nego o ženi koja je stala pred kameru.

Vijest koja nema šta da kaže

Hajde da iskreno: šta čitalac dobije kada klikne na ovakav tekst?

Dobije fotografiju koju je mogao vidjeti i bez portala, jer je ona javno objavljena na Instagramu. Dobije par rečenica opisa: crni bikini, poza, eventualno lokacija. I to je to. Nikakva informacija nije dodana, nikakav kontekst nije proširen, nikakvo pitanje nije postavljeno.

Jedina „dodata vrijednost“ koju portal nudi jeste naslov. A naslov je uradio jedini posao koji je i morao uraditi: pretvorio je običnu fotografiju u nešto što liči na senzaciju.

Jer „Kajli Džener objavila fotografije s odmora“ nije naslov koji donosi klikove. „Pokazala bujne grudi“ jeste.

Razlika između te dvije rečenice nije u estetskom ukusu. Razlika je u tome što prva poštuje ženu kao osobu koja nešto radi, a druga je svodi na dijelove tijela koje treba razgledati.

I tu počinje prava tema ovog teksta. Ne bikini. Ne Kajli. Nego mašinerija koja od svega toga pravi „vijest“.

Glagol „pokazati“ i sva njegova njuškanja

Zanimljiv mi je taj glagol u naslovu: „pokazala.“

Kajli Džener nije sazvala konferenciju za medije da bi nekome pokazala grudi. Obukla je kupaći kostim i fotografisala se, vjerovatno kao milion drugih ljudi ovog ljeta. Ali naslov bira glagol koji sugeriše namjeru, performansı gotovo provociranje. Kao da je čitav događaj smišljen da bi neko nešto vidio.

I u određenom smislu, kod nje jeste. I o tome ćemo kasnije, jer bi bilo neiskreno praviti se da je Kajli Džener slučajni prolaznik kroz ekonomiju pažnje. Ona je jedan od njenih najuspješnijih operatera.

Ali obratite pažnju na obrazac: kada muškarac objavi fotografiju bez majice, on je „opušten“, „u formi“ ili „na treningu“. Kada žena objavi fotografiju u kupaćem kostimu, ona je „pokazala“ grudi, zadnjicu ili noge. Kao da je njeno tijelo izložbeni primjerak, a njegovo „savladavanje“ javni nastup.

Muško tijelo u medijima najčešće radi nešto: trenira, plovi, gradi, nosi. Žensko tijelo se „pokazuje“. Ta razlika u jeziku nije slučajna. Ona otkriva ko se u ovoj priči podrazumijeva kao gledalac, a ko kao izlog.

Inventar tijela umjesto osobe

Nedavno sam pisao o Paulini Poriškovoj i o tome kako mediji ženama broje godine. Ovoga puta se ne broje godine. Ovoga puta se broje dijelovi tijela.

Grudi su „bujne“, kao da je riječ o polju pšenice ili zalihama na skladištu. U drugim tekstovima iste vrste, zadnjica je „savršena“, noge su „beskrajne“, struk je „osu“. Žena u takvim naslovima prestaje biti osoba i postaje popis: dio po dio, kao inventar robe.

To je stara logika sajma, preseljena u digitalno doba. Tijelo se razgleda, procjenjuje i komentariše, a osoba kojoj to tijelo pripada postaje sporedna napomena uz vlastite grudi.

Zamislite na trenutak obrnutu situaciju: naslov „Poznati biznismen pokazao obiman stomak u crnim plovkama“ zvuči kao parodija. A upravo zato što zvuči kao parodija, dobro vidimo koliko je uobičajeno da se žensko tijelo tretira kao javno vlasništvo spremno za pregled.

Ko ovdje koga koristi

Sada drugi ugao, da ne budem nepravedan.

Kajli Džener nije nevina žrtva sistema. Ona je odrasla pred kamerama, izgradila je brend i bogatstvo upravo na pažnji i njen profil nije album uspomena nego izlog. Svaka fotografija, pa i ona u crnom bikiniju, dio je pažljivo vođene ekonomije: pratitelji, pregledi, kampanje, proizvodi.

Ona razumije ovu igru bolje od većine redakcija. I vjerovatno joj je sasvim svejedno šta će portal napisati u naslovu, jer je i „loš“ naslov još jedan besplatan megafon.

I tu dolazimo do čudne simbioze. Ona daje sadržaj, portali daju distribuciju, čitaoci daju klikove. Niko nije prisiljen. Svi „zarađuju“: ona pažnju, portal reklame, čitalac par minuta razonode.

Ali nešto se u toj razmjeni ipak gubi.

Gubi se granica između vijesti i promocije. Kada portal prenese njenu fotografiju uz bombastičan naslov, on ne izvještava o nečemu što se dogodilo. On besplatno distribuira njen marketing, zapakovan kao novinarstvo. A čitalac, koji misli da konzumira vijest, zapravo konzumira reklamu bez oznake da je reklama.

To nije sitnica. To je jedan od razloga zašto nam je medijski prostor ovakav kakav jeste: prepun sadržaja koji ništa ne govori, a sve prodaje.

Javna revizija tuđeg tijela

Ispod ovakvih tekstova i na društvenim mrežama potom kreće drugi ritual: revizija.

Je li to prirodno? Ima li filtera? Koje su operacije u pitanju? Šta je „pravo“, a šta „sređeno“? Kao da javnost polazi od pretpostavke da ima pravo na istinu o tuđem tijelu, pa čak i na stručnu procjenu iste.

Žensko tijelo poznate žene tretira se kao javni dokument koji se može provjeravati, osporavati i vještačiti.

Pri tome, primijetite, ne postoji način da se „prođe“ taj ispit. Ako tijelo izgleda „sređeno“, slijede optužbe o vještačnosti. Ako izgleda umorno ili drugačije nego prije, slijede komentari o propadanju. Ako izgleda „prirodno“, slijedi sumnja da je to sigurno skupo plaćeno. Žena je uvijek okrivljena, mijenjala sebe ili ne.

Kajli Džener je, koliko znam, više puta javno govorila o tome koliko ju je pogodilo što joj se pripisuju zahvati koje nije imala i koliko je pritisak takvih komentara osjetila još kao vrlo mlada žena. Ne znam da li je to tačno u svakom detalju, i nije mi cilj da ulazim u forenziku njenog tijela. Poenta je drugdje: društvo koje s tolikom sigurnošću analizira tuđe grudi ne pita se ni jednog trenutka da li uopšte ima pravo na tu analizu.

Tijelo nije javno dobro samo zato što je osoba poznata.

Standard koji nije stvaran

Tu dolazimo do onoga što me najviše muči.

Kajli Džener nije „obična djevojka s plaže“ i to je važno priznati. Njeno tijelo, njen izgled i njen stil dio su profesionalnog proizvoda. Iza toga stoje novac, timovi, tretmani, korekcije, šminka, svjetlo, obrada i decenije iskustva u pravljenju savršene slike.

I neka stoji. To je njen izbor i njen posao.

Problem nastaje kada takva slika uđe u opticaj kao obična fotografija obične žene na odmoru. Tada ona prestaje biti ono što jeste, reklama jednog brenda, i postaje tiho mjerilo protiv kojeg hiljade djevojaka upoređuju sebe u ogledalu.

Dakle, neuporedivo. Tijelo s timom iza sebe i tijelo bez tima iza sebe nisu ista kategorija. A mediji koji prenose te fotografije uz naslove o „savršenstvu“ gotovo nikad ne kažu: ovo nije slučajnost, ovo je proizvod.

Ne zato što bi to pokvarilo zabavu. Nego zato što bi to pokvarilo iluziju, a iluzija je ono što se ovdje prodaje.

Šta bi ovdje zaista moglo biti tema

I sada, ironija cijele priče.

O Kajli Džener zaista postoji mnogo toga zanimljivog za napisati. O ekonomiji pažnje u kojoj je ona jedna od najuspješnijih preduzetnica svijeta. O tome kako se slava naslijeđena iz rijalija pretvara u biznis. O tome kako mlade generacije odrastaju uz ženu čiji je život od rođenja sniman, pa se granica između osobe i proizvoda kod nje skoro i ne vidi. O parasocijalnim odnosima, o tome zašto milioni ljudi prate njen svakodnevni život kao da im je rodica. O tome šta to govori o nama.

Sve su to stvarne, složene, zanimljive teme.

Ali naslov glasi: „pokazala bujne grudi.“

I to je najljepša ilustracija onoga o čemu pričam. Nije problem što fotografija postoji. Problem je što medijski sistem ne umije, ili neće, da o njoj kaže išta osim anatomije. Pamet se povlači, tijelo ostaje u kadru.

Zašto uopšte čitam (i zašto ovo pišem)

Mogu sada da budem grub prema sebi: i ja sam kliknuo. I ja sam pročitao. I evo, pišem o tome, pa i ovaj tekst hranim istom mašinerijom pažnje.

Neću se praviti da sam iznad toga. Biram šta čitam, ali biram i da gledam kako se to pravi, jer jezik nije nevina stvar. Naslovi nisu samo naslovi. Oni vaspitavaju. Oni nam tiho govore šta je normalno očekivati od žene u javnosti, šta je dozvoljeno komentarisati i šta se podrazumijeva kao „vijest“.

Kada svaki portal, svaki dan, po deseti put, smanji ženu na inventar tijela, to više nije zabava. To je vježba. Vježbamo gledati žene kao izlog, dok nas to ne prestane čuditi.

Zato pišem ovakve osvrte. Ne da bih nekog ubijedio da ne gleda fotografije poznatih, gledajte, i ja pogledam. Nego da bih barem imenovao mehanizam. Imenovana stvar više ne djeluje nevino.

Na kraju: bikini nije problem, sočivo jeste

Da budem posve jasan: Kajli Džener ima puno pravo da obuče crni bikini, objavi šta želi i živi od svoje slike onako kako je sama izabrala. Niko joj ne duguje moralnu lekciju, a najmanje joj je duguje medijski sistem koji je na njenom tijelu napravio prihode.

Problem nije žena u bikiniju. Problem je sočivo kroz koje se ta žena prenosi: sočivo koje od osobe pravi popis anatomije, od odmora pravi senzaciju, a od marketinga pravi vijest.

Dok god to sočivo postoji, moći će se u naslovu naći sve: grudi, zadnjica, godine, bore, kilogrami. Samo ne i osoba.

A osoba je, začudo, uvijek tu. Iza svakog naslova o „bujnim grudima“ stoji neko ko je nekada bio dijete pred kamerama, neko ko danas gradi biznis, neko ko greši, bira, živi i stari pred nekoliko stotina miliona očiju.

Ali za to, očigledno, nema klikova.

Izvor: Superžena/B92 – „Kajli Džener pokazala bujne grudi u crnom bikiniju“