Stejking nije kamata: kako inflacija tokena pretvara visok APY u iluziju prinosa

APY je vjerovatno najubjedljiviji broj koji kripto-platforma može prikazati. Dvocifren procenat, zelena boja i riječ „zarada” stvaraju poznatu sliku: kapital stoji, kamata pristiže, vlasnik postaje bogatiji.

Upravo tu počinje zabuna.

Stejking može biti pasivan u tehničkom smislu. Korisnik odabere validatora, delegira tokene i nakon toga ne mora svakodnevno raditi. Ekonomski rezultat, ipak, nije pasivan niti unaprijed određen. Broj tokena može rasti dok njihova tržišna vrijednost pada, dok se vlasnički udio razvodnjava i dok je kapital zaključan baš onda kada bi ga trebalo prodati.

Problem nije u stejkingu kao mehanizmu. Proof-of-stake mrežama potrebni su validatori, ekonomski kolateral i učesnici koji održavaju konsenzus. Problem nastaje kada se nagrada za tu uslugu predstavlja kao nešto što liči na bankarsku kamatu, iako njena ekonomska konstrukcija može biti potpuno drugačija.

APY nije odgovor na pitanje koliko ste zaradili. To je odgovor na mnogo uže pitanje: kojom brzinom dobijate dodatne jedinice tokena pod određenim pretpostavkama.

APY mjeri raspodjelu tokena, a ne rast bogatstva

APY predstavlja godišnji prinos koji u pravilu uključuje efekat reinvestiranja nagrada. Već sama ta definicija podrazumijeva nekoliko pretpostavki: stopa nagrade ostaje približno ista, nagrade se redovno preuzimaju i ponovo ulažu, validator uredno radi, troškovi ne pojedu prinos i pravila protokola se bitno ne promijene.

U praksi se stopa može mijenjati s udjelom ukupne ponude koji je uložen u stejking, količinom transakcijskih naknada, parametrima emisije, učinkom validatora i odlukama upravljanja mrežom. Prikazani APY zato često predstavlja trenutnu projekciju, a ne ugovorenu stopu koja će važiti narednih dvanaest mjeseci.

Za razumijevanje rezultata potrebno je odvojiti tri potpuno različita prinosa.

1. Nominalni prinos u tokenima

Ovo je najjednostavnija mjera. Ako je početno stanje bilo 1.000 tokena, a nakon godinu dana iznosi 1.120, nominalni prinos je 12 posto.

Matematički:$$R_{\text{nominalni}}=\frac{B_1}{B_0}-1$$Rnominalni​=B0​B1​​−1

Ovaj broj govori da se stanje novčanika povećalo. Ne govori šta se u međuvremenu dogodilo s ukupnom ponudom, cijenom tokena ili kupovnom moći.

2. Prinos vlasničkog udjela prilagođen razvodnjavanju

Token nije samo jedinica na ekranu. On predstavlja dio određene monetarne i mrežne ekonomije. Ako broj tokena investitora raste sporije od ukupne ponude, njegov relativni udio se smanjuje.

Precizna mjera izgleda ovako:$$R_{\text{udjela}}=\frac{B_1\mathrm{/}{S}_1}{B_0\mathrm{/}{S}_0}-1$$Rudjela​=B0​/S0​B1​/S1​​−1

Ako se stanje novčanika poveća za 12 posto, a ukupna ponuda za 25 posto, rezultat nije pozitivan:$$\frac{\mathrm{1,12}}{\mathrm{1,25}}-1=-\mathrm{10,4}\mathrm{\%}$$1,251,12​−1=−10,4%

Investitor ima više tokena, ali svaki od njih predstavlja manji dio ukupne ponude. Njegov relativni vlasnički udio pao je za 10,4 posto.

3. Prinos izražen u vanjskoj kupovnoj moći

Na kraju račune, hranu, stanarinu i poreze ne plaćamo procentualnim udjelom u protokolu. Bitno je koliko pozicija vrijedi u valuti koju koristimo, bilo da je to BAM, EUR ili USD.

Tržišni prinos portfolija može se prikazati ovako:$$R_{\text{fiat}}=(1+r_{\text{tokena}})(1+r_{\text{cijene}})-1$$Rfiat​=(1+rtokena​)(1+rcijene​)−1

Ako investitor dobije 12 posto više tokena, ali cijena padne za 30 posto, rezultat je:$$\mathrm{1,12}\cdot \mathrm{0,70}-1=-\mathrm{21,6}\mathrm{\%}$$1,12⋅0,70−1=−21,6%

Kontrolna tabla prikazuje uredno isplaćene nagrade. Novčanik sadrži 120 tokena više. Portfolio je ipak izgubio 21,6 posto tržišne vrijednosti, prije provizija, poreza, troškova gasa, raspona između kupovne i prodajne cijene i proklizavanja.

Ova tri obračuna ne treba miješati. Rast ponude koristimo da bismo utvrdili kako se promijenio relativni udio u mreži. Tržišnu cijenu koristimo za obračun stvarnog tržišnog rezultata. Ako je cijena već pala pod uticajem emisije, ponovno oduzimanje pune inflacije tokena od ostvarenog prinosa značilo bi da isti ekonomski efekat računamo dva puta.

Stejking je naknada za sigurnost mreže, a ne bankarska kamata

Kod bankarskog depozita klijent ima potraživanje prema banci. Banka koristi depozite i druge izvore finansiranja za kredite, vrijednosne papire i ostalu imovinu koja donosi prihod. Dio tog prihoda isplaćuje deponentu, a dio zadržava kao maržu za pokriće troškova, rizika i kapitala.

To ne znači da bankarska kamata automatski pobjeđuje inflaciju potrošačkih cijena niti da je svaki depozit bez rizika. Razlika je u izvoru isplate i pravnoj strukturi proizvoda. Bankarska kamata je trošak finansiranja institucije koja raspolaže imovinom i novčanim tokovima. U mnogim državama određeni depoziti imaju i propisanu zaštitu do utvrđenih iznosa.

Kod nativnog proof-of-stake stejkinga ekonomska uloga je drugačija. Validatori predlažu i potvrđuju blokove, održavaju dostupnost mreže, provode pravila konsenzusa i zaključavaju kapital koji može biti kažnjen u slučaju nepravilnog ponašanja. Delegatori svojim tokenima ekonomski podržavaju odabrane validatore i, zavisno od mreže, dijele dio rizika njihovog rada.

Nagrada može dolaziti iz više izvora:

• novoemitovanih tokena
• transakcijskih naknada
• prioritetnih naknada i napojnica
• MEV prihoda
• podsticaja iz trezora protokola
• prihoda od aplikacija i drugih mrežnih usluga

Novoemitovani token jeste legitimna naknada za stvarnu uslugu, sigurnost mreže. On, međutim, ne predstavlja automatski novo bogatstvo za sve vlasnike tokena. Ako se nagrada finansira povećavanjem ponude, sigurnost mreže djelimično plaćaju postojeći vlasnici kroz razvodnjavanje.

To je sasvim drugačije od prinosa kod DeFi pozajmljivanja, gdje kamatu prvenstveno plaća zajmoprimac. Razlikuje se i od pružanja likvidnosti, gdje pružalac dobija dio naknada od trgovanja, ali prihvata rizik promjene odnosa cijena i nepovoljnog izvršenja. Centralizovani kripto-proizvod za „zaradu” može biti nešto četvrto: potraživanje prema kompaniji koja sredstva pozajmljuje, trguje njima ili ih ponovo koristi kao kolateral.

Sve te aktivnosti mogu biti smještene iza istog dugmeta „Earn” i izražene istim procentom. To ih ne čini ekonomski jednakim.

Najkorisnije pitanje zato nije: „Koliki je APY?”

Pitanje glasi: ko plaća nagradu, iz kojeg ekonomskog izvora i zašto?

Inflacija tokena je imenilac koji marketing najradije preskače

U kontekstu kriptovaluta, inflacija tokena obično označava rast ponude, a ne rast cijena potrošačke robe i usluga. I tu postoji više različitih veličina koje treba razdvojiti.

• Bruto emisija pokazuje koliko je novih tokena stvoreno tokom određenog perioda.
• Spaljivanje pokazuje koliko je tokena trajno uklonjeno iz ponude.
• Neto rast ukupne ponude uzima u obzir i emisiju i spaljivanje.
• Rast ponude u opticaju pokazuje koliko je dodatnih tokena postalo dostupno za držanje, trgovanje ili prodaju.

Posljednja stavka je posebno važna. Ponuda u opticaju može značajno porasti čak i kada protokol ne stvori nijedan novi token. Ranije kreirani tokeni mogu biti otključani za tim, rane investitore, fondaciju, trezor, programe grantova ili market mejkere.

Token zato može imati fiksnu maksimalnu ponudu i istovremeno snažnu inflaciju ponude u opticaju. Tvrdnja da „nikada neće postojati više od određenog broja tokena” ne govori koliko će ih izaći na tržište naredne godine.

Na visinu APY-a snažno utiče i procenat ponude uključen u stejking.

Zamislimo mrežu sa 100 tokena ukupne ponude. Protokol tokom godine emituje 10 novih tokena, a samo 50 postojećih tokena učestvuje u stejkingu. Ako se svih 10 novih tokena podijeli učesnicima, bruto stopa nagrade iznosi približno 20 posto.

Tih 20 posto nije nastalo ekonomskim čudom. Mreža je povećala ukupnu ponudu za 10 posto, a novostvorene jedinice rasporedila na polovinu postojećih tokena.

Učesnici u stejkingu tako povećavaju svoj relativni udio u odnosu na vlasnike koji ne učestvuju. Kada bi svi vlasnici proporcionalno učestvovali, nagrade bi uglavnom služile očuvanju postojećeg udjela. Sama emisija ne bi stvorila novo zbirno bogatstvo.

Zbog toga stejking često nije strategija stvaranja prihoda, nego mehanizam zaštite od razvodnjavanja. Vlasnik stejkuje jer bi ostankom izvan sistema gubio relativni udio još brže.

Ni učesnik u stejkingu nije automatski zaštićen. Njegov neto prinos mogu smanjiti provizija validatora, prekidi rada, propuštene potvrde, kazne, troškovi platforme, kašnjenje u reinvestiranju i promjena ukupnog učešća u stejkingu. APY veći od nule ne garantuje očuvanje vlasničkog udjela.

Tržišna vrijednost mora rasti brže od razvodnjavanja

Inflacija tokena ne znači da cijena mora pasti za potpuno isti procenat. Cijena zavisi od odnosa ponude i tražnje, odnosno od toga koliko tržište ukupno vrednuje mrežu.

Pretpostavimo da postoji 100 miliona tokena po cijeni od 10 USD. Ukupna tržišna vrijednost iznosi milijardu USD. Ako ponuda poraste na 125 miliona, a tržišna vrijednost mreže ostane milijardu USD, nova cijena iznosi 8 USD.

To je pad od 20 posto, iako je ponuda porasla za 25 posto. Razlog je jednostavan: početnu cijenu dijelimo faktorom rasta ponude.

Investitor koji je imao 1.000 tokena i dobio 12 posto kroz stejking sada ima 1.120 tokena. Pri cijeni od 8 USD njegov portfolio vrijedi 8.960 USD. Novčanik prikazuje više tokena, ali je tržišna vrijednost pozicije manja za 1.040 USD.

Ako zbog slabije tražnje cijena padne na 7 USD, vrijednost pozicije pada na 7.840 USD. To je gubitak od 21,6 posto, iako je svaka obećana nagrada uredno isplaćena.

Cijena pri kojoj investitor nakon nominalnog prinosa ostaje na nuli može se izračunati ovako:

$$P_{\text{nula}}=\frac{P_0}{1+r_{\text{tokena}}}$$Pnula​=1+rtokena​P0​​

Kod početne cijene od 10 USD i prinosa od 12 posto, granica je približno 8,93 USD. Pad cijene veći od približno 10,7 posto briše cjelokupan nominalni prinos od stejkinga.

To je korisniji podatak od samog APY-a. Token na kripto-tržištu može izgubiti 10 ili 20 posto mnogo brže nego što nagrade mogu nadoknaditi pad.

Nova emisija stvara i stalno pitanje tržišne apsorpcije. Validatori i delegatori dio nagrada često prodaju kako bi platili infrastrukturu, zaposlene, poreze i druge operativne troškove. Takva prodaja nije manipulacija, nego normalno upravljanje novčanim tokom.

Za svaki prodati token ipak mora postojati kupac. Ako raste organska potražnja za korištenjem mreže, tržište može apsorbovati emisije bez velikog pritiska na cijenu. Ako nove tokene uglavnom kupuju učesnici privučeni još većim budućim nagradama, sistem postaje zavisan od kontinuiranog priliva kapitala.

Visok APY zato nije sam po sebi dokaz kvalitetne prilike. Ponekad je znak da mreža skupo plaća sigurnost, pokušava privući početnu likvidnost ili nadoknađuje slabo učešće u stejkingu. Takav podsticaj može imati smisla u ranoj fazi razvoja, ali dugoročna ekonomija mora dobiti podršku u stvarnom korištenju, naknadama i potražnji za mrežnim uslugama.

„Realni prinos” mora imati precizno značenje

Izraz „realni prinos” u kripto-industriji koristi se za najmanje dvije različite stvari.

Prvo značenje je prinos prilagođen rastu ponude. Ono odgovara na pitanje da li je investitor povećao svoj relativni udio nakon inflacije tokena.

Drugo značenje je prinos finansiran prihodima protokola, prvenstveno naknadama koje plaćaju korisnici, umjesto emisijom novih tokena.

Ta dva pojma jesu povezana, ali nisu ista. Protokol može imati pozitivan prinos prilagođen razvodnjavanju, a da cijena tokena ipak padne. Može ostvarivati i značajne naknade, ali ako token nema mehanizam kojim hvata dio te vrijednosti, prihod protokola neće automatski postati prihod vlasnika.

Za početnu procjenu može poslužiti jednostavan obračun:

Neto prinos od stejkinga minus neto rast ponude minus godišnji troškovi.

Pretpostavimo da kontrolna tabla prikazuje APY od 18 posto, a validator uzima proviziju od 10 posto na nagrade. Ta provizija ne smanjuje APY za 10 procentnih poena. Ona uzima 10 posto od nagrade od 18 posto, pa investitoru ostaje 16,2 posto.

Ako neto ponuda raste za 14 posto, a godišnji troškovi iznose 0,4 posto, brza procjena daje:

16,2 posto minus 14 posto minus 0,4 posto jednako je 1,8 posto.

Precizniji obračun koristi odnos, a ne prosto oduzimanje:$$R_{\text{razvodnjavanja}}=\frac{1+r_{\text{neto}}}{1+g_{\text{ponude}}}-1$$Rrazvodnjavanja​=1+gponude​1+rneto​​−1

U ovom primjeru rezultat prije ostalih troškova iznosi približno 1,93 posto. Nakon troškova od 0,4 posto ostaje približno 1,53 posto, zavisno od vremena emisije, isplate i reinvestiranja.

Naslovni APY iznosi 18 posto. Stvarni rast relativnog udjela bliži je stopi od jedan i po posto.

Ni taj pozitivan rezultat ne garantuje dobit u USD, EUR ili BAM. Ako je neto prinos u tokenima 16,2 posto, a cijena tokena padne za 20 posto, tržišni rezultat je:$$\mathrm{1,162}\cdot \mathrm{0,80}-1=-\mathrm{7,04}\mathrm{\%}$$1,162⋅0,80−1=−7,04%

Investitor je prošao bolje od vlasnika koji nije stejkovao i čiji je udio jače razvodnjen. Ipak je izgubio više od sedam posto tržišne vrijednosti prije dodatnih troškova.

Ethereum dobro ilustruje zašto sastav nagrade mora biti razložen. Validatorski prihod može uključivati novoemitovani ETH, prioritetne naknade i MEV, dok se osnovna transakcijska naknada spaljuje. Ukupna nagrada validatora i neto promjena ponude zato nisu ista veličina. Gledanje samo jednog procenta briše upravo onu informaciju koja je investitoru najpotrebnija.

Prinos finansiran naknadama ima čvršću ekonomsku osnovu jer dolazi od korisnika koji plaćaju mrežnu uslugu. Emisija, s druge strane, raspoređuje trošak sigurnosti među vlasnicima tokena. Oboje može biti dio održivog sistema, ali mora biti jasno koji dio nagrade dolazi iz stvarne aktivnosti, a koji iz monetarnog širenja.

Likvidnost nije tehnički detalj

APY se prikazuje na godišnjem nivou. Gubici na kripto-tržištu nemaju godišnji raspored.

Token može izgubiti 30 posto za nekoliko dana, dok se nagrada od 12 posto akumulira tokom cijele godine. Ako postoji period odvezivanja, vlasnik možda neće moći prodati poziciju dok cijena pada.

Period odvezivanja ima sigurnosnu funkciju. Mreži ostavlja vrijeme da obradi izlazak validatora, otkrije nepravilno ponašanje i primijeni eventualne kazne. Za investitora to ipak znači da je likvidnost privremeno ustupljena protokolu.

Tokom tog perioda, zavisno od pravila mreže:

• tokeni se ne mogu prenijeti ili prodati
• tokeni se ne mogu koristiti kao kolateral
• nagrade mogu prestati da se obračunavaju
• izloženost kaznama može potrajati
• redovi za izlazak mogu produžiti čekanje
• berza ili kastodijalna platforma mogu dodati vlastiti period obrade

Ako token ima APY od 12 posto i period odvezivanja od 28 dana, efektivna nagrada za taj period iznosi približno:$$(\mathrm{1,12}{)}^{28\mathrm{/}365}-1\approx \mathrm{0,87}\mathrm{\%}$$(1,12)28/365−1≈0,87%

Pad cijene od 30 posto više je od 34 puta veći od nagrade akumulirane tokom tih 28 dana. Investitor u izlaznom periodu može preuzimati pun tržišni rizik, a da više ne dobija nagrade.

Ni višegodišnje reinvestiranje ne pruža automatsku zaštitu. Dvije godine uz APY od 12 posto povećavaju broj tokena za približno 25,44 posto. Ako zatim cijena padne za 40 posto prije završetka izlaska, faktor vrijednosti portfolija iznosi:$${\mathrm{1,12}}^2\cdot \mathrm{0,60}=\mathrm{0,75264}$$1,122⋅0,60=0,75264

Investitor je u minusu približno 24,7 posto u odnosu na početnu tržišnu vrijednost, iako je dvije godine uredno primao i reinvestirao nagrade.

Mogućnost trenutne prodaje ima konkretnu ekonomsku vrijednost. Ona omogućava smanjenje izloženosti, premještanje kolaterala, izbjegavanje likvidacije, reakciju na sigurnosni incident ili izlazak prije velikog otključavanja tokena. Ko se odrekne te mogućnosti, prihvata trošak nelikvidnosti koji bi prinos morao opravdati.

Dodatna tri procentna poena prinosa nisu naročito privlačna ako se vrijednost zaključane imovine može promijeniti za 20 posto tokom čekanja.

Likvidni stejking ne uklanja rizik, nego ga premješta

Likvidni stejking investitoru daje prenosivi token koji predstavlja potraživanje prema stejkovanoj imovini. Takav token može biti prodan bez čekanja punog nativnog perioda odvezivanja, koristiti se u DeFi aplikacijama ili ponuditi kao kolateral.

Likvidnost je veća, ali konstrukcija dobija dodatne slojeve rizika:

• rizik pametnog ugovora
• rizik upravljanja protokolom
• koncentraciju validatora
• rizik orakula
• ograničenja i redove za otkup
• nedovoljnu likvidnost na sekundarnom tržištu
• diskont u odnosu na osnovnu imovinu
• rizik mostova ako se token koristi na drugim mrežama
• rizik likvidacije ako je token založen kao kolateral

Diskont tokena likvidnog stejkinga nije samo privremena nepravilnost na grafikonu. On predstavlja tržišnu cijenu trenutne likvidnosti, rizika otkupa i povjerenja u cijeli sistem.

Ako se takav token tokom tržišnog stresa prodaje uz diskont od sedam posto, trenutni izlazak može izbrisati višemjesečne nagrade. Ako vlasnik odbije prodati i sačeka otkup, vraća se problemu reda i perioda odvezivanja koji je pokušao izbjeći.

Situacija postaje još osjetljivija kada se token likvidnog stejkinga koristi kao kolateral za novo zaduženje. Tada pad cijene osnovnog tokena, povećanje diskonta i likvidacija mogu djelovati istovremeno. Ono što je počelo kao „pasivna zarada” pretvara se u višeslojnu poziciju s tržišnim, protokolskim i kreditnim rizikom.

Reinvestiranje nije uvijek moć složene kamate

Automatsko reinvestiranje obično se predstavlja kao neupitna prednost. Ako je stvarni očekivani prinos pozitivan, složeni efekat zaista može povećati rezultat. Ako token gubi vrijednost brže nego što se povećava njegovo stanje, reinvestiranje samo povećava izloženost imovini koja slabi.

Veliki validatori, fondacije, rani investitori i profesionalne kompanije pritom mogu imati ekonomsku poziciju koju mali vlasnik nema. Oni često raspolažu:

• nižim operativnim troškovima po tokenu
• boljom infrastrukturom i većom dostupnošću validatora
• automatizovanim preuzimanjem nagrada
• pristupom naprednoj MEV infrastrukturi
• povoljnijim izvršenjem prodaje
• mogućnošću zaštite od promjene cijene
• znatno nižom početnom nabavnom cijenom
• profesionalnim upravljanjem trezorom i porezima

Profesionalni validator može redovno prodavati nagrade radi pokrića troškova, a da glavni ulog ostane isti. Rani investitor može ostvarivati dobit i po cijeni koja je daleko ispod ulazne cijene malog investitora.

Zato njihovo nastav­ljanje stejkinga nije dokaz da je ista pozicija jednako povoljna za osobu koja je token upravo kupila na otvorenom tržištu. Broj tokena može biti isti, ali troškovna osnova, likvidnost, pristup tržištu i mogućnost zaštite od rizika nisu.

Odluka o kupovini tokena dolazi prije odluke o stejkingu

Najvažniji redoslijed razmišljanja je jednostavan: prvo treba odlučiti da li token vrijedi držati, a tek onda da li ga ima smisla stejkovati.

Visok APY nije razlog za kupovinu imovine čija ponuda ubrzano raste, čija je organska potražnja slaba ili čija tržišna vrijednost zavisi od neprekidnog priliva novih kupaca. Stejking može poboljšati rezultat držanja tokena u odnosu na pasivno držanje istog tokena. Ne može automatski pretvoriti lošu investicijsku osnovu u dobru.

Prije delegiranja korisno je odgovoriti na nekoliko konkretnih pitanja.

1. Odakle dolazi nagrada?

Treba utvrditi koliki dio dolazi iz nove emisije, koliki iz transakcijskih naknada, a koliki iz privremenih podsticaja trezora. Ako se spominje prihod protokola, treba provjeriti da li taj prihod zaista pripada učesnicima u stejkingu.

2. Da li je prikazani APY bruto ili neto?

Potrebno je uračunati proviziju validatora, naknade platforme, troškove preuzimanja nagrada i učestalost reinvestiranja. Treba znati i da li broj predstavlja APY s ukamaćivanjem ili jednostavnu godišnju stopu bez ukamaćivanja.

3. Koliko raste ukupna ponuda?

Bruto emisija nije dovoljna. Potrebni su podaci o spaljivanju i neto rastu ponude.

4. Koliko raste ponuda u opticaju?

Kalendar otključavanja tokena tima, investitora, fondacije i trezora može imati snažniji tržišni efekat od same nove emisije. Otključavanje i stejking nagrade treba pratiti odvojeno, iako oba procesa mogu povećati količinu tokena ponuđenih na tržištu.

5. Koliki dio ponude učestvuje u stejkingu?

Visoka nagrada može proizlaziti iz toga što mali broj tokena dijeli veliku emisiju. Rast učešća može smanjiti budući APY čak i ako se monetarna politika mreže ne promijeni.

6. Kolika je cijena potrebna za izlazak bez gubitka?

Uz neto prinos od 12 posto, token može pasti samo približno 10,7 posto prije nego što cijeli nominalni prinos nestane. Korisno je unaprijed testirati scenarije pada od 10, 20 ili 40 posto, umjesto gledanja samo optimistične projekcije.

7. Koliko traje izlazak?

Treba provjeriti period odvezivanja, red za izlazak, pravila obračuna nagrada tokom čekanja i mogućnost kazne. Ako se koristi likvidni stejking, treba procijeniti dubinu sekundarnog tržišta i ponašanje diskonta u stresnim uslovima.

8. Ko kontroliše tokene?

Nativna delegacija, pametni ugovor, berza i kastodijalna platforma nose različite rizike. Centralizovani posrednik može zaustaviti isplate ili povlačenja čak i kada osnovna mreža uredno radi.

9. Šta ostaje nakon svih troškova?

Provizija, gas, raspon cijene, proklizavanje, porezni tretman i inflacija potrošačkih cijena utiču na stvarnu kupovnu moć. Mali ulog može imati pozitivan nominalni prinos, a da trošak čestog preuzimanja nagrada pojede značajan dio rezultata.

Šta bi pošten prikaz stejkinga morao pokazati

Kripto-industrija je tehnički sposobna prikazati mnogo više od jednog velikog procenta. Kontrolna tabla koja ozbiljno informiše korisnika trebala bi uz APY prikazati:

• neto emisiju tokena
• rast ponude u opticaju
• udio nagrada finansiran naknadama
• stopu spaljivanja
• procenat ponude uključen u stejking
• proviziju validatora
• očekivano trajanje odvezivanja
• pravila nagrađivanja tokom izlaska
• raspored većih otključavanja
• promjenjivost stope nagrade

Takav prikaz ne bi učinio stejking manje privlačnim. Učinio bi ga razumljivijim i vjerodostojnijim.

Mreže koje imaju stvarnu upotrebu, transparentnu monetarnu politiku i održiv sigurnosni budžet nemaju razlog da kriju imenilac iza APY-a. Njihova vrijednost ne leži samo u broju novostvorenih tokena, nego u činjenici da korisnici plaćaju za blok-prostor, aplikacije, poravnanje transakcija i druge usluge.

Za protokol je zdravo da jasno pokaže koliko sigurnosti finansiraju korisnici putem naknada, a koliko vlasnici putem razvodnjavanja. Emisija može pomoći mladoj mreži da izgradi početnu sigurnost i raspodijeli tokene učesnicima. Ona ne može beskonačno glumiti prihod koji još nije nastao.

Stejking ima smisla tek kada nagradu prestanemo posmatrati kao poklon

Stejking nije prevara niti beskoristan mehanizam. On je važan dio sigurnosti proof-of-stake mreža i može biti racionalan izbor za vlasnika koji razumije tokenomiku, prihvata period nelikvidnosti i vjeruje u dugoročnu potražnju za mrežom.

Iluzija nastaje kada se povećanje stanja novčanika poistovjeti s povećanjem bogatstva.

Meni je zato skromniji, transparentan prinos podržan stvarnom mrežnom aktivnošću uvjerljiviji od dvocifrenog APY-a koji prvenstveno zavisi od nove emisije. Prvi pokazuje da neko plaća uslugu koju mreža pruža. Drugi često pokazuje da protokol račun za sigurnost raspoređuje među vlasnicima tokena.

Pravi rezultat ne otkriva broj tokena koji je stigao u novčanik, nego odgovor na tri pitanja: da li je porastao moj udio, da li je porasla tržišna vrijednost moje pozicije i da li je porasla moja kupovna moć.

Ne kupujem APY. Kupujem ili odbijam ekonomiju mreže, a stejking samo pokazuje kako se račun za njenu sigurnost dijeli.

IZVORI

Staking’s Passive Income Mirage: APY vs Token Inflation

Iluzija pasivnog prihoda od stejkinga: APY naspram inflacije tokena