Pročitao sam danas priču koja nije samo o četiri mladića pregažena autom na konjskim trkama kod Bileće. To je priča o sistemu koji je odavno odustao od svog posla. Željko Vujović, čovjek koji ih je gazio, ima iza sebe osam predmeta u Tužilaštvu i sedam pravosnažnih osuđujućih presuda. Pitanje koje me guši nije “zašto je to uradio”, već “kako je uopšte mogao biti slobodan da to uradi”. Ovo nije izolovani slučaj ludaka; ovo je dijagnoza kolapsa koji smo svi vidjeli, a niko nije htjelo da prepozna.

Većina nas svakodnevno koristi email adresu koju nam je dodijelio Google, Yahoo, Outlook ili neki drugi provajder, a da uopšte ne razmišljamo o tome šta to znači. Ovaj tekst nije tehničko uputstvo. Ovo je razgovor o tome zašto je vlastita email adresa nešto što vrijedi imati, kako nas veliki servisi polako pretvaraju u robu i zašto izbor koji napravimo danas može uticati na to koliko ćemo sutra zaista biti slobodni na internetu.

Tri žene, tri različite životne dobi i jedna fotografija u bikiniju. Osvrćem se na to zašto mediji i dalje tretiraju tijelo žene nakon pedesete kao senzaciju i zašto starenje ne bi trebalo predstavljati kao borbu protiv vremena.

Microsoft je tiho izgradio sistem digitalnog identiteta koji nadilazi sve što većina korisnika može zamisliti, od praćenja hardvera do povezivanja naloga, sve pod jednom oznakom: GDID. U ovom tekstu ne prenosim tuđe zaključke. Hoću da objasnim šta sam zapravo vidio, zašto mi je to neugodno i zašto pitanje digitalnog identiteta više nije tehnička tema nego političko pitanje koje se tiče svakog od nas.

Hajdi Klum je ponovo objavila fotografije na kojima je gotovo naga i ponovo je to vijest. Ne pitam se zašto ona to radi, već zašto mi i dalje klikćemo kao da je to nešto novo, i šta nam to govori o nama, a ne o njoj.

Pitanje koje je sin postavio majci – “Mama, kako si tako lijepa, a sama?” – zvuči nevino, ali zapravo savršeno oslikava način na koji i odrasli gledaju na ženu: kao da ljepota mora biti uparena, ovjerena i opravdana vezom. Ova priča nije o bikiniju i pogledima na plaži, već o granicama koje jedna majka pokušava da sačuva u svijetu koji sve pretvara u sadržaj.

Probao sam dvanaest popularnih platformi za blogovanje, ne da napravim ljestvicu pobjednika, nego da vidim koja od njih zapravo vrijedi vašeg vremena u 2026. godini. U ovom tekstu nećete naći lijepe marketinške floskule niti ću vam prodavati alat koji sam sinoć otkrio. Pišem o tome šta realno dobijete, šta vas čeka iza ugla i zašto većina savjeta o platformama zvuči kao da je pisana za ljude koji zapravo nikada nisu ni objavili tekst.

Nisam tražio tu vijest. Ona je pronašla mene, kao što pronalazi svakoga ko se makar na trenutak spusti u rijeku naslova. I ne, tekst koji slijedi nije o suknji.

Većina ljudi tretira Gmail kao običan inbox. Adresa, par foldera, poneka pretplata. Međutim, kada se taj nalog iznenada zaključa ili ugrozi, isti čovjek ostaje bez pristupa desetinama drugih servisa, dokumenata, kontakata i digitalnih tragova. U ovom tekstu pišem o tome zašto je zavisnost o jednoj besplatnoj usluzi problem o kojem se premalo razgovara, i šta svako od nas može učiniti dok još ima vremena.

Krajem jula 2026. pojavila se priča o tome da Windows 11 sadrži skriveni mehanizam koji može otkriti vašu stvarnu mrežnu aktivnost čak i kada mislite da ste zaštićeni VPN-om. U ovom tekstu neću samo prepričati tu priču. Pokušat ću objasniti šta se zapravo događa, koliko je to opasno u svakodnevnom životu i zašto je cijeli slučaj poučan na način na koji većina ljudi ne želi razmišljati.