Paulina Poriškova ponovo je završila u medijima jer je obukla bikini.

Ovaj put nije bila sama. Na fotografijama koje je objavila češka manekenka Tereza Maksova nalaze se Paulina, Tereza i Terezina majka. Tri žene, tri generacije i tri broja koja su odmah postala važnija od svega ostalog: 54, 61 i 77.

Tereza je uz fotografiju napisala da su godine samo broj. Paulina joj je u komentaru odgovorila: „Nas tri smo ribe.“

I to je, u suštini, cijela priča.

Tri žene otišle su na putovanje, fotografisale se, provele vrijeme zajedno i objavile nekoliko lijepih trenutaka na Instagramu. Ništa posebno neobično, ništa skandalozno i ništa što većina ljudi nije uradila barem jednom. Razlika je samo u tome što su dvije od njih poznate manekenke, pa je njihova privatna uspomena ubrzo postala sadržaj za portale.

Međutim, način na koji je ta fotografija predstavljena govori mnogo više o nama nego o njima.

Naslov ih opisuje kao „seks-bombe 90-ih“ koje i danas „oduzimaju dah“. Već u prvoj rečenici njihova sadašnjost ostaje u sjenci onoga što su bile prije tridesetak godina. Kao da ih nije dovoljno predstaviti kao žene koje danas dobro izgledaju, lijepo se osjećaju i uživaju u životu. Potrebno je podsjetiti da su nekada bile seks-simboli i naglasiti da još nisu potpuno izgubile pravo na taj status.

Tu mi nešto ne štima.

Ne smeta mi kompliment. Ne mislim da je problem reći da neko izgleda dobro. Ne mislim ni da treba da se pravimo kako fizički izgled nema nikakvu ulogu na fotografijama bivših i sadašnjih modela. Naravno da ima. Te žene su veliki dio karijere izgradile upravo na svom izgledu i sasvim je očekivano da će on privući pažnju.

Problem vidim u tome što mediji gotovo ne znaju da pišu o ženama starijim od pedeset godina bez pravljenja spektakla od njihovih godina.

Ako žena u tim godinama obuče bikini, onda „prkosi godinama“. Ako ima zategnuto tijelo, onda je „zaustavila vrijeme“. Ako se vide bore, strije ili opuštena koža, onda je „pokazala pravo lice bez filtera“. Ako se udebljala, „šokirala je izgledom“. Ako je smršala, odmah se postavlja pitanje šta joj se dogodilo. Ako izgleda mlađe, svi traže njenu tajnu. Ako izgleda u skladu sa svojim godinama, ponašaju se kao da je odustala od sebe.

Žena, očigledno, ne može samo da postoji.

Uvijek mora ili da pobijedi starenje ili da mu izgubi utakmicu.

Godine kao upozorenje, a ne kao podatak

Kada portal u naslovu ili tekstu naglašava da neka poznata žena ima 54, 61 ili 77 godina, taj podatak obično nije naveden samo informativno. On se koristi kao mamac.

Poruka je otprilike ovakva: „Pogledajte, ova žena ima toliko godina, a ipak se pojavila u bikiniju.“

Upravo je to „a ipak“ najzanimljiviji dio cijele priče, iako često nije izgovoren direktno.

Kao da bikini pripada određenoj dobnoj grupi. Kao da poslije pedesete dolazi nepisano pravilo prema kojem tijelo treba sve više skrivati. Kao da je mladost jedini period života u kojem je dozvoljeno biti primijećen, poželjan, slobodan ili zadovoljan sobom.

Naravno, niko neće javno reći da žena od 61 ili 77 godina ne bi smjela da obuče bikini. To bi zvučalo suviše grubo i zaostalo. Umjesto toga, dobićemo komplimente koji na prvi pogled djeluju pozitivno, ali u sebi nose isto očekivanje.

„Odlično izgleda za svoje godine.“

„Ko bi rekao da ima toliko?“

„Još uvijek može da parira mlađima.“

„Vrijeme za nju kao da je stalo.“

Svaka od tih rečenica zvuči kao pohvala, ali istovremeno poručuje da su godine nedostatak koji je žena nekako uspjela da prikrije. Kao da nije dobro izgledati sa 61 godinom, već je dobro izgledati kao da nemaš 61.

A zašto?

Šta bi tačno bilo pogrešno u tome da žena izgleda kao žena od 61 godine?

Zašto smo prihvatili ideju da je najveći kompliment koji možemo uputiti starijoj osobi to da ne izgleda kao vršnjak? Time, možda i nesvjesno, poručujemo da je mladost vrijednost, dok je starost kvar koji treba što duže skrivati.

Ko je uopšte odredio kako izgleda 61 godina?

Često čujem rečenicu da neko „ne izgleda kao da ima 60“. Međutim, kada malo razmislim, nisam siguran kako bi osoba od 60 godina uopšte trebalo da izgleda.

Našu predstavu o starosti velikim dijelom oblikovale su slike iz vremena kada su način života, medicina, moda i društvene navike bili drugačiji. Ljudi danas duže žive, duže rade, više putuju, drugačije se oblače i imaju više mogućnosti da se brinu o svom zdravlju i izgledu.

Pored toga, osoba od 60 godina koju zamišljamo u glavi često je zapravo slika nečije bake iz perioda našeg djetinjstva. Ne uzimamo u obzir da je ta baka možda imala težak život, radila fizički zahtjevne poslove, rodila više djece, prošla rat, siromaštvo ili godine bez odgovarajuće zdravstvene zaštite.

Onda pogledamo bivšu manekenku koja je čitav život provela u industriji ljepote, koja ima pristup najboljim proizvodima, trenerima, tretmanima, nutricionistima i estetskim zahvatima, pa zaključimo da je „nevjerovatno“ što izgleda drugačije.

To poređenje nije naročito pošteno.

Ne kažem ovo da bih umanjio nečiji izgled. Paulina Poriškova i Tereza Maksova nesumnjivo izgledaju odlično. Ali između priznanja da neko lijepo izgleda i stvaranja novog nerealnog standarda postoji velika razlika.

Ako takve fotografije predstavljamo kao dokaz da „godine zaista jesu samo broj“, možemo nenamjerno poslati poruku da bi svaka žena od 60 godina trebalo tako da izgleda. A ako ne izgleda, onda se možda nije dovoljno trudila.

Godine nisu samo broj. One su životno iskustvo, promjene na tijelu, zdravstveno stanje, gubici, uspjesi, navike, genetika i okolnosti u kojima smo živjeli. Lijepo zvuči reći da nisu važne, ali tijelo zna koliko je vremena prošlo. U tome nema ničega lošeg ni sramotnog.

Mnogo zdravija poruka bila bi da broj nije granica za život.

Možeš imati 54, 61 ili 77 godina i dalje otići na more, obući šta želiš, fotografisati se, zaljubiti se, putovati i osjećati se dobro. Ne zato što si pobijedio svoje godine, već zato što su i te godine dio života.

Kada kompliment postane novi pritisak

Tekstovi o ženama koje „izgledaju upola mlađe“ često se predstavljaju kao slavljenje ženskog samopouzdanja. Ipak, nisam siguran da je poruka uvijek tako oslobađajuća.

Na prvi pogled djeluje pozitivno: evo žene koja se ne skriva, ponosno pokazuje tijelo i odbija da prihvati društvena ograničenja.

Ali onda pogledamo riječi kojima se njen izgled opisuje. Uglavnom se hvale zategnut stomak, vitke noge, mladoliko lice i odsustvo vidljivih znakova starenja. Drugim riječima, žena dobija aplauz zato što stari na način koji najmanje podsjeća na starenje.

To nije potpuno prihvatanje starosti. To je samo produžavanje pravila mladosti.

Poruka nije: „U redu je izgledati drugačije u svakoj životnoj dobi.“

Poruka je: „U redu je biti starija ako i dalje izgledaš dovoljno mlado.“

To su dvije sasvim različite stvari.

Prava promjena neće se dogoditi onda kada budemo slavili samo žene koje u sedmoj deceniji imaju tijelo nekadašnjeg supermodela. Dogodiće se onda kada tijelo žene u tim godinama više ne bude moralo da ispuni nikakav poseban uslov da bi bilo prihvaćeno.

I žena sa zategnutim stomakom i žena bez njega imaju pravo da odu na plažu.

I žena koja vježba svakog dana i žena koja se bori sa zdravstvenim problemima imaju pravo da budu vidljive.

I žena koja voli šminku, tretmane i estetske zahvate i ona koja ne želi ništa od toga imaju pravo da stare na svoj način.

Samopouzdanje ne izgleda isto na svima. Niti bi trebalo.

Fotografija nije problem, način gledanja jeste

Ne vidim ništa problematično u fotografijama koje su Paulina i Tereza objavile. Naprotiv, djeluju opušteno, veselo i prirodno. Vide se prijateljstvo, putovanje, sunce, more i ljudi kojima je očigledno lijepo zajedno.

Problem nastaje kada takvu fotografiju svedemo na pregled tijela.

Ko izgleda mlađe? Ko ima bolju liniju? Ko može „da stane na crtu“ ženama koje su od nje mlađe trideset godina? Ko je uspio da sakrije godine, a kod koga se ipak nešto primijeti?

Čak i kada su komentari pozitivni, žena se ponovo pretvara u predmet procjene.

To je naročito očigledno kod poznatih žena koje su nekada bile modeli. Javnost ih kao da smatra trajno odgovornim za izgled koji su imale na vrhuncu karijere. Od njih se očekuje da trideset ili četrdeset godina kasnije ostanu ista verzija sebe, samo malo starija, ali ne previše.

Ako uspiju, proglašavamo ih čudom.

Ako ne uspiju, objavljujemo fotografije pod naslovom „Pogledajte kako danas izgleda“.

Ta formulacija gotovo uvijek nosi određenu dozu zluradosti. Čitalac treba da klikne kako bi provjerio da li je vrijeme kaznilo osobu koju je nekada smatrao lijepom.

Meni je to prilično tužno.

Vrijeme ne kažnjava ljude zato što mijenja njihovo lice i tijelo. To je jednostavno ono što vrijeme radi. Čudno je što prirodan proces predstavljamo kao lični poraz.

Muškarci stare, žene se „drže“

Naravno, ni poznati muškarci nisu potpuno pošteđeni komentara o izgledu. I njih portali fotografišu na plaži, komentarišu kilažu i upoređuju sa fotografijama iz mladosti. Ipak, razlika u jeziku i očekivanjima i dalje postoji.

Muškarac sa sijedom kosom često postaje „šarmantan“, „zreo“ i „gospodin“. Bore mu daju karakter. Godine mu donose autoritet. Ako i dalje izgleda dobro, kaže se da je „kao vino“.

Za ženu se češće kaže da se „dobro drži“.

Ta fraza zvuči kao da se svim silama uhvatila za ivicu mladosti i odbija da padne u ambis starosti.

Muškarcu se dozvoljava da postane stariji. Žena se hvali ako uspije da djeluje kao da joj se to nije dogodilo.

Zato mi ovakvi članci nisu samo bezazlena zabava. Oni jesu lagani sadržaj, ali istovremeno ponavljaju obrazac koji gledamo svakodnevno. Vrijednost žene i dalje se veoma često veže za njenu mladost, ljepotu i poželjnost.

Čak i kada pišemo o njenom samopouzdanju, prvo analiziramo tijelo.

Čak i kada slavimo njenu hrabrost, pod hrabrošću podrazumijevamo to što se „usudila“ da obuče bikini.

A ako je oblačenje kupaćeg kostima u određenim godinama čin hrabrosti, onda problem nije u ženi koja ga je obukla. Problem je u društvu koje joj je prije toga objasnilo da bi trebalo da se sakrije.

Paulina Poriškova ima mnogo važniju priču

Kod Pauline Poriškove posebno je zanimljivo to što ona nije poznata samo kao bivši supermodel. Godinama otvoreno govori o odnosu modne industrije prema ženama, pritisku da izgledaju na određeni način i osjećaju nevidljivosti koji mnoge žene dožive kako stare.

To je mnogo ozbiljnija i važnija tema od činjenice da je ponijela bijeli bikini na odmor.

Ipak, fotografija tijela gotovo uvijek dobije više prostora od riječi.

To je ironija koju je teško ignorisati. Žena govori o tome da ne želi biti svedena na izgled, a mediji njene riječi ilustruju galerijom fotografija u kupaćem kostimu. Govori o pritisku industrije ljepote, a tekst završava analizom toga koliko mladoliko izgleda.

Drugim riječima, čak i kada pokušava da izađe iz okvira, mi je vraćamo u isti okvir.

Ne kažem da o njenim fotografijama ne treba pisati. Objavljene su javno i ona očigledno nema problem s tim da ih ljudi vide. Ali moglo bi se pisati drugačije. Umjesto senzacionalizma, mogla bi se otvoriti ozbiljnija priča o tome zašto nas još iznenađuje kada starija žena djeluje zadovoljno svojim tijelom.

Mogli bismo razgovarati o tome kako žene postaju gotovo nevidljive u popularnoj kulturi nakon određene dobi.

Mogli bismo se zapitati zašto su filmovi, reklame i društvene mreže prepuni mladih lica, iako veliki dio publike odavno nije mlad.

Mogli bismo govoriti o razlici između brige o sebi i opsesivnog pokušaja da se izbriše svaka godina.

Mogli bismo, ali fotografija u bikiniju donosi više klikova.

Društvene mreže nude slobodu, ali i novu kontrolu

Instagram je mnogim ženama omogućio da same biraju kako će se predstaviti. Više nisu potpuno zavisne od urednika časopisa, fotografa i modnih kuća. Mogu objaviti fotografiju koju žele, napisati vlastiti komentar i obratiti se publici bez posrednika.

To jeste određena vrsta slobode.

Paulina, Tereza i njena majka same su izabrale trenutak koji žele podijeliti. Nisu fotografisane krišom, iz lošeg ugla, uz naslov koji tvrdi da su „uhvaćene nespremne“. Objavile su fotografiju na kojoj se, po svemu sudeći, sebi dopadaju.

Ali čim fotografija napusti njihov profil, ponovo ulazi u mašinu procjenjivanja.

Portali joj dodaju naslov. Komentatori ocjenjuju tijela. Jedni ih hvale, drugi traže mane, treći raspravljaju o filerima, operacijama i filterima. Četvrti smatraju da žene u tim godinama uopšte ne bi trebalo da se fotografišu na taj način.

Tako sadržaj koji je možda nastao kao obična uspomena postaje javni referendum o tome kako žena smije da izgleda nakon pedesete.

U tome je paradoks društvenih mreža. One ljudima daju veću kontrolu nad vlastitom slikom, ali istovremeno tu sliku izlažu beskrajnom broju tuđih sudova.

„Godine su samo broj“ lijepo zvuči, ali nije cijela priča

Razumijem šta ljudi žele reći kada napišu da su godine samo broj. To je kratka, pozitivna poruka kojom poručujemo da ne treba dopustiti datumu rođenja da nam određuje ponašanje.

U tom smislu, slažem se.

Niko ne bi trebalo da odustane od putovanja, ljubavi, kupaćeg kostima, novih prijateljstava ili zabave samo zato što je prešao neku zamišljenu dobnu granicu.

Ali ne bih potpuno odbacio ni značenje godina.

Godine donose promjene. Tijelo sa 77 nije isto kao tijelo sa 27, niti treba da bude. Energija se mijenja, zdravlje se mijenja, prioriteti se mijenjaju. Čovjek iza sebe ima iskustva koja se ne mogu svesti na broj, ali su se dogodila upravo tokom tih godina.

Možda nije potrebno govoriti da godine ništa ne znače.

Možda je bolje reći da one ne umanjuju vrijednost osobe.

To je važna razlika.

Nije cilj praviti se da starost ne postoji. Cilj je prestati je tretirati kao nešto sramotno. Ne moramo poricati godine da bismo poštovali ljude koji ih nose.

Paulina ne mora izgledati kao da nema 61 godinu da bi bila lijepa. Terezina majka ne mora izgledati mlađe da bi imala pravo da stane pred kameru. Njena vrijednost nije u tome koliko je uspješno prikrila činjenicu da ima 77 godina.

Vrijednost je i u tome što je stigla do tih godina, što je prisutna, što putuje sa kćerkom i prijateljicom i što ima uspomenu koju želi sačuvati.

Samopouzdanje nije obaveza da voliš svaki dio sebe

Postoji još jedna stvar koju često zanemarujemo kada govorimo o prihvatanju tijela.

Od žena se danas ne očekuje samo da izgledaju dobro. Očekuje se i da neprestano govore koliko vole sebe. Ako priznaju nesigurnost, smatra se da nemaju dovoljno samopouzdanja. Ako žele nešto promijeniti, optužuje ih se da su podlegle pritisku. Ako se ne žele mijenjati, neko će reći da su se zapustile.

Čak je i ljubav prema sebi postala još jedan standard koji treba ispuniti.

Ja ne mislim da čovjek mora svakog dana biti oduševljen svojim odrazom u ogledalu. Ne mora voljeti svaku boru, svaki kilogram i svaku promjenu na tijelu. Sasvim je ljudski imati dane kada se osjećamo dobro i dane kada bismo nešto na sebi promijenili.

Prihvatanje sebe nije isto što i stalno oduševljenje sobom.

Možda je dovoljno doći do tačke u kojoj vlastito tijelo ne doživljavamo kao neprijatelja. Tijelo nije ukras koji mora stalno biti spreman za tuđu procjenu. Ono nas nosi kroz život, mijenja se, stari, oporavlja i pamti stvari koje drugi ne vide.

Zato mi je Paulinin komentar simpatičan. „Nas tri smo ribe“ nije duboka filozofska izjava niti pokušaj da se svijetu održi lekcija. To je običan, samouvjeren i pomalo šaljiv komentar žene koja se sebi dopada na fotografiji.

I neka je.

Nije problem što se ona smatra dobrom ribom. Problem bi bio očekivati da svaka žena mora izgledati poput nje da bi imala pravo da isto kaže za sebe.

Nisu zaustavile vrijeme — samo su nastavile da žive

U tekstovima o poznatim ženama često čitamo da su „zaustavile vrijeme“. Meni je ta fraza uvijek bila pomalo čudna.

Vrijeme se vidi na svima. Nekad u borama, nekad u načinu govora, nekad u iskustvu, nekad u mirnoći koju osoba nije imala sa dvadeset godina. Možemo njegovati kožu, trenirati, zdravo se hraniti, podvrgnuti se tretmanima i birati najbolje fotografije, ali vrijeme nije stalo.

I dobro je što nije.

Alternativa starenju nije vječna mladost. Alternativa je da čovjek ne dobije priliku da ostari.

Zato starenje ne bih predstavljao kao neprijatelja kojeg treba pobijediti. Naravno da ono donosi teške stvari. Donosi bolesti, gubitke, slabost i svijest o prolaznosti. Nema potrebe romantizovati ga. Ali ono istovremeno znači da smo dobili još vremena, još iskustava i još prilika da nešto vidimo ili razumijemo.

Tri žene na fotografiji nisu pobijedile vrijeme. Nisu ga zaustavile niti prevarile.

Samo su nastavile da žive unutar njega.

Možda upravo to najviše privlači pažnju: ne njihova tijela, nego odsustvo izvinjenja. Ne djeluju kao da traže dozvolu da budu na fotografiji. Ne objašnjavaju zašto su obukle bikini. Ne skrivaju svoje godine, ali ne dopuštaju ni da ih te godine izbace iz kadra.

Prava normalizacija izgledaće prilično dosadno

Znaćemo da smo nešto promijenili kada ovakva fotografija prestane biti vijest.

Kada žena od 61 godine u bikiniju ne bude „dokaz da su godine samo broj“, nego samo osoba na plaži.

Kada žena od 77 godina na odmoru ne bude predstavljena kao rijetka pojava.

Kada naslov ne bude morao da nas uvjerava da one „još uvijek oduzimaju dah“.

Kada ne budemo računali ko koliko ima godina prije nego što odlučimo smije li nam biti privlačan.

Prava normalizacija vjerovatno neće biti spektakularna. Biće prilično dosadna. Vidjećemo fotografiju, pomisliti da se ljudi dobro provode i nastaviti dalje.

Dok se to ne dogodi, vrijedi obraćati pažnju na jezik kojim se takve priče predstavljaju. Jezik nije nevažan. On otkriva šta smatramo normalnim, a šta izuzetkom.

Ako stalno naglašavamo da žena „i dalje“ izgleda dobro, onda priznajemo da smo očekivali suprotno.

Ako kažemo da se „usudila“ da obuče bikini, onda priznajemo da smo od nje očekivali da se sakrije.

Ako tvrdimo da „prkosi godinama“, onda godine unaprijed proglašavamo neprijateljem.

Možda bi bilo dovoljno napisati da su tri žene bile na odmoru i da im je bilo lijepo. Ali takav naslov vjerovatno ne bi donio dovoljno klikova.

Na kraju, fotografija govori jednostavnije od naslova

Kada zanemarim bombastičan naslov i pogledam samu priču, vidim nešto sasvim obično: prijateljstvo, bliskost i zajedničko vrijeme.

Vidim tri žene koje pripadaju različitim generacijama i kojima nije palo na pamet da najstariju među sobom sklone iz kadra. Vidim ljude koji se ne ponašaju kao da život ima rok trajanja nakon kojeg više nisi za fotografisanje.

Možda je to najljepši dio objave.

Ne bijeli bikini, ne nekadašnji status supermodela i ne pitanje ko koliko mladoliko izgleda. Najljepše je to što fotografija ne djeluje kao pokušaj dokazivanja bilo čega. Dokazivanje su joj naknadno pripisali drugi.

One nisu objavile manifest o starenju. Samo su podijelile uspomenu.

Mi smo od nje napravili raspravu o njihovim tijelima.

I evo, priznajem, sada i ja pišem o toj fotografiji. Ali ne zato što mislim da je čudno što žene od 54, 61 i 77 godina nose kupaće kostime. Pišem zato što je očigledno da društvu to još nije sasvim obično.

Volio bih da dođemo do trenutka u kojem godine neće biti ni uvreda ni kompliment. Biće samo činjenica. Nešto što ne moramo skrivati, poricati niti isticati kao upozorenje.

Do tada će portali nastaviti brojati godine, analizirati tijela i proglašavati svaku stariju ženu u bikiniju pobjednicom u borbi protiv vremena.

A meni se čini da se ove tri žene uopšte ne bore.

One samo žive, druže se i fotografišu.

Sve ostalo smo između redova dodali mi.

IZVOR: Superžena/B92 – „Seks-bombe 90-ih i danas oduzimaju dah: ‘Nas tri smo ribe’“