Pokušajte na trenutak otvoriti bilo koji domaći ili regionalni portal tokom trajanja Filmskog festivala u Veneciji i zabilježite šta ćete prvo ugledati. Velike su šanse da to neće biti recenzija novog autorskog ostvarenja, polemika o temama koje reditelji otvaraju ili osvrt na stanje savremene kinematografije. Umjesto toga, dočekaće vas naslov o tome kako je poznata manekenka prošetala u smjeloj haljini, uz detaljan opis tkanine, proreza i nakita.
Posljednji takav primjer koji mi je privukao pažnju jeste izvještaj o dolasku ruske manekenke Irine Shayk na projekciju filma “The Echo Chamber” na venecijanskoj Mostri. Tekst pedantno bilježi detalje: crna satenska kreacija s pertlanjem sa strana, naglašen dekolte, crne grilonke, špicaste salonke, masivna srebrna ogrlica i opušteni talasi u kosi. Sve je tu, svedeno na estetski inventar koji zvuči kao prepisan iz PR saopštenja modne kuće.
Nemam nikakav problem sa Irinom Shayk. Ona je vrhunski profesionalac u svom poslu. Žena izgleda besprijekorno, tačno zna kako stati pred stotinu fotografa i kako jednim pokretom osigurati milione pregleda na društvenim mrežama. Moj problem nije u njoj, nego u onome što ta scena simbolizuje: potpunom trijumfu modnog spektakla nad umjetnošću zbog koje se ljudi nominalno okupljaju na Lidu.
Crveni tepih kao autonomna industrija
Filmski festival u Veneciji najstariji je filmski festival na svijetu. Nastao je tridesetih godina prošlog vijeka kao proslava filmske umjetnosti, a danas sve češće djeluje kao kulisa za plasman nakita, satova i večernjih toaleta visoke mode.
Kada pročitate vijest o Irini Shayk na premijeri filma, sam film se spominje samo zato što manekenka mora negdje ući nakon što završi poziranje. Naslov je njen, galerija fotografija je njena, komentari ispod teksta bave se njenom figurom. O ostvarenju “The Echo Chamber”, rediteljskoj viziji ili glumcima koji su proveli mjesece stvarajući tu priču, u takvim tekstovima nema gotovo ni riječi.
To nije slučajnost, to je pažljivo projektovan poslovni model. Luksuzni brendovi finansiraju festivale, iznajmljuju manekenke i influensere, oblače ih u arhivske ili unikatne komade, a festivali zauzvrat dobijaju globalnu vidljivost koju im umjetnički filmovi, ma koliko genijalni bili, sami po sebi rijetko mogu donijeti. Stvorena je paralelna industrija u kojoj crveni tepih više ne služi filmu, već film služi kao izgovor da se postavi crveni tepih.
Šta Irina Shayk radi bolje od drugih
Ako ostavimo po strani komercijalni cinizam i pogledamo samo modni aspekt, mora se priznati jedna stvar: Irina Shayk vlada ovim formatom bez ikakvog napora. U eri u kojoj mnoge javne ličnosti na crveni tepih dolaze u kostimima koji djeluju neudobno, teatralno ili prosto smiješno samo da bi izazvali šok, ona se drži provjerene estetike devedesetih godina.
Crna satenska haljina s prorezima i pertlanjem sa strana, upotpunjena klasičnim grilonkama i salonkama, nije revolucionaran modni izum. To je zapravo vrlo jasan omaž estetici kasnih devedesetih, vremenu kada su supermodeli poput Christy Turlington ili Cindy Crawford vladale scenom bez pretjeranog digitalnog uljepšavanja. Kosa u blagim talasima i diskretna šminka šalju poruku ležernosti: kao da je uložila minimum truda, a postigla maksimalan efekat.
Upravo u toj prividnoj jednostavnosti leži njena snaga. Ona ne pokušava izmisliti toplu vodu, niti glumi konceptualnu umjetnost na tepihu. Zna tačno šta publika i fotografi očekuju, i to im isporučuje sa samopouzdanjem koje je rijetko.
Zašto pristajemo na ovu iluziju
Često se pitam zašto publika uopšte čita ovakve vijesti. Prosječnom čovjeku u Bosni i Hercegovini, koji se bori sa računima, cijenama hrane i svakodnevnim brigama, komad satena koji košta nekoliko hiljada evra ne znači apsolutno ništa u praktičnom smislu. Pa ipak, kliknućemo na tu galeriju.
Razlog je jednostavan: bijeg od stvarnosti. Crveni tepih nudi sterilnu, besprijekornu fantaziju u kojoj nema rupa na cesti, inflacije ni političkih prepucavanja. Tamo je sve savršeno osvijetljeno, ljudi su lijepi, a najveća drama jeste da li je prorez na haljini bio centimetar viši nego što nalaže tradicija.
Mediji to znaju. Urednici portala nisu naivni: svjesni su da tekst o estetskoj strukturi nezavisnog filma čita stotinu entuzijasta, dok galerija fotografija Irine Shayk u sekundi donosi desetine hiljada pregleda. Tako ulazimo u začarani krug gdje portali nude ono što publika klikće, a publika klikće jer joj se malo šta drugo vizuelno privlačno i nudi u pauzama između teških vijesti.
Granica između glamura i besmisla
Nisam protivnik glamura. Postoji nešto magično u tradiciji filmskih premijera, u onom starom holivudskom osjećaju svečanosti kada se slavi završetak nekog velikog kreativnog poduhvata. Problem nastaje onog trenutka kada forma u potpunosti proguta suštinu.
Kada festivali postanu prvenstveno modne piste za ljude koji nemaju nikakve veze s kinematografijom, gubi se razlog postojanja same manifestacije. Ako je jedina vijest iz Venecije to šta je ko obukao, onda smo tiho pristali na to da film postane samo podloga za reklame luksuznih konglomerata.
Irina Shayk je svoj posao na stepenicama palate na Lidu odradila bez greške, potvrdila status i opravdala honorare svojih sponzora. Pitanje koje ostaje nama s ove strane ekrana jeste jesmo li zaboravili gledati filmove dok hipnotisano zurimo u njihove crvene tepihe.
IZVOR