Prije nekoliko mjeseci ruski državni mediji slavili su veliku stvar. U orbitu je otišla prva prava serija satelita Rassvet, odgovor Rusije na američki Starlink. Poruka je bila jasna: ako nam SpaceX isključi internet na frontu, mi ćemo napraviti svoj. Svoj, domaći, suvereni, kako oni vole reći.

Ja sam tu vijest pročitao sa dosta rezerve. Ne zato što mislim da Rusi ne znaju napraviti satelit. Znaju. Sovjetski savez je slao ljude u svemir dok je pola Amerike još gledalo crno bijeli televizor. Nego zato što sam navikao da svaka velika tehnološka najava koja dolazi iz Putinove Rusije zvuči isto: grandiozno na papiru, a onda se u praksi raspadne na sitne, tužne detalje.

I upravo se to sada dešava sa Rassvetom.

Šta se zapravo dogodilo iznad naših glava

Da raščistimo činjenice, bez propagande i bez navijanja.

Kompanija Biro 1440, koja vodi program Rassvet, lansirala je ove godine 32 satelita u dva navrata, u martu i u julu, raketama Sojuz. Plan je ambiciozan: oko 300 satelita do kraja sljedeće godine za pokrivanje vojske i civilnih korisnika, a dugoročno čak 924 satelita do 2035. godine.

Problem je što nijedan od tih 32 satelita nije stigao gdje je trebao stići.

Projektovana orbita je na visini od oko 800 kilometara. Rakete su ih ostavile znatno niže, što je normalno, jer su sateliti trebali vlastitim plazma motorima polako da se popnu do radne visine tokom sljedećih mjeseci. Samo što se taj uspon nije dogodio.

Prema praćenjima nezavisnih stručnjaka i procjeni Instituta za proučavanje rata od 31. avgusta ove godine, slika izgleda ovako: dvanaest od šesnaest satelita iz martovske ture stabilizovalo se na oko 500 kilometara i tu su stali. Jedan satelit se nikada nije ni pokrenuo i izgorio je u atmosferi još u junu. Dva su mjesecima bez ikakvog pomaka, što gotovo sigurno znači da su otkazali.

Druga tura, iz jula, izgleda još gore. Dva satelita se poslije lansiranja uopšte nisu pomjerila i vjerovatno će brzo pasti. Jedanaest ih se u avgustu penjalo, što je dobar znak, ali tri su stala nakon početnih manevara.

Dakle, od 32 satelita najmanje tri su potpuno izgubljena, a još nekoliko ih je, najblaže rečeno, pod znakom pitanja.

Meni je posebno zanimljiv taj detalj sa visinom. Rusi su planirali 800 kilometara, a Starlink inače leti niže, na oko 500 do 550 kilometara. Sada se spekuliše da su se ovi Rassveti koji su stali na oko 500 kilometara tu možda namjerno zaustavili. Moguće. Niža orbita znači bolji signal i manje kašnjenje, ali traži mnogo više satelita za pokrivenost. Drugo objašnjenje je da ih namjerno drže niže da bi im se orbitalne ravni polako razmaknule prije konačnog pozicioniranja. I to se u ovakvim projektima zaista radi.

Ali budimo iskreni. Kada ti trećina letjelica šuti, pada ili stoji u mjestu, teško je povjerovati da je sve dio genijalnog plana. Prije će biti da je plan bio jedno, a fizika i tehnika rekli svoje.

Moj problem sa ovim nije tehnika, nego laž

Ovdje se postavlja pitanje koje originalni tekst samo dodiruje: zašto je Rusija uopšte u ovoj žurbi?

Odgovor nema veze sa selom bez interneta u Sibiru. Ima veze sa ratom u Ukrajini.

Ruska vojska je masovno, iako nelegalno, koristila Starlink terminale za komunikaciju, navođenje dronova i koordinaciju jedinica. U februaru ove godine SpaceX je, u dogovoru sa ukrajinskom stranom, odsjekao neregistrovane terminale na području Ukrajine. Za rusku vojsku to je bio hladan tuš. Ostali su bez najpouzdanijeg oka i uha na frontu.

Rassvet je zato od civilnog projekta preko noći postao vojni prioritet. Prvo lansiranje u martu došlo je tačno mjesec dana poslije gubitka Starlinka. Slučajnost? Ne bih rekao.

I tu dolazimo do suštine Putinovog režima. On ne razvija tehnologiju da bi ljudima bilo bolje. On je razvija da bi sistem preživio, da bi vojska imala vezu, da bi se na televiziji moglo reći da Rusija ima sve svoje i da joj Zapad ne treba.

Zato me ne čudi što im ne ide. Megakonstelacija od stotina ili hiljada satelita nije raketa koju napraviš jednom godišnje za paradu. To je industrija. Serijska proizvodnja, lanci snabdijevanja, čipovi, softver, testiranje, lansirni ritam od nekoliko puta mjesečno. SpaceX je do toga došao tako što je desetak godina rušio prototipove, učio i ulagao privatni novac pod pritiskom tržišta.

Rusija radi suprotno. Bivši šef Roskosmosa Jurij Borisov je još 2023. godine priznao da cijela zemlja napravi jedva četrdesetak satelita godišnje i da jednostavno nisu bili spremni za ovakav tempo. Od tada je stanje samo gore. Sankcije su odsjekle uvoz elektronike, mladi inženjeri odlaze ili ginu, novac ide na tenkove i rakete, a svemirski program preživljava na staroj slavi i korupcijskim šemama.

Ne mogu se oteti utisku da je Rassvet tipičan proizvod tog sistema: politička naredba odozgo, kratak rok, premalo para, previše obećanja. Biro 1440 se predstavlja kao ruski SpaceX, mlada privatna firma, ali u Rusiji ništa veliko nije privatno kada zagusti. Svi rade za državu i za rat.

Da budemo pošteni, niko nije odmah pogodio

Ne želim da ispadne kako likujem nad svakim ruskim kvarom. Svemir je težak posao i početni neuspjesi su normalni.

Prvih 60 Starlink prototipova imalo je stopu otkaza od oko 13 posto. Sljedećih 420 imalo je oko 3 posto. Tek današnja generacija ima gotovo nula kvarova. Čak i američka vojna agencija za svemirski razvoj, sa svojim satelitima za praćenje raketa, imala je prošle godine termalne i pogonske probleme i kasnila je sa podizanjem orbite.

Hoću reći, da je Rassvet američki, evropski ili kineski projekat u ranoj fazi, rekao bih: dajte im vremena, riješiće plazma motore, popraviće softver.

Ali Rassvet nije samo tehnički projekat. On je ogledalo države. Kada SpaceX izgubi tri satelita, Elon Musk lansira novih šezdeset sljedeće sedmice. Kada ih Rusija izgubi, ona mora da moli fabriku Sojuza da nekako sastavi sljedeću raketu, dok tu istu fabriku gađaju ukrajinske krstareće rakete.

Početkom avgusta Ukrajina je pogodila fabriku koja pravi Sojuze. Pleseck, kosmodrom sa kojeg lete Rassveti, već mjesecima je na meti ukrajinskih dronova. Rat koji je Putin započeo sada jede njegovu svemirsku budućnost. To nije tehnički problem. To je politički izbor koji ima cijenu.

Ima tu i jedna ironija koju ne mogu da prešutim. Rusija je napala Ukrajinu uvjerena da je tehnološki nadmoćna. Tri i po godine kasnije, njena vojska moli za kineske komponente, kopa po iranskim dronovima i gubi internet jer zavisi od američkog milijardera. A sada se nada da će je spasiti dvanaest polufunkcionalnih satelita koji nad Ukrajinu dolaze dva puta dnevno, na devedeset minuta.

Institut za proučavanje rata upozorava da i tih dvanaest satelita predstavlja prijetnju, jer Rusima i kratki prozori veze pomažu za preciznije udare dronovima. To je tačno i ne treba to umanjivati. Ali prozor od devedeset minuta dva puta dnevno nije Starlink. To je tek nagovještaj mreže. Za neprekidnu pokrivenost nad Ukrajinom trebalo bi im još šesnaest ovakvih lansiranja. Sa ovim tempom kvarova i ovim ritmom napada na njihovu infrastrukturu, to je priča za godine, ne za mjesece.

Šta ovo znači za obične ljude

Najlakše je reći: propade ruski satelit, koga briga. Ali posljedice postoje i nisu apstraktne.

Za Ukrajince, svaki ruski satelit koji proradi znači veći rizik od navođenih dronova i raketa. Čak i nepotpuna konstelacija daje ruskoj vojsci sposobnost koju prije nekoliko mjeseci nije imala. Zato Ukrajina gađa fabrike i lansirne rampe. To nije osveta, nego logika rata: ako ne možeš oboriti satelit, spriječi raketu da poleti.

Za Ruse, obične građane, Rassvet je još jedno u nizu obećanja o tehnološkom suverenitetu koje će platiti iz svog džepa, a od njega neće imati ništa. Internet u udaljenim krajevima i dalje će biti spor i skup, dok će prioritet imati vojska i službe. Isto smo gledali sa Glonassom, ruskim GPS-om, sa famoznim domaćim čipovima, sa avionom Superjet. Najave pune ponosa, a na kraju putnici čekaju rezervne dijelove.

Za nas ostale, ovo je lekcija o tome koliko je moć danas koncentrisana u orbiti. Rat se više ne vodi samo tenkovima. Vodi se time ko ima signal, ko ima satelit, ko kontroliše internet iz svemira. Činjenica da druga vojna sila svijeta, kako sebe naziva, ne može bez američke komercijalne mreže da vodi rat u susjedstvu, govori više o promjeni svijeta nego sto vojnih parada na Crvenom trgu.

I da se razumijemo, nisam oduševljen ni time da jedan čovjek, vlasnik Starlinka, može da odluči ko će u ratu imati vezu, a ko neće. To je ogroman problem za pravo, za suverenitet država, za budućnost ratovanja. Ali rješenje tog problema nije Putinov Rassvet, sistem koji će služiti za agresiju i kontrolu vlastitog stanovništva.

Pitanja koja ostaju otvorena

Ima nekoliko stvari koje još ne znamo i koje vrijedi pratiti.

Prvo, da li su plazma motori na Rassvetima loše projektovani ili je problem u proizvodnji i kontroli kvaliteta? Ako je projekat loš, trebaće godine redizajna. Ako je proizvodnja loša, to se može popraviti brže, ali u ruskom sistemu korupcije i pritisaka, kvalitet je obično prvi koji strada.

Drugo, da li je Rusija tiho odustala od 800 kilometara i prešla na nižu orbitu? Ako jeste, to znači da će joj trebati znatno više satelita nego što je planirala, a ona već sada kasni.

Treće, može li ruska industrija uopšte da proizvede 300 satelita do kraja sljedeće godine? Sa dosadašnjim tempom od 32 satelita za pola godine i sa tvornicama pod napadom, taj cilj djeluje kao naučna fantastika.

I četvrto, najvažnije: hoće li Zapad i Ukrajina uspjeti da zadrže tehnološku prednost? Kinezi grade svoje dvije ogromne konstelacije, Guowang i Qianfan, i njima ide brže nego Rusima. Svemir postaje gužva u kojoj se odlučuje ko će imati informaciju u realnom vremenu.

Moj stav je jasan. Ne vjerujem u ruska čuda dok ih ne vidim na djelu, a pogotovo ne vjerujem u čuda koja najavljuje režim koji je uništio slobodne medije, zatvorio ili protjerao najbolje ljude i cijelu ekonomiju podredio ratu. Tehnologija ne nastaje iz parola o suverenitetu. Nastaje iz otvorenosti, konkurencije, ulaganja i slobode da pogriješiš i priznaš grešku. Toga u današnjoj Rusiji nema.

Rassvet možda jednog dana proradi. Možda će za pet godina zaista letjeti nekoliko stotina ruskih satelita i pružati internet. Ali to neće biti dokaz snage Putinovog sistema. Biće dokaz da se i u lošem sistemu ponekad, uz ogromno kašnjenje i trošak, nešto napravi. A do tada, svaki satelit koji šuti u orbiti ili izgori nad Sibirom podsjetnik je na jednostavnu istinu: ne možeš osvojiti svemir ako nisi sposoban da sačuvaš ni fabrike na Zemlji.

Ja ovo vidim drugačije od onih koji u svakom ruskom lansiranju vide povratak sovjetske moći. Ja vidim zemlju koja je od svemirske sile postala zemlja koja krade tuđi internet za rat, a zatim ne uspijeva da napravi vlastiti. I to nije razlog za slavlje. To je razlog za brigu, jer očajni režimi sa lošom tehnologijom i velikim ambicijama obično prave najveće greške.

IZVOR: Ars Technica